U učenjima ovog velikog grčkog filozofa vrlina zauzima važno mjesto, ona je prisutna u svim njegovim djelima. Vrlina je za Aristotela temelj idealne ljudske zajednice, a za čovjeka pojedinca ona je najbolji odabir – put koji čovjeka vodi ka ostvarenju njegove uloge. Koliko je etika kao učenje o vrlini važna za Aristotela, vidi se i po tome što je napisao dva djela posvećena isključivo etici: Nikomahova etika i Eudemova etika.

Nikomahova etika je prvo potpuno sačuvano djelo iz područja helenske etike koje izražava moral i navike helenskog naroda, njegova moralna načela. Sastoji se od deset knjiga, a nazvana je po Aristotelovom sinu Nikomahu koji je to djelo priredio za izdavanje.

Eudemova etika se sastoji od sedam knjiga, a govori o teološkim temeljima morala. Njena je osnovna misao da je moralno djelovanje čovjekova težnja Bogu. Nazvana je po Eudemu, Aristotelovom učeniku koji je djelo izdao.

Još je jedno Aristotelovo djelo usko povezano s etičkim učenjem – Politika, a u njemu Aristotel iznosi svoje učenje o državi. Ova djela zajedno daju, kako sam kaže na kraju Nikomahove etike, jedinstvenu “filozofiju ljudskog života”.

shutterstock_65529805Svrha života i uloga etike

Prema Aristotelovim učenjima sve što postoji ima svoju svrhu postojanja (telos) koja je određena njegovom vlastitom prirodom. Da bi se ta svrha postigla, nužno je djelova­nje (praksis), i to ne bilo kakvo djelovanje već najbolje djelovanje. Takvim djelovanjem ostvaruje se i ono najveće dobro koje se može i treba postići.

Rijetki ljudi sjedinjuju u se­bi visok društveni položaj i moralne vrijednosti.

Čovjeku i priliči najbolje dje­lovanje. Prema Aristotelu, to je djelovanje koje je vođeno razumom kao onim specifično ljud­skim. Razum omogućuje spoznaju, a primjena spoznaje u praktičnom djelovanju je etika. Zato za njega vrlina nije nešto urođeno već se ona stječe i razvija prakticiranjem tijekom života. Ona je stanje čovjeka i da li će postojati ili ne, to ovisi o čovjeku, o njegovom izboru.

Djelovanjem koje je u skladu s vrlinom postiže se eudaimonia (sreća ili blaženstvo) kao ono što je … i najbolje i najljepše i najugo­dnije za čovjeka. To je ujedno i ono najbolje za ljudsku zajednicu.

Već u prvoj knjizi Nikomahove etike Aristotel kaže: Što se tiče same riječi, slažu se gotovo svi, jer i ­svjetina i oni obrazovani kažu kako je to blaženstvo, pa poistovjećuju “dobro živjeti” i “dobro djelovati” s “biti blaženim”.

Aristotel ističe da bi čovjek trebao tako živjeti tijekom cijelog života jer … jedan dan ili kratko vrijeme nikoga ne čine blaženim i sretnim.

Duša i vrlina

Kad Aristotel govori o vrlinama, on ih povezuje sa svojim učenjem o duši. Po njemu se duša čovjeka sastoji od dva dijela: nerazumskog i razumskog dijela.

Nerazumski dio duše Aristotel dijeli na vegetativni i požudni dio. Vegetativni dio je vezan uz rast i hranjenje. Ovaj dio duše koji je zajednički svim živim bićima (čovjeku, biljkama i životinjama) ne sudjeluje u vrlini. Za razliku od njega, požudni dio, iako nije razumski, može se i mora podvrgnuti razumu i zato sudjeluje u vrlini.

Razumski dio duše čovjeka je također dvostruk – Aristotel razlikuje pasivni i aktivni razum. Pasivni razum, koji Aristotel još naziva i rasudbeni, usmjeren je na ono prolazno i promjenjivo, a i on sam je prolazan. Aktivni razum, koji se još naziva i znanstveni, usmjeren je na vječne principe, božanske je prirode te je zato vječan i nepro­mjenjiv. Pasivni razum je “podređen” aktiv­nom onako kao što je netko poslušan svojem ocu.

