Živimo u vremenu u kojem digitalni mediji dominiraju svakodnevnim životom i u kojem se javno mnijenje nameće kao sudac svemu što se govori i radi. Ono se poput njihala kreće između dviju krajnosti: kritike i pohvale. U takvom okruženju ne možemo očekivati da svi sve prihvaćaju. Čovjek koji je uvjeren u važnost izvršavanja svojih dužnosti sluša glas svoje savjesti, a ne promjenjiva prolazna mišljenja.
Nagone za održanjem života, duboko upisane u genetsku strukturu čovjeka, dijelimo sa životinjama. No, kao ljudska bića u evoluciji vrste sudjelujemo razvijanjem humaniteta, kroz svjesno održavanje odnosa između humanog i animalnog, u kojem prevladava ono humano. Ako se to zapostavi, civilizacija tone u barbarstvo bez obzira na sav razvoj tehnologije. Na nama je da izaberemo hoćemo li slijepo popuštati nagonima ili težiti ljudskom dostojanstvu.