EX_LIBRIS_Sei ShonagonSei Shonagon (996./997. – 1017.), dvorska dama iz razdoblja Heian, potjecala je iz plemićke obitelji u kojoj je književno stvaralaštvo imalo dugu tradiciju. Na dvor u Kyotu stupila je u svojoj dvadeset četvrtoj godini, u službu petnaestogodišnje carice Sadako. Tadašnji car Ichijo imao je dvije supruge: prvu caricu Sadako i drugu caricu Akiko. Svaka od njih imala je svoje zasebne odaje i nastojala se okružiti lijepim i učenim damama. Najsjajnija među pratiljama carice Sadako bila je Sei Shonagon, dok je Murasaki Shikibu (autorica Priče o princu Genjiju) uživala isti ugled kod carice Akiko. Sei Shonagon je bila dvorska dama deset godina, sve do smrti svoje carice.

Zapisci pod uzglavljem (Makura no Sōshi) daju izvanredno živ prikaz zlatnog doba japanske dvorske kulture s prijelaza X. u XI. stoljeće, čiji su glavni nositelji bili dvorsko plemstvo i krugovi oko njega. Njihovi su estetski ideali, profinjenost, elegancija i istančan osjećaj za prirodu dosegli nenadmašenu razinu. Upečatljiv element heianske kulture bilo je pisanje i razmjena pjesama uz stalne aluzije na pjesme sadržane u antologijama poezije Manyoshu (Zbirka deset tisuća listova) i Kokinshu (Zbirka starih i novih pjesama). Pomno se pazilo ne samo na izbor riječi i fraza u pjesmi, već i na boju papira na kojem je pjesma bila zapisana i na popratni ukras od grančica, listova i cvjetova.

Uz pjesništvo se razvijala i proza, uglavnom zapisi u obliku dnevnika, a najvažniji autori tog vremena bile su dvorske dame: Murasaki Shikibu (Priče o princu Genjiju), Sarashina (Sarashina Nikki), Izumi Shikibu (Izumi Shikibu Nikki), koja je ipak poznatija po svojoj poeziji, te Sei Shonagon. I dok su učenjaci i muškarci i dalje pisali na kineskom jeziku, poezija i zuihitsu (“zapisi koji slijede kist”), uglavnom nastali iz pera žena, bili su pisani na japanskom. Tako su žene utrle put književnosti na japanskom jeziku te se taj “ženski” senzibilitet očuvao u svoj kasnijoj književnosti.

Zapisci pod uzglavljem sastavljeni su od neposredno doživljenih te zabilježenih događaja, zgoda i razmišljanja te drugih nepovezanih, britkih zabilješki vezanih uz dvorski život, koji čine Zapiske dragocjenim literarnim i povijesnim izvorom. Osobitu im draž daju istančana zapažanja vezana uz prirodu i smjene godišnjih doba, koja sjajno prenose duh japanske kulture.

SONY DSCEX_LIBRIS_BambusEX_LIBRIS_VrtU proljeće, najljepša je zora

U proljeće, najljepša je zora. Dok svjetlost mili brežuljcima njihovi su obrisi obojeni blijedim rumenilom i po njima se vuče pramenje grimiznog oblaka.

Ljeti, to su noći. Ne samo za mjesečine, već i za tame kad noću krijesnice svjetlucaju, pa i kad kiši, o kako je lijepo!

S jeseni večeri, kad iskričavo sunce utone gotovo do ruba brežuljaka i vrane se vraćaju svojim gnijezdima, po tri, četiri ili po dvije; još ljupkiji je niz divljih gusaka, poput šara na dalekom nebu. U srce vas dira šum vjetra i zuj kukaca.

Zimi, rana jutra. Doista je divno kad snijeg napada noću, a prekrasno je i kad se zemlja zabijeli od mraza; ili, čak i kad nema snijega ni mraza, kad je samo jaka studen, a poslužitelji hitaju od sobe do sobe raspirujući vatru i noseći ugljen, kako to dobro pristaje ugođaju tog godišnjeg doba!…

Trećeg dana Trećeg mjeseca

Trećeg dana Trećeg mjeseca volim vidjeti Sunce kako sja, vedro i mirno na proljetnom nebu. Sada je vrijeme kad cvatu breskve – kakvog li div­nog prizora! I vrbe su najdražesnije u to godišnje doba, s pupoljcima koji su još zatvoreni poput ličinki dudova svilca u svojim čahurama. Meni nisu privlačne kad se listovi rašire; zapravo, sve drveće izgubi svoju dražest kad se cvjetovi počnu osipati.

Veliko je zadovoljstvo otrgnuti dugačku, prekrasnu granu trešnje u cvatu i složiti je u veliku vazu. Predivnog li zadatka kad se u blizini nađe neki posjetilac i razgovara!….

Prvoga dana Prvog mjeseca

Prvog dana Prvog mjeseca i trećeg dana Trećeg mjeseca volim da je nebo sasvim vedro.

etog dana Petog mjeseca više volim oblačno nebo.

Sedmog dana Sedmog mjeseca također bi trebalo biti oblačno; uvečer bi moralo biti vedro, tako da mjesec blista na svodu i da se vide obrisi onih zvijezda3.