U skladu s ovom podjelom duše, Aristotel dijeli i vrline na etičke vrline koje su vezane uz nerazumski dio duše i to njegov požudni dio, te na dianoetičke ili logičke vrline vezane uz razumski dio duše.

aristotle-imageEtičke vrline

Za razvoj etičkih vrlina, smatra Aristotel, važna je volja. Kako je temeljna osobina ljudske volje sloboda, čo­vjek sam bira hoće li razvijati etičke vrline i tako ovla­davati onim požudnim u sebi ili ne. Preduvjet za ovo je spoznaja koja dolazi od razumskog dijela duše, jer samo razum može izabrati ono što je za čovjeka najbolje i na to usmjeriti volju. Takvim djelovanjem u kojem je volja čovjeka, kao pokretač, vođena razumom, tj. njegovim ispravnim izborom, dugotrajnim vježbanjem i navikama razvijaju se etičke vrline.

Kod razvoja ovih vrlina Aristotel ističe princip prave mjere ili sre­dine koji postoji u prirodi. Sredina je prava mjera između pretjerano­sti i nedosta­tnosti. Princip “ništa previše i ništa premalo” osnovni je princip ne samo njegove etike nego i njegovog cjelokupnog filozofskog sustava.

Aristotel daje primjere etičkih vrlina:

Hrabrost je sredina između plašljivosti kao nedostatka i preve­like smjelosti kao pretjeranosti. Aristotel kaže: …čovjek koji se boji onoga čega treba i zbog čega treba, i to izdržava, te onako kako treba i kad treba, taj je hrabar. … Hrabrome je hrabrost ono lijepo, a takva je i svrha. I svaka se stvar određuje svojom svrhom. Stoga zbog onoga što je lijepo hrabar izdržava i čini ono što je u skladu s hrabrošću. … A hrabar treba biti ne zbog prisile, nego jer je to lijepo.

Umjerenost je sredina u odnosu prema užicima i to prvenstveno tjelesnim užicima. Nasuprot njoj je razuzdanost za koju Aristotel kaže: … očito je da je pretjeranost u užicima razuzdanost i zaslužuje ukor. Za umjerenost kaže: … u umjerenu čovjeku željeni dio treba uskladiti s načelom razuma; naime i jednome i drugome cilj je ono što je lijepo, te umjeren čovjek i želi ono što treba, kako treba i kad treba, a tako i načelo nalaže.

Darežljivost je sredina u odnosu prema novcu. Ona je između dvi­ju krajnosti – škrtosti i rasipnosti. Za njih Aristotel kaže: … rasipnost i škrtost predstavljaju suviške i manjke u odnosu prema novcu. Škrtost uvijek pripisujemo onima koji oko novca brinu više nego što treba, … rasipnicima nazivamo one koji su nesuzdržani i rastrošni do razuzdanosti. … Nadalje kaže: Sve što je iskoristivo, može se koristiti dobro i loše; i bogatstvo je jedna od korisnina; svakom se stvari najbolje koristi onaj tko po­sjeduje vrlinu prema njoj. Tako će se i bogatstvom najbolje koristiti onaj tko po­sjeduje vrlinu prema novcu. A takav je darežljiv čovjek. … Djelatnosti u skladu s vrlinom lijepe su i poduzimaju se radi lije­poga. Dakle, i darežljivac će davati radi lijepoga, i ispravno: onima kojima treba, koliko i kada treba…

Velikodušnost je za Aristotela “ukras” među vrli­nama. Ona je sredina između malodušnosti i oholo­sti. Kaže Aristotel: … velikodušan čovjek je krajnost po veličini, ali je po ispravnosti sredina; on sebe smatra dostojnim prema zasluzi, dok ostali u tome ili pretjeruju ili podbacuju…. I čini se da je značajka velikodušnog čovjeka: veličina u svakoj vrlini. On kaže da je teško biti istinski velikodušan jer je za to potreban ostvaren sklad ljepote i dobrote, tjelesne i moralne izvrsno­sti te plemenitosti – kalokagatija.

