Kazališni život u Shakespeareovo doba

Kazalište postaje, kao nikada do tada, omiljeno mjesto okupljanja naroda, običnog puka, koji poslije ručka hrli na koji sat opuštanja, veselja i razonode, te je spreman platiti i posljednji penny za najlošije mjesto u parteru kako bi doživio veliku ljubav ili hrabrost junaka. Međutim, 1642. godine, nakon Cromwellovog uspostav­ljanja građanske i purita­nske dikta­ture, sva su kazališta zatvorena, a kazališni požar pretvara se u plamičak koji tinja.

Začeci kazališta u Engleskoj

Već oko 1550. godine formiraju se družine koje razvijaju kazališnu djelatnost u Engleskoj, priređujući predstave u dvorištima gostionica (Inn’s Courts) i u arenama namijenjenim borbama medvjeda, pasa i pijetlova. Narod je nakon tih predstava, uključujući i glumce i redatelje, običavao slaviti do dugo u noć, a ta su slavlja nerijetko završavala tučnjavama i raznim izgredima. Puritanska vlast, nimalo sklona “dokoličarima” među koje je svrstavala i aktere ovakvih događanja, 1574. godine strogo je zabranila izvođenje svih predstava po dvorištima gostionica. Rupu u zakonu pronalazi James Burbage, glumac i upravitelj družine Leicester’s Men. On će 1576. godine sagraditi prvo javno kazalište u Engleskoj, nazvano jednostavno The Theatre (Kazalište), i to u sjevernom predgrađu Londona zvanom Shoreditch koje je bilo izvan nadležnosti gradske vlasti.

Ubrzo su i ostale kazališne družine shvatile pogodnosti predgrađa do kojeg ne dopiru kruti puritanski zakoni te se 1577. godine pokraj The Theatrea otvara The Curtain (Zavjesa), a nedaleko od njih 1600. godine otvorit će se The Fortune (Sreća). Kazališta koja su otvorena na južnoj obali Temze su The Rose (Ruža, 1587.), The Swan (Labud, 1595.), The Globe (Globus, 1599.) i The Hope (Nada, 1613.). Ova su kazališta poznata i pod imenom elizabetinska kazališta, po kraljici Elizabeti I. koja je vladala od 1558. do 1603. godine, kad je nasljeđuje Jakov I. (James I). Postojala su i druga kazališta, na primjer Salisbury Court Theatre, Cockpit, Red Bull…, no bila su u sjeni ovih glavnih.

Arhitektura elizabetinskih kazališta

Idejnu podlogu za izgradnju elizabetinskih kazališta činili su grčki i rimski amfiteatri. Bila su to zdanja kružne ili višekutne osnove, osim The Fortunea koje je bilo kvadra­tno. Jedno je kazalište moglo primi­ti od dvije do tri tisuće ljudi. Svaka se zgrada sastojala od tri galerije, podignute jedna iznad druge, koje su okruživale dvorište s tri strane. Samo dvorište može se usporediti s parterom, a promjer mu je iznosio od šesnaest do dvadeset jednog metra. Gledatelji bi se smjestili ili na trima galerijama, u ložama, ili u dvorištu gdje su stajali. Dvorište je bilo otvorenog tipa, tako da je pu­blika bila nezaštićena od kiše i ostalih vremen­skih ne­pogo­da. U slu­čaju da su se gledatelji željeli sklo­niti, morali su platiti više za galerije koje su završavale krovom s dvostrukom strehom. Na njih se nasla­njalo zdanje zvano tiring-house, u kojem su se nalazile odaje za presvlačenje glumaca.
Pozornica je bi­la četvrtastog ili trape­zastog oblika, jedan metar podignuta od po­da. Duboko je zalazila u dvorište te je s tri strane bi­la okružena gledateljima. Širina joj je iznosila od jedanaest do četrnaest, a dužina od sedam do deset metara, neovisno o dimenzijama samog kazališta. Stražnji dio pozo­rnice bio je natkriven nekom vrstom navlake (shadow) koju su sprijeda držala dva stupa visoka oko sedam metara, a straga je bila pričvršćena za tiring-house. Na podu pozornice nalazio se otvor s poklopcem koji je predstavljao grob, ulaz u pakao, izlaz za vile, vještice ili duhove. Upravo se kroz taj otvor duh Hamletova oca prikazao mladome kraljeviću. Kroz otvor na krovu trijema spuštana su božanstva i ostala natprirodna bića. Sprave za njihovo spuštanje bile su smještene u je­dnoj maloj kuli iznad trijema. Kao dodatni prostor za glumu služio je i plitki balkon na zidu tiring-housea, u visini prve galerije. Taj je pro­stor korišten npr. u poznatoj sceni s balkonom iz Romea i Julije.

