Dok sjedim uz svoj kompjuter napajan izmjeničnom strujom, osvijetljen fluorescentnim svjetlom, grijan vodom koju pumpa izmjenični indukcijski motor, slušajući glazbu na radio-prijemniku i spremam se internetskim modemom za slanje poruka širom svijeta, ja se koristim Teslinom ostavštinom.

Robert Lomas, iz knjige
Čovjek koji je izumio XX. stoljeće

Tesla, čije je ime postalo sinonim za čudesna otkrića elektrotehnike koja su munjevito osvojila svijet i koja i danas čine značajan dio njenih temelja, rođen je 11. srpnja 1856. godine u Smiljanu, selu nadomak Gospića. Već je od najranijeg djetinjstva iznenađivao okolinu svojim eksperimentima i sposobnošću uočavanja pravilnosti u najrazličitijim prirodnim pojavama. Njegov životni put dobiva trajno usmjerenje u trenutku kad se u gimnaziji prvi put susreo sa znanjima o elektricitetu. Ostao je zauvijek zahvalan svom inventivnom profesoru fizike koji je sam izrađivao sprave za pokuse i oduševljavao svoje učenike “tajanstvenim fenomenima”. Iako se u školi nije osobito isticao, sklonost prema istraživanju u njemu je neprestano i snažno rastao, o čemu će kasnije napisati: Naši prvi pokušaji sasvim su instinktivni, puni mašte, živi i nedisciplinirani. Što smo stariji, razum se sve više potvrđuje i mi postajemo sve sistematičnijima i promišljenijima. Ali, ti rani poticaji, iako tada nedjelotvorni, vrlo su značajni i mogu uobličiti naše prave sudbine.

Nikola Tesla Induction Motor Drawing

S devetnaest godina počinje studirati na Visokoj tehničkoj školi u Grazu, koja je te godine dobila Grammovu dinamo-mašinu, novo čudo tadašnje tehnike: Dok je profesor J. Pöschel demonstrirao vrteći stroj kao motor, četkice su zadavale probleme jer su iskrile, a ja sam primijetio da bi rad s motorom možda bio moguć i bez četkica. Ali profesor se izjasnio da je to nemoguće te je čitavo predavanje posvetio tom problemu, da bi na kraju naglasio: Gospodin Tesla će možda učiniti velike stvari, ali ovo sigurno neće unaprijediti.

Smatrao je to izazovom koji je potpuno odredio njegov daljnji život.

Indukcijski motor – pokretač XX. stoljeća

Već iduće godine, što zbog nedostatka sredstava, a što zbog velike želje za istraživanjem, prekida studij i zapošljava se u Budimpešti, u Središnjem telegrafskom uredu. Iako je bio uključen u rješavanje posve praktičnih pitanja telefonije, duboko u njegovoj svijesti postojalo je samo pitanje beskolektorskog motora (motora bez četkica) koje ga je neprestano zaokupljalo još od Graza.

Zbog velike tjelesne, ali i psihičke osjetljivosti te pretjeranog rada, odlazio je na duge šetnje razmišljajući o Goetheovom Faustu. Zaokupljala ga je ta vječna borba između dobra i zla, duha i tijela, života i nihilizma. Ta filozofsko-mistična slika obuzimala ga je tijekom čitavog života, osobito Faustov filozofski izbor koji ovozemaljske radosti koje nudi Mefistoles podređuje nastojanjima na dobrobit čovječanstva.

U veljači 1882. godine, nadahnut za vrijeme jedne takve šetnje zalazećim Suncem, počeo je prijatelju recitirati ulomak iz omiljenog djela:

Već tone sunce, zamire već dan,
Al’ ono drugdje novi život stvara.
O, imat krila – moj je davni san,
O, letjeti za ljepotom toga žara!

Da, divna sna! Al’ sunce zapada.
Ah, čovjek ima krila duhovna,
Al’ tjelesna mu bozi nisu dali!

