Dirigent mora vidjeti i čuti, mora biti snalažljiv i energičan, mora poznavati prirodu i mogućnosti instrumenata… Izvođači moraju osjetiti da on osjeća, razumije i da je dirnut. Njegova nutarnja vatra ih grije, njegov entuzijazam ih nosi, on zrači energiju glazbe.
Hector Berlioz

Hector Berlioz u svom eseju Teorija umjetnosti dirigiranja kaže da je među svim umjetnicima skladatelj jedini koji ovisi o posrednicima između njega i publike, u čijoj je moći da dovedu djelo do briljantnog uspjeha ili da ga unište. Jedan od tih posrednika je dirigent, onaj koji upravlja orkestrom ili zborom (lat. dirigere – upravljati, ravnati), zadužen za što vjerniju interpretaciju djela. On ravna izvođačima, određuje ritam, glasnoću, usklađuje međusobno sviranje, daje prednost jednim instrumentima pred drugima, poput kipara čije je sredstvo rada glazba umjesto kamena.

Povijest dirigiranja

Najraniji poznati oblik dirigiranja susrećemo još kod Egipćana i antičkih naroda. Pjevače i svirače, najčešće u hramu, predvodio je heironom (rukokretnik) upotrebljavajući ruke i prste kako bi oblikovao i vodio melodiju.

65369574_zubinmehtaTaj se rani oblik dirigiranja zadržao sve do srednjeg vijeka u okviru crkvene jednoglasne glazbe, a nakon toga uvodi se jedan oblik štapa koji je određeni izvođač pomicao u skladu s ritmom u glazbi, i to je ujedno preteča budućeg dirigentskog štapića.

U razdoblju baroka najčešće je jedan od izvođača bio i ravnatelj izvedbe djela, određujući ritam. Uglavnom je to bio prvi violinist koji bi upotrebljavao gudalo za ravnanje, svirač harfe koji je pomicao vrat svog instrumenta ili svirač čembala koji je najčešće ravnao pjevačima.

Početkom XIX. stoljeća dolazi do znatnog širenja orkestra koji je do tada imao prosječno tridesetak izvođača. Uvodi se veći broj glazbala i bilo je potrebno kontrolirati izvedbe. Pojavljuju se prvi dirigenti koji nisu ujedno bili i izvođači te su pratili izvedbu s postavljenog podija i upotrebljavali dirigentski štapić. To je stoljeće u kojem nastaju filharmonije i veliki orkestri koji, osim sviranja u kazalištima i operama, počinju samostalno izvoditi instrumentalna djela skladatelja.

Prvi su dirigenti uglavnom bili skladatelji. Najpoznatiji u toj dvostrukoj ulozi bili su: Carl Maria von Weber, Felix Mendelssohn i Franz Liszt.

746985112127ff0ccc47Tehniku dirigiranja među prvima teoretski su razradili i opisali skladatelji, ujedno i dirigenti, Hector Berlioz i Richard Wagner. Njihovi eseji o umijeću dirigiranja daju važnost ulozi dirigenta kao onog koji stvara svoju interpretaciju djela, koji nije samo “metronom” ili gonič vremena. Njihov rad bio je začetak stila orkestralnih izvedbi, a Wagnerove su teorije promijenile niz ključnih točaka u izvedbama kao što su tempo, dinamika ili uloga prve violine u orkestru.

To su bili začeci modernog dirigiranja koje je u XX. stoljeću dobilo i svoj znakovni jezik za komunikaciju dirigenta s izvođačima.

Međutim, bez obzira na pravila, dirigiranje ostaje sredstvo slobodne komunikacije s izvođačima, odnosno ne postoje apsolutna pravila kako ispravno dirigirati. Dirigent mora sam uspostaviti odnos s izvođačima i djelom te stvoriti jednu harmoničnu cjelinu.

Dirigiranje je zato većim dijelom plod nasljedstva i tradicije, tehnike koja se prenosi s učitelja na učenika i u koju treba dodati tračak magije koja će nas približiti pravoj prirodi napisanog djela.

Arturo Toscanini

Toscanini-resize-1a-1280x620Arturo Toscanini, jedan je od najvećih dirigenata svog doba i danas je, šezdeset godina nakon smrti, vodeće ime u klasičnoj glazbi. Zvali su ga jednostavno Maestro. Bio je Verdijev učenik, nasljednik velike talijanske škole glazbene interpretacije.

Rođen je u Italiji 1867. godine i već s devet godina počinje svirati violončelo, opčinjen tim instrumentom i klasičnom glazbom. S četrnaest godina svira u opernom orkestru rodnog grada Parme. Uplovivši u glazbeni svijet, uči svirati klavir, violinu, pjeva i sklada, organizira i vodi grupe izvođača, a bio je poznat po zapanjujućem fotografskom pamćenju nota i izvanrednoj sposobnosti koncentracije.

S osamnaest godina završava konzervatorij i postaje član putujućeg talijanskog orkestra kao glavni violončelist te sljedeće godine putuje s njim na turneju u Brazil. To putovanje bit će prekretnica u njegovu daljnjem radu.

