Na početku smo još jednog desetljeća u dugoj povijesti čovječanstva. Prema savjetima mudrih, svaki novi ciklus dobro je započeti sažimanjem iskustava iz prethodnog.

Tisuće i tisuće znanstvenika diljem svijeta, organiziranih u timove, ulagali su iznimne napore pokušavajući proniknuti u nepoznate tajne prirode i nastojeći pronaći nedostajuće elemente složenog mozaika naše prošlosti.

Osvrnut ćemo se najprije na najintrigantnija istraživanja i otkrića, kako bi drevni Grci rekli, kozmosa, tj. uređenog svemira čiji smo mi jedan beskrajno mali, ali funkcionalno jednako vrijedan dio. U idućem nastavku prikazat ćemo otkrića u područjima razumijevanja ljudskog tijela i načinu funkcioniranja našeg planeta, te pomake u istraživanju prošlosti prekrivene velom zaborava.

1. ISTRAŽIVANJA SVEMIRA

1.1. Gravitacijski valovi

Albert Einstein naslutio je još 1916. godine mogućnost stvaranja gravitacijskih valova, ako se tijela dovoljno velike mase ubrzavaju, poput fenomena spajanja crnih rupa ili eksplozije zvijezda. Takvi događaji oslobađaju toliko energije da stvaraju valove, u inače stabilnom gravitacijskom polju, zbog kojih se namreškavaju niti prostora i vremena, nalik onima na površini vode.

velika-otkrica-gravatacijski-valoviDesetljećima je znanstvenike intrigiralo to pitanje, ali tek su 1974. godine otkrili prve nagovještaje izobličenja gravitacijskog polja. U Americi je stvoren specijalni opservatorij LIGO (Laser Interferometer Gravitational-wave Observatory) za snimanje gravitacijskih valova. Zahvaljujući domišljatoj novoj metodi “slušanja” svemira pomoću laserskih zraka, 2016. godine uspješno su snimili i prve gravitacijske valove i time dodatno potvrdili Einsteinovu teoriju.

Zajedničkom suradnjom opservatorija LIGO, europskog opservatorija Virgo i japanskog Kegra snimili su 2017. godine odjeke 130 milijuna godina starog sudara i spajanje dviju neutronskih zvijezda. Neutronskim zvijezdama nazivaju se iznimno gusta nebeska tijela promjera svega 25 km, ali težine pedeset posto veće od težine našeg Sunca. Zajedno s drugim teleskopima diljem svijeta, usmjerenima u tom pravcu uspješno su zabilježili istovremena “izobličenja” i u gravitacijskom polju i u svjetlosnim valovima. “Vidjeli smo potpuno nov fenomen koji ljudi nikad prije nisu vidjeli”, kaže Andy Howell sa Sveučilišta Santa Barbara u Kaliforniji, “to je nevjerojatni događaj koji se najvjerojatnije neće ponoviti u našem životu.”

Na temelju tih podataka znanstvenici su stekli novi pogled ne samo na djelovanje gravitacijskog polja nego i na način stvaranja teških metala u prirodi, poput zlata, platine i neodimija.

https://www.nationalgeographic.com/news/2017/10/gravitational-waves-discovered-neutron-stars-pictures-science/

1.2. Pogled u daleki kozmos

Zahvaljujući NASA-inom svemirskom teleskopu Kepler ljudsko znanje o planetima koji se kreću oko udaljenih zvijezda doživjelo je ogroman skok u proteklom desetljeću. Teleskop Kepler u deset je godina otkrio 2700 novih egzoplaneta. Njegov nasljednik TESS lansiran je 2018. godine i u manje od godinu dana je otkrio još 34 do sada nepoznatih pleneta. U 2016. godini objavljeno je otkriće Proxime B, planeta veličine Zemlje koji je u orbiti oko Proxime Centauri, nama najbliže zvijezde udaljene 4,25 svjetlosnih godina. Godinu dana poslije istraživači su otkrili zvjezdani sustav udaljen “samo” 39 svjetlosnih godina, koji ima nevjerojatnih sedam planeta veličine Zemlje. Zanimljivo je da među poznatim zvjezdanim sustavima naš Sunčev sustav još uvijek ima najviše planeta u svojoj orbiti.

1.3. Međuzvjezdani susreti

Proteklo desetljeće možemo pamtiti i po prvim međuzvjezdanim susretima.

U kolovozu 2012. godine NASA-ina sonda Voya­ger 1 prešla je vanjsku granicu heliosfere i zakoračila u međuzvjezdani prostor. Heliosfera je područje ispunjeno plazmom koja izvire iz Sunca, a naziva se i Sunčev vjetar, te predstavlja zaštitni omotač oko Sunčeva sustava. Voyager 1 lansiran je davne 1977. godine i trenutno je najudaljeniji objekt od Zemlje stvoren ljudskom rukom. Iznad svih očekivanja njegovih konstruktora, još uvijek je aktivan i šalje dragocjena mjerenja o međuzvjezdanom mediju. Prema novim predviđanjima, slati će informacije bar do 2030. godine. Voyager 2 pridružio se svom blizancu 2018. godine i zabilježio revolucionarne podatke koji se još uvijek analiziraju.