Kad sam izrekao ove inspi­rirajuće stihove, ideja me je ozarila kao bljesak munje i u trenutku sam otkrio istinu. Nacrtao sam štapom u pijesku dijagrame koje sam šest godina kasnije iznio Američkom institutu inženjera elektrotehnike, a moj ih je prijatelj odmah posve razumio. Slike koje sam vidio bile su savršeno oštre i jasne te čvrste poput metala ili kamena. Ne mogu početi opisivati svoje osjećaje. Da je i Pigmalion vidio kako oživljava njegov kip, ne bi bio više potresen. Tisuću tajni prirode na koje sam se slučajno spoticao dao bih za ovu koju sam iščupao iz prirode unatoč svim čudima i opasnostima s kojima sam se suočavao.

Bilo je to epohalno otkriće rotirajućeg magnetskog polja, odgovor na nerješiv problem profesora iz Graza.

Želeći što prije realizirati svoju ideju, iste godine odlazi u Pariz i zapošljava se u Edisonovoj kompaniji za Europu, koja je naveliko uvodila istosmjernu struju. Kao “pronalazača kvarova” poslali su ga Strasbourg da riješi neke teškoće pri izgradnji elektroenergetskog sustava istosmjerne struje. Tamo je, unatoč napornim dnevnim obvezama, noću izradio prvi prototip indukcijskog elektromotora pokretanog rotirajućim elektromagnetskim poljem.

Napokon sam sa zadovolj­stvom vidio rotaciju uzrokovanu izmjeničnim strujama različite faze bez kliznog kontakta i komutatora, kao što sam to zamislio prije godinu dana. Bio sam vrlo zadovoljan, ali to se ne može usporediti s delirijem radosti koji je pratio moje prvo otkriće.

Srž tog sustava predivna je jednostavnost indukcijskog motora, koji ne samo da nema četkica, nego gotovo da nema potrošnih dijelova koji bi izazvali kvarove i zastoje u radu. Od svih današnjih motora devedeset posto su asinkroni (trofazni ili jednofazni s dodatnim kondenzatorom), počevši od malih kućanskih aparata do velikih industrijskih strojeva vrlo velike snage, i do nekoliko desetina megawata, koji se mogu okretati velikim brzinama.

Srž tog sustava predivna je jednostavnost indukcijskog motora, koji ne samo da nema četkica, nego gotovo da nema potrošnih dijelova koji bi izazvali kvarove i zastoje u radu. Od svih današnjih motora devedeset posto su asinkroni (trofazni ili jednofazni s dodatnim kondenzatorom), počevši od malih kućanskih aparata do velikih industrijskih strojeva vrlo velike snage, i do nekoliko desetina megawata, koji se mogu okretati velikim brzinama.

Na svjetskoj izložbi u Chicagu Tesla je vrlo domišljatom maketom prikazao suštinu otkrića rotirajućeg magnetskog polja. Maketa je postala općeprihvaćeno edukacijsko pomagalo. Rotirajuće magnetsko polje nastaje kao rezultat dva (ili više) pulsirajućih magnetskih tokova koji su i prostorno i vremenski (tj. fazno) pomaknuti. Njih stvaraju zavojnice kroz koje prolaze fazno pomaknute izmjenične struje. Novonastalo (magnetsko) polje međutim ne pulsira (ne mijenja svoju veličinu u vremenu) nego je konstantnog iznosa, ali se rotira brzinom proporcionalnom frekvenciji struje. Ako se u to rotirajuće polje smjesti neki vodič, npr. bakreno jaje, u njemu će se inducirati struja koja stvara svoje vlastito magnetsko polje koje će nastojati sustići rotirajuće polje. Zahvaljujući tome, vodič, u ovom slučaju jaje, počinje se ubrzano okretati sve do “asinkrone” brzine prema okretnom magnetskom polju (tj. s malim zakašnjenjem), da bi se na kraju vertikalno uspravilo i vrtilo oko svoje osi. Isto to se događa i u rotoru motora na koji su samo namotane kratko spojene žice. Zahvaljujući indukciji struja u vodičima na rotoru nije potrebno umjetno izvana dovoditi struju radi stvaranja magnetskog polja. Zahvaljujući toj pojavi prestala je potreba za četkicama i komutiranjem struja u motorima.

