Povijest nam stalno budi maštu i postavlja mnoga pitanja na koja i danas nemamo odgovore. Takva nepoznanica su i takozvani Ulfberht mačevi koji potječu iz IX., X. i XI. stoljeća, a izrađeni su metalurškom tehnologijom koja je, kako se smatralo, otkrivena tek u vrijeme industrijske revolucije.

Također je zagonetka zašto mačevi ove vrste nose natpis Ulfberht (+VLFBERHT+), jer taj se naziv ne pojavljuje u pisanim tekstovima iz toga doba. Istraživači smatraju da je Ulfberht franačko ime. Moguće je da je to ime mjesta u kojem su mačevi proizvedeni ili ime dodano zbog dokaza njihove autentičnosti, a činjenica da su se mačevi pojavljivali u razdoblju od preko dvjesto godina ukazuje na to da ih nije proizvodio samo jedan kovač.

Do sada je pronađeno oko 170 primjeraka vikinških mačeva s natpisom Ulfberht, a zanimljivo je da su dva takva mača pronađena i u Hrvatskoj, u Biskupiji nedaleko od Knina i Prozoru kod Otočca.

Njihova je kvaliteta bila legendarna, mogli su se bez problema savinuti do desetak stupnjeva, a oštrice im se gotovo nisu trošile. Njihov metalurški sastav nalikuje najmodernijim čelicima koji se dobivaju na temperaturi od 1648,9 oC. Stari kovači znali su kako iz željeza izvući gotovo sve nečistoće, nešto što danas mogu postići samo neke visokospecijalizirane ljevaonice.

Zapravo izvlačenje nečistoća iz rude željeza predstavlja samo jedan od problema u stvaranju Ulfberht mačeva. Druga je nepoznanica dodavanje 1,5 % ugljika u željezo te proces stvaranja takozvanog snažnog ugljičnog čelika. Što je u željezu više ugljika, to on postaje tvrđi. Željezo s visokih 1,0 do 2,0 % ugljika naziva se ultra visokougljični čelik. Čelik također postaje tvrđi smanjivanjem nečistoća bakra, magnezija i silicija. Ulfberht mačevi u sebi imaju tri puta više ugljika od svih tada poznatih legura.

Pitanje je kako su Vikinzi mogli stvoriti ultra visokougljični čelik bez moderne tehnologije? Izrada takvih mačeva predstavlja izazov i za moderne kovače. Richard Furrer, jedan od najpoznatijih kovača današnjice, tvrdi da danas samo nekoliko ljudi može reproducirati takve mačeve, ali da ni njima to neće uspjeti “od prve”.

Tajna vikinških mačeva UlfberhtStvoriti mač s takvim nevjerojatnim svojstvima zapravo je najkompleksnija stvar koju poznajem u kovačnici i u metalurgiji. I meni je stvaranje i oblikovanje takvog metala iznimno teško dostignuće. Stvaranje oružja iz sirove rude itekako je zahtjevan posao. Zamislite kako je to izgledalo ljudima u srednjem vijeku. Dobivali su iznimno oružje koje se nije moglo slomiti i nije se lako tupilo. Zasigurno su kovači mačeva Ulfberht nalikovali na čarobnjake s nadnaravnim sposobnostima.

Zanimljivo je da su se prvi Ulfberht mačevi pojavili nakon što su stvorene jake trgovačke veze s Bliskim istokom, naročito s kovačima iz Damaska koji su bili čuveni po izradi čelika. Njihov je čelik imao prepoznatljiv uzorak nalik na šare kod uzdužno prerezanog drveta ili, točnije, uzorak koji je vidljiv na takozvanom damast platnu.

Iako nema povijesnih dokaza o međusobnom utjecaju tih dviju tehnologija, teško je ne primijetiti očigledne podudarnosti u izvedbi i kvaliteti kovine. No, smatra se da je trgovačka ruta Volga, koja je tokom rijeke Volge povezivala sjevernu Europu s Kaspijskim jezerom, poslužila Vikinzima za dobavljanje lijevanih čeličnih šipki iz Irana i Afganistana. Naime, najstariji mačevi potječu iz razdoblja nakon otvaranja te trgovačke rute, a kada je zatvorena, prestala je i njihova proizvodnja.

Arheolog i metalurg dr. Alan Williams ispitao je četrdeset primjeraka mačeva Ulfberht, no nije uspio do kraja pojasniti kako su Vikinzi stvorili tu tehnologiju, a naročito kako su mačeve uspjeli izraditi u više od stotinu identičnih primjeraka.

Dr. Williams dobio je na raspolaganje primjerke Ulfberht mačeva od privatnog kolekcionara. Nakon metalurških analiza u najpoznatijim laboratorijima Velike Britanije i u suradnji s trima sveučilištima, otkriveno je da su Ulfberht mačevi rađeni vrlo slično načinu izrade najboljih japanskih mačeva. Naime, sjevernjaci su oblikovali kovinu tako da su stotine slojeva zagrijavali i oblikovali laganim kovačkim čekićima te je naglo hladili vodom, ponavljajući proces sve dok kovač ne bi bio zadovoljan stanjem kovine.

Ulfberht mačevi nestali su s tržišta jednako naglo kako su se i pojavili; čim su ruska plemena blokirala trgovačku rutu sa Srednjim istokom, nestala je proizvodnja tada najubojitijeg europskog oružja.

Treba još napomenuti da je većina famoznih Ulfberht mačeva pronađena u rijekama, dok su njihove jeftine i manje kvalitetne replike pronađene u grobovima vikinških velikana. Čini se da su Vikinzi svoje najbolje mačeve žrtvovali bogovima, polaganjem u rijeke, no i dalje ostaje pitanje zašto su to radili.

Naknadna su istraživanja pokazala da su većina primjeraka Ulfberht mačeva iz poznatih muzeja zapravo jeftine kopije iz grobnih humaka, dok samo nekolicina privatnih kolekcionara ima originale neprocjenjive vrijednosti.

Priredio: Damir Krivdić