Ima jedna lijepa hinduistička priča o ljepoti i korisnosti pukotina. Tijekom života puštamo da kroz njih prođe ono najsvježije i najkreativnije što posjedujemo u svom biću.

Glavni lik priče je vodonoša iz Indije koji je imao dva velika vrča što su mu visjela svaki na jednom kraju štapa oslonjenog na ramenima. Jedan je vrč imao nekoliko pukotina, a drugi je bio savršen i u njemu je mogao zadržati svu vodu cijelim putem kojim je pješačio od potoka do kuće svoga gospodara. U razbijenu bi vrču do odredišta ostalo samo pola količine.

Tijekom nekoliko godina dva su vrča dolazila na odredište s tim nejednakim rezultatom. Ovaj koji je znao da je savršen, bio je ponosan na svoja postignuća, nepogrešivo služeći onomu za što je bio stvoren, dok se razbijeni vrč sramio zbog svojih pukotina jer je mogao samo napola ispuniti svoju obvezu. Toliko je bio tužan da je jednog dana odlučio porazgovarati s vodonošom:

– Moram ti se ispričati jer, na moju sramotu, zbog mojih pukotina možeš donijeti samo polovinu moga kapaciteta, dobivajući polovinu novaca od onoga što bi inače mogao dobiti.

Pun razumijevanja, vodonoša mu odgovori:

– Prilikom povratka kući, molim te obrati pozornost na prekrasne cvjetove koji su narasli uz puteljak.

Doista, vrč je primijetio da je bilo mnogo predivna cvijeća duž cijeloga puta. Unatoč tomu, bio je tužan jer je na kraju dolazio na odredište samo s polovicom vode.

– Jesi li primijetio da cvijeće raste samo s tvoje strane puta? – obratio mu je pažnju vodonoša.

– Oduvijek sam znao da imaš pukotine i pronašao sam pozitivnu stranu toga: posijao sam sjemenke cvije­ća po cijelom našem putu, a ti si ih, i ne primjećujući, svaki dan zalijevao. Zahvaljujući tome, sad imam sve to cvijeće. Da nisi takav kakav jesi, sa svojim pukotinama, ja bih i dalje hodao pustinjom.

Izvor: Ichigo Ichie – japansko umijeće življenja u svakom trenutku, Héctor García (Kirai), Francesc Miralles, Mozaik knjiga, Zagreb

Priredila: Nives Lozar