Na svjetskoj izložbi u Chicagu Tesla je vrlo domišljatom maketom prikazao suštinu otkrića rotirajućeg magnetskog polja. Maketa je postala općeprihvaćeno edukacijsko pomagalo. Rotirajuće magnetsko polje nastaje kao rezultat dva (ili više) pulsirajućih magnetskih tokova koji su i prostorno i vremenski (tj. fazno) pomaknuti. Njih stvaraju zavojnice kroz koje prolaze fazno pomaknute izmjenične struje. Novonastalo (magnetsko) polje međutim ne pulsira (ne mijenja svoju veličinu u vremenu) nego je konstantnog iznosa, ali se rotira brzinom proporcionalnom frekvenciji struje. Ako se u to rotirajuće polje smjesti neki vodič, npr. bakreno jaje, u njemu će se inducirati struja koja stvara svoje vlastito magnetsko polje koje će nastojati sustići rotirajuće polje. Zahvaljujući tome, vodič, u ovom slučaju jaje, počinje se ubrzano okretati sve do “asinkrone” brzine prema okretnom magnetskom polju (tj. s malim zakašnjenjem), da bi se na kraju vertikalno uspravilo i vrtilo oko svoje osi. Isto to se događa i u rotoru motora na koji su samo namotane kratko spojene žice. Zahvaljujući indukciji struja u vodičima na rotoru nije potrebno umjetno izvana dovoditi struju radi stvaranja magnetskog polja. Zahvaljujući toj pojavi prestala je potreba za četkicama i komutiranjem struja u motorima.

Teslin izmjenični trofazni sustav omogućuje prijenos električne energije na velike udaljenosti. Izmjenična električna energija prvo se pomoću transformatora na mjestu proizvodnje transformira na visoke napone jer se tako uz male struje postiže prijenos velike snage (energija je umnožak napona, struje i trajanja prijenosa), uz male gubitke koji ovise o veličini struje. Na kraju dalekovoda, kod potrošača, energija se opet transformira na niski napon. Osim toga, potrošači mogu biti paralelno spojeni na isti napon bez da jedan drugome smetaju, s obzirom na opterećenje. Za taj prijenos dovoljne su samo tri žice, za svaku fazu po jedna. Povratni vodiči nisu potrebni jer je suma fazno pomaknutih struja uvijek jednaka nuli, što dodatno pojednostavljuje tehničku izvedbu cijelog sustava.

Teslin izmjenični trofazni sustav omogućuje prijenos električne energije na velike udaljenosti. Izmjenična električna energija prvo se pomoću transformatora na mjestu proizvodnje transformira na visoke napone jer se tako uz male struje postiže prijenos velike snage (energija je umnožak napona, struje i trajanja prijenosa), uz male gubitke koji ovise o veličini struje. Na kraju dalekovoda, kod potrošača, energija se opet transformira na niski napon. Osim toga, potrošači mogu biti paralelno spojeni na isti napon bez da jedan drugome smetaju, s obzirom na opterećenje. Za taj prijenos dovoljne su samo tri žice, za svaku fazu po jedna. Povratni vodiči nisu potrebni jer je suma fazno pomaknutih struja uvijek jednaka nuli, što dodatno pojednostavljuje tehničku izvedbu cijelog sustava.