Prilikom izvedbe Verdijeve Aide u Rio de Janeiru dotadašnji dirigent nenadano je napustio pozornicu. Toscanini je zamoljen od članova orkestra da preuzme vodstvo jer je već tada bio poznat po tome da je napamet znao čitava djela koja su izvodili. Prihvatio je zadatak bez prethodne pripreme i tako imao svoj dirigentski debut s devetnaest godina te nastavio napamet dirigirati svih dvanaest opera u 26 izvedbi do kraja turneje.

Glas o njegovu talentu brzo se proširio i Toscanini postaje traženi operni dirigent u Italiji te dobiva angažman u milanskoj Scali. U potpunosti zamjenjuje violončelo dirigentskim štapićem.
Narednih godina nastupao je i bio voditelj na svim svjetskim pozornicama od milanske Scale do njujorškog Metropolitana te dirigirao svim poznatim svjetskim opernim i simfonijskim orkestrima.
Tridesetih godina XX. stoljeća povlači se iz Europe u Sjevernu Ameriku pred najezdom fašizma, odbijajući angažmane i pozive Mussolinija i Hitlera.

Posljednjih sedamnaest godina života vodio je NBC-ov1 simfonijski orkestar u New Yorku.
Imao je izvanrednu sposobnost balansiranja čitavog orkestra, jaku muzičku intuiciju i uho za detalje. Tako je jednom prilikom na probi, smatrajući da je izvedba jednog dijela odisala težinom, pokušao živo dočarati kako postići lakoću izvedbe. Izvadio je iz svog džepa svileni rupčić i bacio ga u zrak. Čitav je orkestar u tišini promatrao kako rupčić lagano pada na zemlju. Nakon što su to vidjeli, odsvirali su taj dio baš kako je Toscanini zamislio.

so-1U vremenu u kojem su dirigenti prilagođavali djela karakteristikama svoje osobnosti i željama, pa su čak i sami skladatelji smatrali da to tako treba biti, Toscanini je tražio da djelo govori samo za sebe i dodavao samo ono što je bilo neophodno za strukturu, ravnotežu i sliku djela.

Pristupao je svakom djelu s dubokim poštovanjem i zahtijevao je precizno sviranje, beskompromisne standarde te se doslovno držao notnog teksta i svih oznaka i znakova samih skladatelja. Zbog toga su ga nazvali “Glazbenik savjesti”. Neumorno je nastojao u onome što je smatrao istinitim prikazom glazbe. Nije se kolebao i nije moderirao, što je bila revolucija u tadašnjoj interpretaciji.

Zato su mu veliki skladatelji često prepuštali premijere svojih djela jer je, kako kaže Giacomo Puccini, savršeno razumio i skladatelja i glazbu.

Poznato je da je zbog toga bio trn u oku solistima koji su voljeli umetati nenapisane dijelove kako bi pokazali svoje vokalne sposobnosti.

Kada se osvrnem na godine moje mladosti, ne sjećam se ni jednog dana bez Sunca, jer je Sunce bilo u mojoj duši.
A. Toscanini

Međutim, znao je biti i žestok na probama, bacati dirigentski štapić, vikati na glazbenike ako su bili lijeni ili nepripremljeni. Ali nikad nije nikoga otpustio i u orkestru je nastojao izgraditi atmosferu obiteljskog doma. Jednako je zahtijevao spremnost od sebe kao i od izvođača. Njegov rad bio je u službi glazbe, a ne vlastite promocije ili uspjeha. Nije davao intervjue, nije imao agenta, izbjegavao je aplauze.

Prvi je dirigent koji je sa simfonijskim orkestrom NBC-a otpočeo redovno emitiranje glazbe na radiju i televiziji i snimio mnogo albuma klasične glazbe, uključujući svih devet Beethovenovih simfonija i četiri Brahmsove.

Toscanini je uvijek dirigirao bez nota i tekstova, jer je napamet znao stotine opera, simfonija i koncerata.

Toscanini je uvijek dirigirao bez nota i tekstova, jer je napamet znao stotine opera, simfonija i koncerata.

Na taj je način u poplavi popularne glazbe XX. stoljeća ponovno oživio ljubav prema klasičnoj glazbi i operi, a uvijek je ostao vjeran gotovo istom repertoaru: Beethovenu, Wagneru, Brahmsu, Verdiju, produbljujući njihovo razumijevanje i uvodeći svježinu u svaku novu izvedbu. Izbjegavao je suvremenije autore, govoreći da tu glazbu nikako ne može utisnuti u svoju glavu i srce.

Iako je smatrao da mu je repertoar staromodan, Stravinsky je o njemu rekao: “Nikad nisam sreo dirigenta takve reputacije, stupnja skromnosti, savjesnosti i umjetničke iskrenosti.”

Radio je neumorno do svoje 87. godine, a umro je 1957. godine u 90. godini. Njegov posljednji koncert bio je posvećen Wagnerovim djelima.

Toscanini je dirigent koji je svoj rad posvetio potrazi za esencijom glazbe, braneći istinske ideje skladatelja i bogatu tradiciju. Unoseći osjećaje, interpretativno bogatstvo i humanost u svoj rad, stvarao je skladnu cjelinu između izvođača i glazbe, prenoseći slušateljima neopisivi doživljaj ljepote.

1 NBC je skraćenica za National Broadcasting Company (Nacionalna kompanija za radiodifuziju), danas američka televizijska mreža sa sjedištem u Rockefeller Centru u New Yorku.

Autor: Ariana Deranja