velika-otkrica-umjetnicki-prikaz-OumuamuaČudesni međuzvjezdani asteroid ʻOumuamua (na havajskom Glasnik izdaleka koji stiže prvi) uočen je slučajno krajem rujna 2017. godine. Otkriće ʻOumuamua je značajno jer je prvo zabilježeno međuzvjezdano nebesko tijelo koje je prošlo Sunčevim sustavom. Sve snimljene karakteristike ʻOumuamua još i danas intrigiraju znanstvenike. Uletio je u Sunčev sustav skoro okomito na ekliptiku, krećući se izuzetnom brzinom od 94 800 km/h u odnosu na Sunce, a najčudnije je što se pored utjecaja gravitacije Sunca još dodatno ubrzavao. Imao je vrlo neobičnu ­hiperboličnu putanju i u manje od dva mjeseca nestao je iz “vidnog” polja i najvećih teleskopa u smjeru Pegaza. Za razliku od kometa i asteroida u Sunčevu sustavu ʻOumuamua nije imala rep od čestica nastalih isparavanjem pod utjecajem Sunčevih zraka. Sazdan je od tvari crno-crvene boje, dužine oko 400 m i širine nešto veće od 50 m, a rotira se i oko svoje uzdužne osi. Iako su mnogi u njemu vidjeli neidentificiranu svemirsku letjelicu (NLO), nekoliko teleskopa je potvrdilo da nije emitirao nikakve radio valove. Porijeklo i starost ʻOumuamua za sada su nepoznati.

velika-otkrica-putanja-Oumuamua

1.4. Nove spoznaje o Sunčevom sustavu

U proteklom desetljeću višestruko su povećani napori i oko detaljnog istraživanja Sunčeva sustava i samog Sunca.

Sonda New Horizons lansirana je 2006. godine s ciljem da istraži ledeni svijet Plutona i njegovih pet prirodnih satelita: Harona, Hidre, Nikte, S/2011 i S/2012. Nakon deset godina putovanja za vrijeme kojeg je obišla Mars, Jupiter, Saturn i Uran, u srpnju 2015. probuđena je iz hibernacije u blizini Plutona. Zahvaljujući vrlo uspješnom preletu i snimanjima poslala je bezbroj slika i dragocjenih podataka o patuljastom planetu i njegovim satelitima, šokantno raznolike površine i iznenađujućih, ali očitih geoloških aktivnosti.

U jesen 2015. New Horizons promijenila je smjer i uputila se prema Kuipierovom pojasu i na prvi dan 2019. godine poslala je iz neposredne blizine slike ledenog Arrokotha, dvojnog planeta, ostatka iz početnog razdoblja Sunčeva sustava. Tom je prilikom Alan Stern, glavni istraživač New Horizonsa, rekao: “Drevni indijanski naziv Arrokoth odražava nadahnuće gledanja u nebo i postavljanje pitanja o zvijezdama i svjetovima izvan našeg vlastitog.”

velika-otkrica-voyager-2-nasa

Svemirska sonda Down poslana je u posebnu misiju istraživanja dvaju najvećih i najrazličitijih nebeskih tijela u asteroidnom pojasu kako bi prikupila informacije o najstarijim nebeskim tijelima iz početnog razdoblja formiranja Sunčeva sustava. Do Veste je ­stigla 2011. godine i ušavši u njenu orbitu, godinu dana detaljno ju je istraživala, uključujući i njene čudesne površinske vulkane i kratere. Krajem 2012. godine Dawn se uputila prema Ceresu, najvećem patuljastom planetu u asteroidnom pojasu, i od 2015. do 2018. godine uspješno je kružila u orbiti oko njega. U nizu čudesnih podataka koje je Dawn prikupila najviše se ističe novija geološka aktivnost na površini Ceresa u obliku planina sastavljenih od soli.

Pred kraj desetljeća, NASA-ine sonde Osiris-Rex i Jaxa-in uspješno su posjetile asteroide Bennu i Ryugu, s ciljem vraćanja uzoraka na Zemlju.

1.5. Pronalaženje građevnih blokova života

Svemirske misije proteklog desetljeća otkrivale su i niz složenih organskih spojeva. To su elementi koji čine nukleinske kiseline i aminokiseline, esencijalne sastojke života kakav znamo. Smatra se da su kometi donijeli ogromnu količinu vode na Zemlju, a možda su i zasijali Zemlju organskim molekulama.

velika-otkrica-new-horizons-pluto-approaches-charonMisija Europske svemirske agencije zvana Rosetta pokrenuta je upravo s tim ciljem. Nakon deset godina putovanja sonda Rosetta uspješno je započela kružiti u orbiti oko kometa Churyumov-Gerasimenko. Podaci prikupljeni s njega između 2014. i 2016. omogućili su nam zapanjujući uvid u sirovine koje su pradavni utjecaji meteorita mogli donijeti na Zemlju. Rosetta i njen pomoćni modul Philae koji se spustio na komet, tragali su za organskim molekulama, nukleinskim kiselinama (građevni blokovi DNA i RNA) i ­aminokiselinama (građevni blokovi proteina) ­uzorkovanjem i analizom jezgre komete i oblaka plina i prašine oko nje. Prije nego što je došlo do pada razine energije, Philaeov instrument uspio je detektirati organske molekule u atmosferi komete.

NASA-ina sonda Cassini je 2017. godine potvrdila da formacije oblika vodopada Saturnovog mjeseca Enceladus sadrže velike organske molekule, trag ­građevnih struktura života.

NASA je 2018. također objavila da je vozilo-sonda Curiosity na Marsu pronašao organske spojeve, kao i sezonski ciklus u atmosferskom nivou metana na ­crvenom planetu.

Autor: Atila Barta

…Nastavak u idućem broju