Rat za izmjeničnu struju

U “obećanu zemlju” stiže s 28 godina, skromno odjeven, bez prtljage, sa samo nekoliko centa u džepu jer je tijekom putovanja opljačkan. Odmah se zapošljava u Edisonovoj gigantskoj kompaniji za proizvodnju strojeva na istosmjernu struju. Osobno se upoznaje s Edisonom, privukavši mu pažnju nakon što je popravio električne instalacije njegovog parobroda za samo jednu noć, od čega su Edisonovi inženjeri bili odustali. U vrlo kratko vrijeme preradio je 24 različita tipa isto­smjernih električnih strojeva. Ne dobivši obećani honorar, odlazi ispraćen Edisonovim ciničnim komentarom: Vi očito nemate smisla za američki humor, gospodine Tesla.

Tesla se ponovno našao praktički na ulici, a jedno se vrijeme čak izdržavao kopajući kanale. Bezuspješno pokušava demonstrirati svoj sustav izmjenične struje. Konačno, zahvaljujući A. K. Brownu, direktoru Western Uniona koji je prepoznao perspektivnog stručnjaka, u travnju 1887. godine na Petoj aveniji, nedaleko od Edisonovih laboratorija, osniva Tesla Electric Company. Uz taj laboratorij vezano je jedno od najplodonosnijih pronalazačkih razdoblja njegovog života.

Već u listopadu te iste godine prijavio je svoje glavne patente: indukcijski motor (danas općepoznat kao asinkroni), prijenos električne energije na velike udaljenosti, sustav distribucije električne energije. Za manje od godinu dana intenzivnog rada prijavljuje još 40 patenata višefaznog sustava motora, generatora te prijenosa i distribucije električne energije.

Zahvaljujući tome pozvan je da 16. svibnja 1888. godine održi svoje prvo predavanje na Američkom institutu inženjera elektrotehnike (današnji poznati Institute of Electrical and Electronics Engineers (IEEE)), uz demonstra­ciju rada svog sustava. Predavanje pod naslovom Novi sustav motora i transformatora izmjeničnih struja kasnije je proglašeno povijesnim i opisivano kao jednostavno i jasno, a ipak veličanstveno…

Predmet što vam ga imam čast prikazati novi je sustav razdiobe i prijenosa energije pomoću izmjeničnih struja, što nam pruža osobite prednosti, naročito u primjeni motora koji će, vjerujem, odjednom postići vrhunsku prilagodljivost tih struja prijenosu energije i pokazati da se mnogi rezultati, dosad nedostižni, mogu dosegnuti njihovom uporabom; rezultati koji su vrlo poželjni u praktičnom radu takvih sustava, a koji se ne mogu ispuniti pomoću istosmjernih struja.

George Westinghouse, vlasnik tvrtke Westinghouse Electric, jedine koju u to vrijeme nije progutalo rastuće Edisonovo carstvo, ponudio je milijun dolara u gotovini za Tesline patente za izmjeničnu struju i jedan dolar tantijema po svakoj konjskoj snazi proizvedene struje tijekom petnaest godina.

Nakon potpisivanja ugovora godinu dana provodi u Westing­houseovoj tvornici u Pittsburghu kao savjetnik pri izradi prvih serija motora i ostalih patentiranih uređaja.

No, na pomolu su bile nove nevolje. Štiteći svoje financijsko carstvo utemeljeno na istosmjernoj struji, Edison je, beskrupulozan u svojoj namjeri da uništi Teslu i izmjeničnu struju, otišao toliko daleko da je svojim “putujućim cirkusom” po čitavoj Americi usmrćivao telad i pse pomoću izmjenične struje, šireći tako famu o njenim opasnostima.

Edison je na kraju ipak izgubio u “ratu struja”. Naime, povodom četiristo godina Kolumbova otkrića Amerike, raspisan je natječaj za elektrifikaciju svjetske izložbe u Chicagu. Kako su Westinghouse i Tesla ponudili upola manju cijenu od tvrtke General Electric koja je preuzela Edisonovu tvrtku, posao izgradnje hidroelektrane kod Niagarinih slapova dobila je Westinghouseova kompanija. Tesla je dobio sjajnu priliku dokazati funkcionalnost i isplativost novog sustava elektrifikacije, a era izmjenične struje mogla je početi.

