Umjetnik ne stvara ni iz čega, nego iz određenog trenutka, određenog iskustva, on “hvata” ideju koju zatim nastoji reproducirati. No, on ne nastoji reproducirati samo to što je primio, osjetilni utisak, već ono što je u tome vidio.
Već dugo vremena raspravlja se oko toga je li umjetnost čisto stvaralaštvo ili umijeće oponašanja. Opet igra suprotnosti u kojoj zbog neznanja mislimo kako je samo jedan aspekt ispravan, a zapravo jedan nije moguć bez drugoga.
Danas je u velikoj mjeri obezvrijeđena umjetnost kao umijeće oponašanja, pri čemu se ideja reproduciranja prirode odbacuje zbog tendencije prema “apsolutnom” stvaralaštvu. Sigurno je, međutim, da čisto stvaralaštvo ne postoji u apsolutnom smislu jer ne postoji ništa što nije dio prirode, a naša se sposobnost stvaranja temelji na već postojećim elementima i na mogućnosti njihovog kombiniranja. Stoga, kad god čovjek stvara, kad god se kreće, kad god je sposoban oblikovati, čini to unutar modela u prirodi.
U prirodi se kombiniraju bezbrojni oblici, ali svi oni ne kanaliziraju iste snage, niti svi izražavaju isto. Čovjekova originalnost temelji se na elementima koji postoje jer ne možemo umno doći do nečega što na neki način već ne postoji u svijetu ideja. Štoviše, čak su i tzv. apstraktne umjetnosti zapravo figurativne jer određene aspekte jednostavno ne primjećujemo u toj prirodi koja nas uvijek ostavlja bez riječi. Vidimo to u svemu, od ljepote kaleidoskopskih oblika do duginih boja koloida u vodenoj otopini, od sugestivnih bora na ruci do prozračnog sjaja mjesečine.
Upravo naš zadivljen pogled, nutarnji ili vanjski, može nam otkriti neku novu nijansu ili novu tajnu materije koja se nama pokazuje kao ljepota.
Sigurno je da oponašanje i reproduciranje prirode običnim preslikavanjem može onemogućiti razvoj nutarnjeg pogleda koji nas stavlja u doticaj s jednim aspektom biti, s onim što ne vidimo. Odatle nastaje potreba za dubinom umjetnikovog pogleda, potreba za buđenjem nutarnjeg oka. No, sigurno je da brižna i pažljiva reprodukcija, oponašanje kao dio umjetničkog procesa, može razviti važne elemente.
Kada netko želi naslikati npr. pejzaž ili mrtvu prirodu, nužno koristi tehničku vještinu. No, ta tehnička vještina ima vrlo važnu ulogu, a ta je da zahtijeva balansiranje elemenata, otkrivanje nijansi, otkrivanje načina kako će se manifestirati svaki od elemenata koji će u nama probuditi različite osjećaje i aktivirati naš nutarnji senzibilitet.
U pokušaju oponašanja, u naporu ponovnog stvaranja onoga što čovjek vidi, prolaskom kroz napor i poteškoće koje to podrazumijeva, čovjek prodire u ljepotu oblika, prepoznaje proporcije i otkriva manifestacije života. Kroz ovaj se proces čovjek uspinje razinama manifestacije, od materije prema suptilnijim stvarnostima koje joj daju život.
Postoji, također, tajna veza između onoga što je teško i onoga što vrijedi. Kada tehnička vještina sa svojim poteškoćama postane istinski izazov umjetnikovoj ustrajnosti, volji, sposobnosti izvedbe djela, i ako k tome utjelovi model uzvišene ljepote koji pokreće dušu, tada će to djelo zračiti jednom posebnom, magičnom snagom.
Sjetimo se na primjer Berninijeve skulpture u mramoru “Apolon i Dafne” koja se može vidjeti u Galeriji Borghese u Rimu. Cjelina iznenađuje ne samo svojom ljepotom, već i čudesnošću svoje izvedbe.
S druge strane, “započeti s radom” uključuje u sebi proces transformacije onoga koji radi. Djelovanje, napor oblikovanja, pa makar se radilo samo o oponašanju, krije u sebi velike mogućnosti razvoja umjetnikove sposobnosti oblikovanja i ljudskih vrijednosti koje imaju udjela u tom procesu. Nije bez razloga što etimološki korijen španjolske riječi arte dolazi od “činiti dobro”. Ne djelovati i samo razmišljati o radu ne transformira; ono što transformira jest djelovanje. Otud važnost usavršavanja uz pomoć tehnike.
Uz pomoć savladane tehničke vještine umjetnik se oslobađa formalnog ograničenja kako bi mogao kanalizirati istinsku inspiraciju koja tada vlada nad materijom i utjelovljuje se u njoj.
Ako umjetnik zna oblikovati, tada će zahvaljujući tom svom tehničkom umijeću i svojoj inspiraciji, moći prenijeti poruku ljepote onome tko dođe u doticaj s njegovim djelom i tko poput njega posjeduje nutarnju senzibilnost.
Umjetnik je i onaj tko iznutra zna cijeniti umjetnost, ali ne zna provesti proces koji ga vodi od opažanja do oblikovanja.
Međutim, sama tehnika, iako neophodna, ne čini umjetnost. Važne su i tehnika i inspiracija, kao što nas na to podsjeća Leonardo da Vinci:
Ponekad se umjetnost shvaća kao tehnika, međutim, dok se tehnika postiže putem ustrajnosti i umijećem volje, stvarna se umjetnost doseže nutarnjim usavršavanjem, onim usavršavanjem duše koje nema mjerljive ciljeve, ni racionalne metode za njeno objašnjavanje jer je ona iznad materije i razuma.
Autor: Miguel Angel Padilla
Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
