Da bi život u zajednici životinja bio moguć, životinje se međusobno prepoznaju, komuniciraju te preuzimaju određene uloge. Odnosi među jedinkama u takvim zajednicama uređeni su prirodnim zakonima na način da omogućuju podjednaku dobrobit pojedinim jedinkama i čitavoj zajednici. Svrha životinjske zajednice je uspješnije preživljavanje, lakše pronalaženje hrane i odgoj mladunaca. Tako, na primjer, male ptice poput papiga ili vrabaca često žive u jatima. Veliki mesojedi, kao lavovi ili vukovi, žive u zajednicama jer im brojnost omogućuje uspješan lov. Ipak, mnogobrojne životinje žive samotno ili u skupinama bez organizacije jer im to omogućuje bolji opstanak u prirodnom okruženju u kojemu žive.

Sredinom prošlog stoljeća život u zajednici sisavaca objašnjavao se strogom, nametnutom dominacijskom hijerarhijom, što je bilo rezultat istraživanja provođenih u ograničenom i umjetnom okolišu zooloških vrtova. Njihove su teorije podrazumijevale da postoje životinje koje su zbog svoje snage, zdravlja ili nekog drugog tjelesnog svojstva dominantne te stoga imaju nadmoć nad ostalim jedinkama.

One uvijek imaju prve pravo pristupa hrani, odabira mjesta za spavanje kao i odabira partnera za razmnožavanje, dok im se ostale jedinke uklanjaju s puta i pokazuju podređeno ponašanje.

Novija istraživanja koja se posljednjih desetljeća provode u prirodnom okruženju, rezervatima i nacionalnim parkovima pokazuju, međutim, da je priroda puno složenija i da svaku životinjsku zajednicu treba izučavati bez predrasuda u njenom prirodnom okruženju.

Lav i lavićOdnosi među jedinkama u životinjskim zajedni­cama su više nalik na složenu mrežu, nego na piramidu koja bi bila izgrađena od strogo odvojenih horizontalnih slojeva pri čemu bi oni gornji živjeli “na račun” donjih. Odnosi u složenim zajednicama sisavca temelje se na vodstvu i sposobnosti, a ne na agresivnoj dominaciji spojenoj s izdržljivošću i mladosti jedinke. Nova teorija o vodstvu donosi postavljanje jasnih pravila među jedinkama koja se temelje na prirodnim zakonima. Tako, na primjer, pravo vodstva ima jedinka koja je ne samo tjelesno sposobna, nego ima i najviše iskustva u pronalaženju hrane i vode. Takva pravila omogućuju skladan suživot i uspješan opstanak unutar čopora, jata ili krda.

Za takav tip zajednice imamo primjer vučjeg čopora. Godine 1999. osporeno je dotadašnje vjerovanje da u vučjem čoporu postoji kruta hijerarhija na čelu s alfa mužjakom i alfa ženkom te njihovim potomcima koji su podređeni. Naime, istraživanja vučjeg čopora u prirodi pokazala su da su odnosi među vukovima nalik na odnose u obitelji u kojoj odrasli roditelji usmjeravaju aktivnosti grupe i zajedno je vode. Na primjer, prvi najčešće ima pravo jesti vuk koji je otac ostalima u čoporu i koji predvodi lov, no ako je vučica tek okotila mlade, ona će imati prednost, dok će mladunci, kada tek počinju jesti meso, moći prvi pojesti najmekše dijelove. Kada mladunci stasaju, daju prednost odraslim jedinkama. Ako lovine ima dovoljno za sve članove čopora, svi se hrane zajedno bez obzira na položaj u obitelji. Mladi vukovi ostaju s roditeljima oko dvije godine i pomažu u odgoju mlađe braće i sestara. Nakon toga odlaze iz svoje vučje obitelji i traže ­partnere za osnivanje svoga čopora.

Danas kada je većina teorija XIX. i XX. stoljeća zastarjela, potrebno je više nego ikada vratiti se istraživanju prirodnih zakona, duboko i istinski, uvijek nastojeći naučiti nešto novo od složenih odnosa kojima smo okruženi.

Autor: Irena Petak