Dlijetom se odlomi siva, poput papira tanka kora drveta iz čijih se “rana” izlučuju mliječno bijele kapljice smole – suze, koje se u dodiru sa zrakom skrute i postaju prozirno zlatne boje. Smola dobivena prvim zarezivanjem se baca. Drugo zarezivanje, nekoliko tjedana kasnije, još uvijek daje smolu slabije kvalitete. Tek trećim zarezivanjem osigurava se tražena kakvoća. Na taj tisućama godina nepromijenjeni način sabire se u Somaliji, južnom dijelu Saudijske Arabije, Jemenu, Omanu i sjeverozapadnoj Indiji mirisna smola – tamjan.

Na samom rubu pustinje, okupani žarkim suncem, rastu gajevi tamjanovca, niskog drveća iz roda Boswellia. Postoji desetak vrsta tamjanova drveta koji iz daljine podsjećaju na grmlje. Zajedničke su im karakteristike neparno perasti listovi te mali cvjetovi skupljeni u cvatove od dva do pet cvjetova. Plod im je koštunica. Uz samu biljku vezana je zanimljiva pojava: pri visokim temperaturama drveće se štiti izlučivanjem gustih smolastih para koje na suncu svijetle poput plamena, nalik gorućem grmu što ga je Mojsije vidio na brdu Sinaj.

Najkvalitetniji tamjan na svijetu dobiva se iz skromnih stabala koja rastu u Omanu u regiji Dhofar, na uskoj zaravni gdje pustinja graniči s planinama. Od njih se danas ubire svega nekoliko tona godišnje, a poznato je da se u Kristovo doba otuda izvozilo više od tri tisuće tona tamjana godišnje.

Arabia Felix

Brojni antički autori govorili su o zemlji koja se prostirala na području današnjeg Jemena i dijela Omana i nazivali je Arabia Felix – zemlja zlata, tamjana i začina. Zahvaljujući svom izuzetno povoljnom strateškom položaju na ulazu u Crveno more, bila je raskrižje drevnih trgovačkih putova. Marko Polo u 13. stoljeću spominje Salalah kao grad blagostanja u čijem se zaleđu nalazi spomenuta planina Dhofar. Važno središte na “Putu tamjana” bio je i čuveni otok Sokotra oko kojeg su u antici ispletene brojne legende.

U starim se knjigama kao stanovnici tih bogatih država južne Arabije navode Manejci, Katabane i Hadramaute, a kao vrsni vodiči karavana i sjajni pomorci spominju se Sabejci (U Knjizi kraljeva opisuje se posjet Jeruzalemu legendarne kraljice od Sabe i njezino darivanje kralja Solomona zlatom i tamjanom). Osim što su bili vješti trgovci, uspjeli su i pustinju učiniti plodnom, o čemu svjedoče grčki povjesničari toga doba. U prilog tome govore i ostaci kanala za navodnjavanje i spremišta za vodu. Grci nadalje spominju da je “unutrašnjost zemlje prekrivena gustim šumama u kojima raste i drveće tamjana i mirte, palme, kalamus, cimet i druge biljke”. “Otac povijesti” Herodot kaže da je mornare s brodova, koji su jedrili u blizini, osvježavala prava struja zdravog miomirisa što ga je vjetar donosio s kopna.

Svoje su bogatstvo stanovnici Arabie Felix ponajviše imali zahvaliti tamjanu – smoli koja se u svim zemljama tadašnjeg svijeta koristila u obredne i svjetovne svrhe. Egipćani, Grci, Feničani, Babilonci, Rimljani i ostali drevni narodi kupovali su od njih suze tamjana. Kako tamjanovo drveće ne raste samo na tom području, već i u Somaliji i Indiji, kulturni svijet antike pokušao je naći putove i mogućnost izravnog dodira s tim zemljama i tako izbjeći monopol Sabejaca. Nabava tamjana bila je povod za putovanje Egipćana u zemlju Punt, plovidbu Feničana u Ofir, grčke prodore do Indije…

S obzirom na to da je Saba u to doba bila “zatvoreno carstvo”, poput kasnije Tibeta, razumljivo je da su se oko Arabie Felix ispredale legende. Vjerovalo se da arapske ptice čuvaju stražu kod cimeta, a krilate zmije kod tamjana. Za glavni se grad Marib, koji nijedan Grk nije vidio, vjerovalo da je mjesto bajoslovnog bogatstva.