Publika

Bila su to kazališta za one s dna društvene ljestvice. Najvjernija i najbrojnija publika bili su mo­r­nari, vojnici, kočijaši, prostitutke, pekari, mesari, puk s ulice… Oni su si mogli priuštiti jedino ulaznicu za dvorište. Za trajanja predstave nerijetko bi trgovali, jeli, pili, pušili, svađali se, pa i tukli. Često bi taj prizor nalikovao na pozornicu kraj pozornice. U gale­rijama iznad njih smjestili bi se oni koji su mogli platiti koji novčić više, a ako bi dodali još koji, mogli su kupiti i jastučić za sjedenje. Bili su to najčešće neuki plemići, jer većina je gospode u Engleskoj u ono vrijeme bila nepi­smena. Oni bi za vrijeme predstave kartali i izbjegavali jabuke, orahe i ostale sitnice kojima su ih gađali oni iz dvorišta. Pokoja je loža s najboljim pogledom bila reze­rvirana za posebne goste. Članovi uvaženih obitelji nisu posjećivali javna kazališta. Oni su zalazili u privatna kazališta koja su bila u za­tvorenim prostorima, mnogo manja, raskošnija i eksklu­zivnija.

Scena i koreografija

Elizabetinskim kazalištem dominirali su pokreti i riječi. Scenografija je bila svedena na minimum tako da su sami glumci dočaravali stvarnost ambijenta. Mimika je izrazito naglašena jer je u funkciji dočaravanja psihologije likova i sredine u kojoj se radnja zbiva. Scena nema pravog zasto­ra te je činove dijelila glazba ili klaunove šale. Predstave su se izvo­dile danju, rano poslijepodne, a uključenost i angažiranost publike te određene konvencije pomagale su u razumijevanju zbilje. Tako je na primjer upaljena baklja označavala noć. Kompenzacija za scenografske nedostatke bila je izražajna snaga glumaca te zvučni efekti: grmljavina, pucnjava, zvuci trube, zvona, glazba te mašta publi­ke. Najprije vidimo tri žene koje beru cvijeće pa bi trebalo povjerovati da pozornica predstavlja vrt. Zatim saznajemo da je na istom mjestu došlo do brodoloma i onda se počnemo ljutiti na sebe što ga nismo protumačili kao greben. No, iz grebena odje­dnom izađe strašna neman, plava vatra, digne se dim i tada jadni gledatelji moraju greben zami­sliti kao pećinu. Međutim, upadaju dvije vojske, predstavljene s četiri mača i štita i čovjek bi morao biti kamena srca kad pozornicu ne bi tada primio kao ratište.

Družine i glumci

Kazališne su družine u ono vrijeme dobivale materijalnu pomoć od kraljevskog dvora i plemstva pa su tako no­sile i njihova imena. Bile su to: Queen Anne’s Men, Lord Strange’s Men, Leicester’s Men, Duke’s Men, a među njima najpoznatije Admiral’s Men i Lord Chamberlain’s Men. U ovoj je potonjoj glumio i sam Shakespeare. Kad je kralj Jakov I. preuzeo patronat nad njom, družina mijenja naziv u King’s Men. Svaka se družina sastojala od stalnih glumaca koji su tumačili glavne uloge, dok su se sporedni često unaj­mljivali.