Pravednosti Aristotel posvećuje cijelu V. knjigu Nikomahove etike. Pravednost je, kaže Aristotel, ono stanje koje ljude pripravlja da čine pravedna djela, da se ponašaju pravedno i žele stvari koje su pravedne. Kaže dalje: Tako je pravedno ono što je zakonito i je­dnako, a nepravedno ono što je nezakonito i nejednako. Za Platona je pravednost najviša od četiri temeljne vrline, a za Aristotela je i više od toga – ona u sebi ujedi­njuje sve druge vrline. Ona je, kaže Aristotel, najbolja od svih vrlina, te ni zvijezda Danica ni zvijezda Večernjača nisu tako divne… Od svih vrlina pravednost je najpotpunija – jer onaj koji je ima može je primjenjivati i prema drugima, a ne samo prema sebi, tj. ona je jedina vrlina koja je usmjerena na dobrobit drugih.

Postoje dvije vrste zakona: pisani zakoni prema kojima se ravna jedna država, i oni nepisani, prirodni koji vrijede za sve ljude. Uz ovaj opći, nepisani zakon povezana je “pravednost više vrste” koja se upravlja ne prema slovu zakona nego prema njegovom duhu.

ARISTOTEL_The Stoa of AttalosDianoetičke vrline

Dianoetičke vrline pripadaju razumskom dijelu ljudske duše, za koji smo već naveli da ga Aristotel vidi kao dvostruk: rasudbeni dio koji se bavi onim prolaznim i promje­njivim te znanstveni dio koji se bavi onim vječnim i nepromjenjivim. Rasudbeni dio razuma “sluša” onaj znanstveni.

Pozitivnost karaktera se više ogleda u vršenju onoga što je dobro, nego u nevršenju onoga što je loše.

Razumski dio omogućuje da se dođe do istine, do onoga što je ­ispravno i dobro, a upravo je to temelj razvoja svih vrlina.

Prema Aristotelu, postoji pet načina pomoću kojih duša postiže istinu: umijeće i razboritost (rasudbeni dio razuma) te znanost, umnost i mudrost (znanstveni dio razuma). Ovi su načini istovremeno i dianoetičke vrline.

Umijeće (tehne) je vrlina koja se tiče stvaranja, a njegova je svrha izvan njega samoga, tj. …svrha različita od sebe same… Svrha mu je u onome što stvara, npr. umijeće izrade stola.

Razboritost (fronesis) se tiče djelovanja, a svrha mu je u njemu samom jer …dobro djelovanje je samo sebi svrhom. Bavi se onim stvarima koje su ljudske i o kojima se može promišljati. Aristotel smatra da je … posao razborita čovjeka prije svega da dobro promišlja… Razborit čovjek je sposoban procijeniti ono što je za njega najbolje od stvari koje se mogu učiniti.

Razboritost je za Aristotela dobro koje se čini, ona je … sposobnost činidbe ljudskih dobara, istinski i prema razumu. Razboritost nema ovlasti nad mudrošću … ona se ne služi mudrošću nego se trsi oko njena nastanka; dakle, ona naređuje radi nje, ali ne i njoj.

Razboritost je važna i za razvoj etičkih vrlina, jer omogućuje čovjeku da “vidi” ono što je istinito i dobro i da upravo to izabere, a zatim uz pomoć volje tako i djeluje.

shutterstock_55134643Najvažnije vrline koje pripadaju znanstvenom dijelu razuma su:

Znanost (episteme – znanje) – predmet spoznaje je ono što je vječno, … a vječne stvari su i nenastale i nepropadljive. Znanost je moć dokazivosti, i znanstvena spoznaja je moguća samo ako su poznata počela, … ono što se znanstveno spoznaje to se i dokazuje…

Umnost (nous) – …ono što obuhvaća sama počela. To je intuitivna spoznaja najviših načela.