Tamjan kroz povijest

Najstariji poznati zapis o upotrebi tamjana u Egiptu potječe iz 15. st. pr. Kr., a pronađen je u grobnici kraljice Hatšepsut. Zapis govori o njenoj ekspediciji u zemlju Punt (vjerojatno obala Somalije) kako bi pribavili tamjan. Tamjan je bio izuzetno važan u vjerskim obredima, kao što su bili svakodnevni obredi u čast boga Sunca Amona-Ra, ili u posmrtnim obredima, jer se vjerovalo da se duše mrtvih penju na nebo u oblaku tamjana. Tamjan se koristio za suzbijanje neugodnih mirisa i tjeranje zlih duhova. Također se vjerovalo da miris tamjana predstavlja prisutnost bogova, jer je miris smatran božanskim atributom, a istodobno je bio i znak Hatšepsutine zahvale bogovima.

U Babilonu se koristio za vrijeme obreda, molitvi i izricanja proročanstava. U Bibliji se tamjan spominje dvadeset i dva puta. Njegova upotreba u euharistijskoj ceremoniji simbolizira uzdizanje molitvi vjernika u nebo.

Tri kralja daruju Isusa smirnom, zlatom i tamjanom. Tamjan pale štovatelji boga Šive u Indiji kao obredni dar božanstvu, kao i budisti prigodom svojih vjerskih svečanosti, ali i dnevnih obreda. U Kini se tamjan palio u slavu predaka i kućnih božanstava. I u Japanu je prisutno paljenje tamjana u šintoističkim obredima. U staroj Grčkoj i Rimu drvo i smola tamjana spaljivali su se kao žrtveni dar i kao zaštita od demona.

Upotreba tamjana

Iako nas sama riječ tamjan podsjeća na hramove i crkve, od drevnih vremena tamjan se koristio i kao farmakopejsko i kozmetičko sredstvo te kao sastavni dio parfema. Upotrebljavao se kao smola ili eterično ulje koje se dobivalo parnom destilacijom iz biljne smole. Pougljenjena smola tamjana usitnjena u prah zvan kohl koristila se pri iscrtavanju očiju tako prepoznatljivih na mnogim figurama egipatske umjetnosti.

Bez obzira radi li se o smoli ili ulju, tamjan karakterizira duboko opuštajuće i smirujuće djelovanje na živčani sustav; ublažava napetost i tjeskobu, produbljuje i usporava disanje te povećava koncentraciju. Stoga je razumljiva njegova česta upotreba pri meditacijama i u svetištima. Paleći tamjan, stari su Egipćani pročišćavali zrak u bolesničkim sobama.

Plinije Stariji govori o odlikama tamjana i označava ga kao protuotrov za biljku kukutu, dok ga Avicena preporučuje za čitav niz tjelesnih oboljenja.

Na ljekoviti značaj tamjana ukazuje i brončana kutija za ljekarije iz rimskog razdoblja pronađena kod Nina. Ono što je čini posebnom njen je sadržaj. U njoj su, naime, pronađene tri pilule čiji su bazični sastojci olovni karbonat i tamjan. Da se radi o lijeku, potvrđuje s jedne strane točno određen omjer tvari u piluli (čija je ukupna masa 0,627 g, tj. 1 rimski obolus, a s druge strane količina olovnog bjelila koja se nalazi unutar terapeutskih granica. Pretpostavlja se da su se pilule upotrebljavale peroralno kod probavnih smetnji, a pri vanjskoj uporabi kao prašak za posipanje rana. Poznato je da tamjan pomaže pri zacjeljivanju ožiljaka, čireva i rana, popravlja stanje kože sprečavajući nastanak i produbljivanje bora. Također, pomaže pri liječenju dijareje, cistitisa, infekcije dišnih puteva, kašlja, bronhitisa, astme te stimulira rad želučanih sokova.

I na kraju, što još reći o tamjanu? Palili su ga u Babilonu, Egiptu, Grčkoj, Rimu… Molitve na raznim jezicima mnogih civilizacija iz davne i bliske prošlosti uzdizale su se kao što se i danas uzdižu put neba u mirisnom oblaku tamjana.

Autor: Svjetlana Pokrajac