TESLA_Sastavljanje generatoraMeđutim, pojavio se problem: banke su počele odbijati kreditiranje Westinghouseove kompanije zbog ogromnih tantijema koje je tvrtka trebala isplaćivati Tesli. Iako se radilo o iznosu koji je preračunato u današnje vrijednosti uvelike premašivao bogatstvo jednog Billa Gatesa, Tesla nije puno razmišljao: Gospodine Westinghouse, bili ste mi prijatelj, vjerovali ste u mene i bili dovoljno neustrašivi da krenete naprijed… kad je drugima uzma­njkalo hrabrosti, podržavali ste me čak i kad Vaši inženjeri nisu imali viziju krupnih stvari koje leže pred nama, a koje smo vidjeli Vi i ja, pomogli ste mi kao prijatelju… Spasit ćete svoju tvrtku tako da možete dalje razvijati moje pronalaske. Evo vašeg ugovora, a tu je i moj ugovor – oba ću razderati na komadiće i više nećete imati briga zbog mojih autorskih prava. Je li to dovoljno?

Razderavši ugovor, Tesla se odrekao ne samo svojih prava na već zarađene milijunske iznose od tantijema, nego i svega onoga što bi mu ta prava donijela u budućnosti. Iako bi se ovaj čin u prvi mah mogao proglasiti nevjerojatno nepromišljenim, da ne kažemo glupim, to je bio čin nezamislive velikodušnosti. Ovaj je “glupi” čin milijardama ljudi omogućio civilizacijske standarde XX. stoljeća, standarde bez kojih ne možemo ni zamisliti suvremeni život.

Prvi agregat hidroelektrane kod Niagarinih slapova pušten je u pogon 15. travnja 1895. godine, a elektrana je završena 1896. godine. Istovremeno je sagrađen i pušten u pogon prvi trofazni dalekovod od elektrane do Buffala dugačak 35 kilometara. Na svečanom otvaranju elektrane profesor elektrotehnike sa sveučilišta Yale i predsjednik Američkog instituta inženjera elektrotehnike svoje je izlaganje zaključio riječima: Razvoj električne energije, od Faradayeva otkrića 1831. godine pa do prve velike instalacije Teslina višefazna sustava 1896. godine, neprijeporno je najveći događaj u čitavoj povije­sti tehnike. A Tesla je više pridonio znanosti o elektricitetu nego ijedan čovjek prije njega.

NesuđeneNobeloveNagrade.xls“NOBELOVE NAGRADE”

Nakon suradnje s Westinghau­seom u Pittsburghu u svoj laboratorij u New Yorku vraća se 1889. godine. Nije se previše obazirao na još uvijek aktualni “rat struja”, već svu svoju energiju usmjerava u potpuno novom pravcu.

Nakon danonoćnog eksperimentiranja tijekom 1891. godine, prijavljuje niz patenata iz područja visokofrekventnih struja. Najvažnijim od njih smatra Uređaj za proizvodnju električne struje visoke frekvencije i napona danas poznat kao “Teslin transformator”. I sam ga je tek kasnije proglasio jednim od najvažnijih svojih pronalazaka.

Uskoro je o tome održao predavanje Američkom društvu inženjera elektrotehnike pod nazivom Pokusi sa strujama vrlo visoke frekvencije i njihova primjena u umjetnoj rasvjeti. Ovo je znamenito predavanje pobudilo veliko zanimanje javnosti, jer je na njemu Tesla demonstrirao dobivanje električnih iskri dugih 12 cm, što se tada smatralo nemogućim, a u njegovim je rukama svijetlila žarulja bez ikakvog kontakta s izvorom električne energije.