Mudrost (sofia) – povezuje umnost i znanost: … mudrost mora biti i umnost i znanost, kao znanost “koja ima glavu”, a tiče se najuzvišenijih stvari. Ona … mora biti najpotpunija od svih spoznaja.

Najviša dianoetička vrlina

Kao što razum nadmašuje volju, i dianoetičke vrline nadmašuju etičke i zato je umnost “kruna svih vrlina”.

Umnost je izraz onoga što je u čovjeku najbolje i time se čovjek uzdiže iznad svoje prolazne prirode i najviše približava božanskom: … treba, koliko je god to moguće, težiti za besmrtnošću i svim se sredstvima truditi živjeti prema onome što je u nama najplemenitije.

Etika i politika

Aristotel smatra da je najviše ljudsko dobro u jedinstvu etike i politike.

Čovjek je po prirodi “poli­tičko” biće, tj. samo u zajednici s drugima, u okviru polisa, čovjek pojedinac može ostvariti svrhu svog postojanja i to kroz najbolje djelovanje. Polis nije tek grad-država kao institucija, on je stvar građana, onih koji imaju sposobnost etičkog usavršavanja, i djeluju u skladu s vrlinom. Etička vrlina je dakle preduvjet da se bude građanin. Većina ljudi sreću nalazi u osjetilnim zadovoljstvima i po­sjedovanju dobara koja im mogu osigurati lagodan život. Budući da se mnoštvo pokorava samo strahu, a teži samo ugađanju vlasti­tim željama i u skladu s njima dono­si zakone, ono ne može ostvariti ­istinski polis. Zato je najbolji poredak onaj koji odgovara prirodi ­istinskog građanina u opreci prema poretku koji želi mnoštvo. Kako je u praksi nemoguće ostvariti idealni poredak, Aristotel predlaže kompromis između tih dviju krajnosti, kompromis koji će osigurati stabilnost polisa.

Dakle, etika kao nauka o dobru i to najvišem dobru koje se postiže samo u državi, izravno je povezana uz politiku – one jedna drugu ­uvjetuju i nadopunjavaju.

ARISTOTEL_PrijateljiPrijateljstvo

Prijateljstvo je jedna od najvažnijih etičkih tema u grčkim filozofskim školama, naročito kod pitagorejaca, a za Sokrata je prijateljstvo najdragocjenije dobro čovjeka… Aristotel smatra da je prijateljstvo vrlina nužna za život čovjeka i zato ga uvodi u svoju etiku.

Dobar se čovjek odnosi prema svom prijatelju kao prema samome sebi.

Ovisno o tome čemu se teži, Aristotel razlikuje tri tipa prija­teljstva: prijateljstvo koje ima za cilj zajedničku korist, zajedničko uživanje ili ostvarivanje moralnog dobra. Pravo prijateljstvo kao ono najviše i najplemenitije je prijatelj­stvo koje teži ostvarenju moralnog dobra. Takvo je prijateljstvo prema Aristotelu moguće samo među dobrima, ono je dugotrajno i rijetko, jer mnogi nemaju sposobnosti za takvo prijateljstvo. Ostala su prijateljstva prolazna. Dobar se čovjek prema prijatelju ponaša kao prema sebi samome, jer je prijatelj “drugo ja”, a da bi čovjek mogao biti prijatelj drugome, treba biti prijatelj samome sebi, tj. mora vo­ljeti samoga sebe.

Aristotel kaže da je dobrona­mjernost početak prijateljstva te ­spominje da složnost predstavlja političko prijateljstvo, tj. najviši i naj­širi vid prijateljstva među ljudima.

Dakle, za Aristotela je razvoj i prakticiranje vrlina najbolje što čovjek može i treba ostvariti kroz vlastiti život. Etičke vrline će mu omogućiti da njegov praktičan život bude najbolji mogući i najpri­mjereniji njemu kao čovjeku, da uz pomoć razuma bira ono što je najbolje te uz pomoć volje to sprovodi u djelo. A dianoetičke ­vrline će ga iznutra uzdići ka onome najuzvišenijem i najplemenitijem što ima u sebi.

Autor: Snježana Tomašević[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]