Glas tišine
Glas tišine izbor je iz tibetske Knjige zlatnih pravila koja sadrži temeljna učenja istočne filozofije. Odabir je napravila Helena Petrovna Blavatsky u nastojanju da duboku mudrost drevnog Tibeta što razumljivije i poticajnije prenese zapadnim tragateljima odgovora na pitanja: koji je smisao i cilj mog postojanja, i kako ga dostići? Glas tišine uči da tek kada odbacimo metež vanjskog svijeta i postignemo nutarnju tišinu, možemo "čuti" tihog govornika, glas istine i savjesti koji boravi u svakome od nas, savjetuje nas i vodi na putu samoostvarenja.
Istina
Istina, pisana velikim slovom, sadrži u našoj predodžbi element apsolutnog, vječnog, sveobuhvatna je i riječima neopisiva. Ipak, istina postoji u svakom biću, to je istina njegova bića, ono što čovjek u svojoj najdubljoj nutrini jest. Apstraktna i skrivena nutarnja istina postaje djelatna i vidljiva pomoću vrline koja je izraz čovjekove prave prirode. Kada ono što čovjek čini proizlazi iz te istine, kada je njezin vjerni odraz, tada istina isijava kroz misli, osjećaje i djela.
Filozofija u poeziji
Filozofiji i poeziji zajedničko je propitivanje o univerzalnim ljudskim pitanjima. Ipak, poezija kao intuitivna umjetnost nadilazi granice filozofije, izražava ono neizrecivo onako kako to filozofija ne uspijeva. Izraziti složenu ideju sažetim sugestivnim stihovima koji otkrivaju bit, svojevrsna je magija. Pjesnik također prepoznaje ljepotu i vezu svega sa svime u svakodnevnom te ih pretače u poetske slike, čineći tako da sagledamo život njegovim očima punim čuđenja, što je polazište filozofske spoznaje.
Konfucije – filozof, vođa, građanin
Učenje velikog kineskog mudraca Konfucija bavi se onim što je ispravno i prikladno, u skladu s načelom društvenog reda zasnovanog na prirodnom, univerzalnom zakonu. Osobiti je naglasak stavljao na usavršavanje karaktera, vladanja i čistoću srca. Njegov ideal je plemeniti čovjek koji svoje dužnosti obavlja nesebično i predano na dobrobit zajednice. Konfucijevo učenje i danas može poslužiti kao inspiracija za toliko potrebnu obnovu čovjeka i društva.
Konfucije – O plemenitom čovjeku
Svakodnevno svjedočimo urušavanju ljudskih vrijednosti i pitamo se kako to zaustaviti. Konfucijev Put plemenitog čovjeka jedan je od mogućih odgovora. On se sastoji u izgradnji vlastitog karaktera, a plemenitost karaktera se potvrđuje našom sposobnosti izgradnje suživota s drugima. Konfucijev plemeniti čovjek nije savršen čovjek, ali je neumoran u nastojanju da oplemeni vlastitu ljudsku prirodu. Tako ispunjavamo zahtjev koji život postavlja pred nas – biti čovjek.
Frane Petrić
Najpoznatiji hrvatski renesansni filozof Frane Petrić ostao je zapamćen u povijesti filozofije po nastojanju da crkvena filozofija prihvati filozofsku ostavštinu prošlosti, u prvom redu Platonovu. Njegovo glavno djelo, Nova sveopća filozofija, odražava njegov eklektički svjetonazor i sintetizira ponovo otkrivena stara znanja. Upravo ta težnja ka povezivanju znanja zbog koje je prevodio i suvremenicima približavao izgubljena djela tradicionalne filozofije, Petrićev je najveći doprinos.
Stoička vrlina umjerenosti
Umjerenost, jedna od četiri temeljne stoičke vrline, znači znati pronaći pravu mjeru i ton u svemu da bismo živjeli život doličan čovjeku. Izvire iz zdrave prosudbe o nama samima i o svemu što nas okružuje. Stoga um poput kormilara mora upravljati čovjekovim odabirima i postupcima jer ga strasti udaljavaju od njegove humane prirode. Umjerenost podrazumijeva stalno nastojanje kako bismo postigli zlatnu sredinu koja jamči ispravan životni put.
Demokrit
Demokrit, kao i svi predsokratovci, traga za tajnama prirode, pita se iz čega sve nastaje i kako se odvijaju promjene, pa su glavne teme njegove filozofije bitak, njegove manifestacije i pokret. Zastupao je atomističko učenje prema kojem se sve u prirodi, odnosno kozmosu, sastoji od atoma. Od njegova raznolikog opusa sačuvalo se oko tristo fragmenata uglavnom etičke prirode. Svoju etiku temelji na vedrini duha koja se postiže pravom mjerom i srednjim putem, i koja omogućuje eudaimoniju, najviši cilj ljudskih težnji.
Retorika – Umjetnost uvjeravanja
Uvjerljiv govor ima veliku moć pa je retorika glavni alat prenošenja poruka javnosti. Cilj i svrha retorike još od antičkih vremena je uvjeriti slušatelja u ono što govornik zagovara. Tijekom povijesti bila je uzdizana i obezvrjeđivana, a s pojavom modernih sredstava komunikacija i konzumerizma doživljava preporod. U mnoštvu raznorodnih retorika dobro se prisjetiti da je dobra retorika argumentiranje u svrhu korisnog i pravednog, i da se vjerodostojan govor temelji na karakteru govornika.
Retorika – Umijeće vođenja duše
Retorika je od vremena antičke Grčke do kraja 19. stoljeća bila sastavni dio humanističkog obrazovanja. Kada se koristila u plemenite svrhe, budila je čovjekovu uspavanu dušu i poticala ga na dobro. U protivnom je postajala sredstvo obmane. Najplemenitiji izraz dao joj je Sokrat koji je svojim govorima poticao Atenjane na preispitivanje i upoznavanje samih sebe, te na traženje odgovora na pitanje kako treba živjeti.
Ljepota i umjetnost
U svemu manifestiranom očituje se jedan Život koji teče u beskrajnim strujama, otkrivajući bezbrojnu raznolikost oblika. Ljepota oblika, bilo u prirodi ili u umjetnosti, ima moć ganuti nas, oduševiti, povesti uvis. Ljepota kao božanski odraz utjelovljuje zakon harmonije koji postoji i u čovjeku i s njim rezonira. Stoga nas može dovesti u dodir s Ljepotom u najuzvišenijem smislu, gdje su Ljepota, Dobrota, Istina aspekti iste stvarnosti. Istinska je umjetnost izraz težnje za Ljepotom, za očitovanjem nevidljivog Života koji u ljepoti pronalazi puni procvat.
Platonova teorija umjetnosti
O Platonovom shvaćanju umjetnosti i njezinoj pedagoškoj ulozi napisane su mnoge studije i tumačenja u kojima se ističe njegov kritički stav prema umjetnosti. Platon se protivio umjetnosti koja je samo oponašala vanjski svijet prirode, koji je odraz svijeta ideja, pa je takva djela smatrao sjenom sjena koje udaljavaju od istinske stvarnosti. No, cijenio je umjetnost koja približava percepciji vječne Ljepote, Istine, Dobra i Pravednosti.