Svi su se komadi, uključujući i povijesne, prikazivali u skupocje­nim i raskošnim, ali suvremenim engleskim kostimima. Tako je Kleopatra bila odjevena kao visoka dvorska dama, a Julije Cezar obuven u visoke čizme.

U elizabetinskim kazalištima glumili su isključivo muškarci, a svaka dru­žina imala je dva do tri dječaka koji su tumačili ženske uloge, dok ne mutiraju. Iz današnje je perspektive šaljivo zamisli­ti dje­čaka kojeg publika veselo pozdravlja kao kraljicu. Glumci su često glumili onako kako se u tom trenu­tku prohtjelo publici, a to Shakespeare, aludirajući na kaza­lišne prilike svog vremena, oštro kritizira u Hamletu: Govorite taj govor, molim vas, kako sam ga ja vama izgovorio; okretno, s lakoćom; jer ako ga izgovorite afektirano, kao što mnogi glumci čine, bilo bi mi draže da gradski telal viče moje stihove. I nemojte odveć rukom sjeći zrak, ovako (pravi kretnje rukama po zra­ku); nego budite odmjereni u svemu. Jer u samoj bujici, oluji i, da tako kažem, u vrtlogu svoje strasti, morate steći i razviti pravu mjeru koja će joj dati glatkoću. O, vrijeđa me do dna duše kad čujem gdje grozan klipan s vlasuljom na tikvi trga strast u krpe, u same dronjke, da bi rasporio uši gomile u parteru koja većinom ne cijeni ništa do besmisle­ne pantomi­me i galame. Za samog se Shakespearea govorilo da je glumio osre­dnje i to samo sporedne uloge.

Kazališni repertoar, teme i dramatičari

Tematika predstava uklapala se u kultu­rnu tradiciju engleskog naroda, a najčešće su se prikazivale pustolovne drame iz engleske i antičke povijesti. Osim toga, engleski su impresariji tražili sadržaje koji najbolje odgovaraju ondašnjem društvenom stanju, a bilo je to doba ratova, izdaje, i nasilja. Glavno lice tragedija elizabetinskog vremena jest Engleska, a poznati stih iz Hamleta Nešto je trulo u državi Danskoj tek je replika na engleske političke i duhovne prilike. Računa se da je između 1580. i 1640. godine u Engleskoj prikazano najmanje dvije tisuće drama, no nije ih sačuvano niti petsto. Sama su djela često nestajala jer su bila namijenjena malobrojnim izvođenjima. Drame su se prodavale prilično jeftino, za cijenu od šest do jedanaest funti, piscima se plaćalo samo jedno njihovo izvođenje, a autorska prava nisu postojala.

Među piscima su pre­vladavali boemi, često nazivani i “nemar­njacima”, a u povijesti je kazališta poznata izreka kako velike francuske dramatičare treba tražiti na dvoru, dok engleske u krčmama. Najpoznatiji od njih, koji su se zbi­lja mogli pronaći u krčmama, jesu William Shakespeare, Christopher Marlow, Ben Jonson, Thomas Heywood… Živeći poput boema i lutalice, Christopher Marlow je ubijen za tučnjave u krčmi, dok je Ben Jonson ubio jednog glumca.