Devetog dana Devetog mjeseca trebala bi od rane zore sipiti sitna kišica. Tada će na krizanteme pasti teška rosa, a polusvilena tkanina koja ih pokriva sva će promočiti i natopiti se dragocjenim miomirisom cvjetova4. Ponekad kiša prestaje odmah rano izjutra, ali nebo je još uvijek zastrto oblacima i izgleda kao da bi svakog časa ponovno moglo kišiti. I to mi je vrlo ugodno.

Svečanosti

Ništa nije ravno Svečanosti Petog mjeseca,5 kad se mirisi perunike i pelina tako ljupko izmiješaju. Od deveterostrukog zida Carske palače pa sve do koliba običnog puka, posvuda ljudi marljivo prekrivaju krovove kuća listovima perunike i granama pelina. Svatko želi da baš njegova kuća bude najraskošnije ukrašena. To je nešto veličanstveno i zbiva se samo tom prigodom.

Na sam dan svečanosti nebo je obično oblačno. U Carsku su palaču i Ured za odjeću donijeli biljne smotuljke ukrašene raznoboj­nim prepletenim vrpcama koji su učvršćeni o stupove obje strane glavnog hodnika u kojem se nalazi zastorski podij Njenog Veličanstva. Skidaju krizanteme, zataknute tu još od devetog dana Devetog mjeseca, umotane u jednostavne ovitke od sirove svile. Smotuljci bi tu trebali ostati sve do sljedeće svečanosti krizantema; ali kad god nekome ustreba kakva vrpca, otkine je iz biljnog smotuljka i domalo ništa ne ostane.

Tih svečanih dana izmjenjuju se pokloni, a mladi ukrašavaju kosu perunikama; zataknu oznake zabrane na odjeću, te iskite ogrtače i kineske kaputiće dugim korijenjem perunika ili mladicama azaleje, naranče i ostalog ljupkog bilja koje pričvršćuju o rukave raznobojno opletenim konopčićima….

Posljednjeg dana Četvrtog mjeseca

Posljednjeg dana Četvrtog mjeseca hodočastili smo do hrama Hase, preko skele Yodo. Našu su kočiju stavili na skelu i dok smo prelazili rijeku promatrala sam perunike, rogoz i ostalo vodeno raslinje. Izgledalo je vrlo kratko; ali kad zamolismo naše poslužitelje da nam iščupaju nekoliko biljaka, ustanovih da su im stabljike vrlo dugačke. Uživala sam gledati brodice koje su prolazile nakrcane rogozom i padne mi na um da je takav prizor opisan u pjesmi o jezercu Takase.

Kad smo se vraćali trećeg dana sljedećeg mjeseca, padala je jaka kiša. Vidjele smo muškarce i djecu koji krenuše u branje perunika. [Za Svečanost perunika.] Imali su malene šešire od trstike, a odjeću su podvinuli visoko uz noge. To je izgledalo upravo kao slika na zaslonu.

Za dugih kiša u Petom mjesecu

Za dugih kiša u Petom mjesecu ima nečeg dirljivog na mjestima gdje se nalazi jezerce. Među gustim perunikama, šašem i ostalim raslinjem nazire se zelenilo vode, i čini se da je čitav vrt te iste zelene boje…
Mjesta s jezercima uvijek me ganu i ushite, ne samo zimi (kad volim ustati i vidjeti da se voda zamrzla), već u svako doba godine. Nisu mi najdraža brižno uređena jezerca; draža su mi ona prepuštena sama sebi, divlja i obrasla korovom. Noću se na zelenkastim plohama vode ne vidi ništa doli sjaj blijede mjesečine. U svako doba i na svakom mjestu, mjesečina mi je uvijek dirljiva.

Sjećam se jasnog jutra

Sjećam se jasnog jutra u Devetom mjesecu nakon što je svu noć kišilo. Iako je Sunce snažno zasjalo, rosa je još uvijek kapala s krizantema u vrtu. Na bambusovim ogradama i podrezanim živicama vidjela sam poderane paukove mreže koje su vijorile poput krpica, a na mjestima gdje su niti pukle, visjele su kapljice kiše poput niski bijelih bisera… Kasnije sam ljudima opisivala kako je sve to bilo prekrasno. Najviše me se dojmilo što se to njih uopće nije dojmilo.

Vjetrovi

Dira me i hladan, kišni vjetar u Osmom i Devetom mjesecu….

Olujni vjetar. U zoru, kad ležite u krevetu, a rešetkasti prozori i drvena vrata širom su otvoreni, u sobu se odjednom zaleti vjetar i ožeže vam lice – nešto izvanredno!

Studeni, zimski vjetar.

U srce me dira vlažni, nježni vjetar što puše s večeri u Trećem mjesecu.

Dira me i hladan, kišni vjetar u Osmom i Devetom mjesecu….

Koncem Devetog i početkom Desetog mjeseca nebo je potpuno zastrto oblacima, puše jak vjetar, a žuto lišće nježno pada na tlo, osobito lišće trešnje i brijesta. Sve to izaziva najugodniju sjetu…

Volim prelaziti rijeku

Volim prelaziti rijeku za sjajne mjesečine i gledati kako voda, gažena i udarana kopitima volova, pod njihovim nogama pršti uvis u iverju kristala.

Autor: Dijana Kotarac