Na predavanju Tesla vizio­narski stavlja naglasak ne samo na nove metode dobivanja i prijenosa električne energije već dotiče i fundamentalno pitanje o prirodi elektriciteta. Njegova iznimna kreativnost i intuitivno znanje iz eksperimentalne fizike bili su daleko ispred teorijskih znanja toga vremena.

Tesla+ZaruljaKatodne zrake

Iste je godine u časopisu The Electrical Engineer objavio rezultate istraživanja izboja u vakumskoj cijevi pod utjecajem jakog električnog polja, postignutih upravo zahvaljujući novom visokofrekventnom oscilatoru: Opažena pojava posljedica je gibanja malih nabijenih čestica koje se velikom brzinom sudaraju s molekulama razrijeđenog plina. Na ovu ideju o postojanju katodnih zraka žustro je reagirao engleski fizičar J. J. Thomson osporavajući Tesline rezultate. Povodom 150. godišnjice Teslina rođenja ponovno je u znan­stvenim časopisima objavljena njihova višemjesečna prepiska koja baca novo svjetlo na gotovo zaboravljenu epizodu oko otkrića elektrona, što se smatra jednim od najvećih znan­stvenih otkrića u povijesti čovječanstva. Naime, šest godina nakon Teslinog otkrića upravo je J. J. Thomson nedvojbeno dokazao postojanje takvih čestica i nazvao ih elektronima! Za ovo je otkriće 1906. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku, ne spomenuvši Teslu niti jednom riječju prilikom preuzimanja nagrade.

Nakon mnogobrojnih poziva Tesla 1892. godine kreće na puto­vanje po Europi. Drži predavanja, ali i vrlo naporne pokuse, koje nikada nije ponavljao, uvijek nastojeći pokazati nešto novo tijekom eksperimenata. Obilazi i rodni kraj gdje zatiče majku na samrti. Po povratku iz Europe, potpuno se povukao i posvetio svojim istraživanjima.

Laser

Godine 1893. konstruirao je uređaj koji se sastojao od rubina na koji je usmjerio električnu energiju i dobio, kako sam opisuje, svjetlosnu zraku tanku poput olovke. Radilo se, očito, o laseru za čije će otkriće Townes, Prohorov i Basov 1964. godine dobiti Nobelovu nagradu za fiziku. Ovaj uređaj nije nažalost pa­tentirao, a rezultate je objavio samo u popularnim, ali ne i u znanstve­nim časopisima.

Tesla je u periodu između 1896. i 1897. godine izvodio različite eksperimente s X-zrakama te svoje rezultate izložio u nekoliko zapaženih članaka. Zahvaljujući  vještom fokusiranju zraka i cijevima koje je sam projektirao dobio je tako dobre i jasne snimke, poput ove na slici, na čemu mu je čestitao i sam Röntgen.

Tesla je u periodu između 1896. i 1897. godine izvodio različite eksperimente s X-zrakama te svoje rezultate izložio u nekoliko zapaženih članaka. Zahvaljujući vještom fokusiranju zraka i cijevima koje je sam projektirao dobio je tako dobre i jasne snimke, poput ove na slici, na čemu mu je čestitao i sam Röntgen.

Akcelerator čestica i kozmičko zračenje

Prema više izvora, krajem 1894. godine uspio je osim svog visokofrekventnog oscilatora unaprijediti i vakumske cijevi u kojima je vršio bombardiranje molekula razrijeđenih plinova, stvorivši time prvi linearni akcelerator čestica za subatomska istraživanja. Za vrijeme tih ispitivanja pojavljivala se vidljiva svjetlost, crna svjetlost i neko posebno zračenje koje je stvaralo sjenu na metalnim posudama.

Na vrhuncu slave, u jeku najrazličitijih ispitivanja, u noći 13. ožujka 1895. godine, pod vrlo čudnim okolnostima u potpunosti je izgorio njegov laboratorij smješten na više katova. Šteta koju je Tesla pretrpio bila je neizmjerna, vatra je progutala nacrte, dokumentaciju i svu opremu u koju je uložio čitavu imovinu, a koja na žalost nije bila osigurana.