The Globe – Shakespeareovo kazalište

Vlasnik zemljišta na kojem je The Theatre izgrađen prijetio je da će ga po isteku zakupnog ugovora srušiti. James Burbage, otac prvog javnog elizabetinskog kazališta, pronalazi rješenje i za taj problem te 1596. godine gradi nadsvođeno kazalište Blackfriars kao zamjenu za The Theatre. No, to je rješenje bilo tek privremeno, jer bogato stanovništvo Blackfriarsa traži od vlade zabranu djelovanja tog kazališta. Zabrana je usvojena pa je družina The Theatrea, Lord Chamberlain’s Men, ostala bez svog kazališta. Sljedeće godine James Burbage umire, a njegovi sinovi dobivaju The Theatre u nasljeđe, no s njim ne mogu ništa učiniti, što zbog pravnih prepreka, što zbog neimaštine. Burbageovi sinovi, predstavnici družine Lord Chamberlain’s Men u kojoj je bio i Shakespeare, ilegalno rastavljaju The Theatre i od njegovog građevnog materijala u četvrti Bankside 1599. godine grade The Globe. Tako je Shakespeare, stjecajem okolnosti, postao suvlasnik i sufinancijer ove slučajne konstrukcije. Ona je prvo kazalište koje je izgrađeno posebno za jednu družinu, a ujedno od nje i financirano.

Logotip The Globea predsta­vljao je Herakla koji u svojim rukama drži Zemlju simbolizirajući tako ovo kazalište kao svijet u malom, kao “košnicu” u koju stane čitava galerija likova, od elite do uličnih siromaha. Bila je to građevina u obliku dvadeseterokutnog poligona, visoka desetak metara. Imala je također tri galerije, dvadeset loža, pozornicu široku od trinaest do četrnaest metara, dugačku osam ili više metara, a visoku metar i pol od tla. Globe je primao do tri tisuće ljudi.

Osim puritanaca, djelatnost The Globea ugrozio je i požar. Zbilo se to 1613. godine za izvođenja Henrya VIII., kad je top kojim je najavljen dolazak kralja pogodio slamnati krov i drvene grede pa je kazalište brzo izgorjelo. Tijekom sljedeće godine obnovljeno je sve što je bilo uništeno.

The Globe je kazalište na čijim su daskama svjetlost dana prvi put ugledala mnoga od najvažnijih djela svjetske književnosti, počevši od Hamleta, Kralja Leara, Macbetha… The Globe je stup kulture u elizabetinskom razdoblju i pred izražaj­nom bi se snagom drama praizvedenih u njemu često umirila i zami­slila čak i najrazu­zdanija publika.

Međutim, u sukobu kaza­lištaraca i puritanskih vlastodržaca pobjeđuju ovi potonji. Kazališta se zatvaraju na dvadeset godina, i za to vrijeme postepeno gube svoju funkciju. The Globe je srušen 1644. godine, a od njegovog su građevnog materijala napravljene stambene zgrade za siromašnije stanovnike. Slična je sudbina zadesila i ostala kazališta. Isti onaj narod koji se brzo navikao na predstave, brzo se i odvikao od njih. Dvadeset je godina dovoljno za zaborav, za stjecanje novih navika, za polako udaljavanje od ovog aspekta kulture. U svijesti ondašnjih žitelja Londona ga­snu sjećanja na eksploziju kazališnog života u elizabetinskom dobu. Ostali su tek zapisi o okupljanjima širokih razmjera oko institucije kazališta čiji je glavni pokretač bio sam Shakespeare.

Duga vladavina kraljice Eliza­bete I. u povijesti je zabilježena kao “zlatno doba” Engleske i vrijeme kad je oblikovan nacionalni identitet te se začela ideja Britanskog imperija. U tom je vremenu došlo do pro­cvata drame i svih drugih umjetnosti, a bogata kazališna tradicija očuvala se u Londonu, ali i drugdje u Velikoj Britaniji, sve do današnjih dana. U prilog tome govori i činjenica da je The Globe rekonstruiran u bli­zini njegove originalne lokacije. Za sam je projekt pak najzaslužniji američki glumac, režiser i producent Sam Wanamaker koji je na toj ideji neumorno i ustrajno radio preko dvadeset godina, no nije dočekao njeno ostvarenje. Umro je 1993. godine, a britanska je kraljica svečano otvorila novi The Globe u lipnju 1997. godine.

Autor: Marta Mihičić