Jedna od naših najranijih uspomena iz djetinjstva vezana je za priče koje smo tako rado slušali, upijajući svaku riječ. Nesvjesno smo usvajali vrijedne poruke i pouke. Danas biramo drugačije sadržaje, ali te su priče i pouke ostale prisutne u našem životu.
Collodi, pravim imenom Carlo Lorenzini, pseudonim je uzeo prema lijepom toskanskom selu, rodnom mjestu svoje majke, u kojem je često boravio u djetinjstvu. U njemu se danas nalazi Pinokijev park.
Mnoge priče koje nam je sačuvala tradicija, kao i one autorske, tematiziraju najdublja ljudska pitanja o životu, smrti, ispravnosti odluka. Ta dragocjena znanja pomažu nam da u trenucima životnih kriza prepoznamo smjer kojim trebamo ići. Pričanje priča najstariji je oblik poučavanja. Bajke nude praktična rješenja, svijet prikazuju idilično, ali često i realno, sa svim poteškoćama koje život donosi. Junaci prolaze kroz različite situacije u kojima djeca prepoznaju prijateljstvo, odanost, hrabrost i druge vrijednosti koje trebaju usvojiti. Poistovjećuju se s junacima, ali i s negativnim likovima. Time su prvi put u prilici suočiti se s vlastitim kako dobrim osobinama, tako i slabostima, strepnjama i strahovima koje obično teško artikuliraju u razgovoru s odraslima. Doznaju da i najteži zadatak može biti riješen, a kazne koje stižu zle, djeca prihvaćaju prirodno i ne smatraju ih okrutnima jer osjećaju veliku potrebu za pravdom.
Pinokija, jednog od omiljenih likova dječje književnosti, stvorio je talijanski pisac Carlo Collodi1 Studirao je filozofiju i retoriku. Prvo mu je zaposlenje bilo u knjižari, radio je i kao novinski suradnik i cijenjen komentator, a kasnije se razvio u pisca za djecu.
U Italiji je jednako značajan zbog svog doprinosa reformi udžbenika. Primijetio je da je školska materija obrađena suhoparno i po njegovu sudu neprimjereno djeci te da bi se lakše učilo kad bi se knjige osvježile s više mašte. Stvorio je dječaka Gionnetina, a kasnije i druge djeci bliske likove koji se provlače udžbenikom i vode djecu kroz gradivo. Nove su knjige bile dobro prihvaćene i ušle su u školski program. Time se Collodi ubraja među europske intelektualce zaslužne za moderniji pristup školovanju, te njegov utjecaj dopire do naših dana.
Prevodeći bajke Charlesa Perraulta i drugih francuskih pisaca za djecu, zaljubio su u dječju književnost, nakon čega piše samo za najmlađe. Priče o Pinokiju počinje objavljivati 1881. godine u rimskom dječjem časopisu Giornale dei bambini, najprije samo povremeno. Originalne i vrlo dinamične radnje, privukle su pažnju svih uzrasta pa se na zahtjev čitatelja počinju redovno objavljivati. Nakon dvije godine objedinjene su u knjizi pod naslovom Pinokijevi doživljaji. Collodi je i ovdje pokazao svoje zanimanje i smisao za pedagogiju. Pustolovine drvenog lutka imaju cilj pomoći djeci pri odrastanju. Metodika je moderna: Collodi se više bavi teškoćama koje se u životu javljaju kao posljedica nepromišljenosti i nedostatka iskustva nego nagrade i kazne.
Pinocchio je dobroćudan lutak koji u sebi nosi mnoge dobre osobine, pa ipak će u svakoj prilici izabrati pogrešan put jer, naravno, načinjen je od drva! Stoga, iako ima ćud i život pravog dječaka, po nečemu se razlikuje – ništa ne želi naučiti. Mnogo će puta ponoviti nepodopštinu, iako mu ona donosi nedaće i patnju, i podleći će svakom iskušenju. Ne razumije da iz postupaka izviru posljedice. Budući da je drven, ne može biti drugačiji nego tvrdoglav. Kad se nađe u nevolji, spreman je sve obećati, no već će pred sljedećim izborom zbog svoje naivnosti pogrešno odabrati. On ne razumije što je iskustvo, niti se njime zna služiti.
Kako se priča razvija, Pinokio ipak počinje razmišljati o vlastitim greškama i začuđeno doznaje da koliko god da ima iskušenja, toliko ima i pomagača, pa prema tome nikada nije potpuno sam, napušten ili zaboravljen od svih. Naposljetku shvaća da je ocu nanio mnogo boli, svom dragom ocu koji bi mu svaki put iznova povjerovao da će popraviti ponašanje. Upušta se u potragu za ocem i priča sve više poprima odlike mita kada se zabava pretvara u epsko putovanje. Naći će se pred teškoćama prevelikim za bilo koga, a kamoli za malog lutka, no vođen ljubavlju, prvi put će s potpunom sigurnošću znati što treba činiti. Dospijeva u utrobu kita, ali tu ga već čeka nagrada za hrabrost: pronašao je oca. Povratak kući bit će jednako težak i riskantan. Uz veliku hrabrost trebat će mu još jedna vrlina kojom se nikada nije koristio: domišljatost.
Na kraju, Pinokio i njegov otac bivaju nagrađeni. Vila zaštitnica koja je Pinokija pomno pratila od rođenja, pretvorila ga je u pravog dječaka, jer Pinokio je već razvio osobine pravog dječaka. Pronašao je sebe onoga trenutka kada je vođen ljubavlju pokrenuo sve svoje snage da spasi oca, prihvativši rizik da i sam izgubi život.
1 Carlo Collodi Lorenzini, 1826. – 1900.
Autor: Snježana Škrobonja