Nesalomljivom voljom, doslovno iz pepela, započeo je ispočetka. Uz pomoć A. D. Adamsa, financijera izgradnje hidroelektrane kod Niagarinih slapova, izgradio je novi laboratorij u kojem je već iste godine konstruirao odašiljačku i prijemnu stanicu, koja je vrlo dobro radila na kratkim udaljenostima.

Međutim, slijedile su nove neugodnosti.

Fizičar W. C. Röntgen objavio je 8. studenog 1895. godine otkriće X-zraka (po njemu nazvanih rendgenske zrake) koje su imale isti učinak kao i Teslina “posebna zračenja”. Tesla je unatoč uništenju starog i organiziranju novog laboratorija samo tri mjeseca nakon Röntgena u Electrical Reviewu objavio svoja istraživanja iz radiografije provedena na tvarima znatne debljine. Objavio je prve “rendgenske” snimke izuzetne oštrine na kojima mu je i Röntgen javno čestitao. U nizu kasnijih članaka objavio je da se te zrake ne lome prolaskom kroz leću već se reflektiraju samo na me­talnim predmetima te da dugotrajno izlaganje tim zrakama šteti organizmu. To, međutim, nije spriječilo tadašnje eurocentrične znanstvene krugove zaslugu pripisati isključivo Röntgenu, što je okrunjeno i dodjelom prve Nobelove nagrade iz područja fizike 1901. godine.

Nakon što se J. J. Thomson slično proslavio 1906. godine, a Teslina otkrića iz fizike atoma bila ignorirana, prekinuo je daljnja objavljivanja u stručnim časopisima i bilo kakvu daljnju javnu polemiku s tzv. akademskim krugovima. Okrenuo se popularnim i stručnim predavanjima, intervjuima i nastupima u medijima.

Dielectric-TestingIste je godine počeo objavljivati termin radiations i govo­riti o prirodi tzv. “crne svjetlosti”. To zračenje postalo je jedna od najraširenijih enigmi Teslinih fizikalnih istraživanja u vakumskim cijevima. S obzirom da te zrake još nisu znanstveno verificirane, nazivaju se Teslinim zračenjem.

Uspjevši ubrzati elektrone prvo do 2,4 MeV, a kasnije i do 10 MeV, tako desetljećima preduhitrivši mo­de­rne linearne akceleratore čestica, predložio je patent za upotrebu tih zračenja pod nazivom Method of utilizing radiant energy. Danas se to zračenje sažeto opisuje kao čestice “infinitezimalne” veličine (tzv. Tesline čestice): one nose mali pozitivni naboj, prodiru kroz tvar gotovo bez interakcije, po Teslinom mišljenju mogu se kretati brzinom većom od brzine svjetlosti (zbog čega se nije slagao s Einsteinom), mogu inducirati radioaktivnost jer destabiliziraju atomsku jezgru na koju nalijeću. Smatrao je da te čestice dolaze na Zemlju iz svih smjerova svemira, jer ih emitiraju zvijezde pa tako i Sunce, a moguće ih je dokazati pokusima u vakumskoj cijevi.

Postojanje kozmičkog zračenja dokazao je Victor F. Hess gotovo dva desetljeća kasnije, puštajući balone s mjernim uređajima u visoke slojeve atmosfere, a za što je, naravno, dobio Nobelovu nagradu 1936. godine. Izum linearnog akceleratora pripi­suje se Ernestu Lawrenceu za što je nagrađen Nobelovom nagradom 1939. godine. Priznanje za induciranu radioaktivnost dobili su bračni par Joliot-Curie 1935. godine.

Premda nije dobio niti jednu Nobelovu nagradu niti neko veće priznanje iz fizike, plodovi njegovog rada bili su presudni za daljnje istraživanje subatomskih čestica.

Nastavak u idućem broju…

Autor: Atila Barta