![tenoch[1]](https://nova-akropola.com/wp-content/uploads/2014/11/tenoch1.jpg)
Mitsko mjesto na kojem je ptica nebeskog svjetla savladala snage prolaznog svijeta. Prema legendi, cilj njihovog dugogodišnjeg traganja bio je znamen koji je svećenicima dao Huitzilopochtli – usred jezera pronaći bijelog orla koji na kaktusu nopal drži zmiju u kljunu. Svećenici su ovaj znamen pronašli na kamenom otočiću u jezeru Texcoco 1325. godine.
Chicomoztoc – Mjesto sedam pećina. Stare kronike nahuatleških naroda govore o Aztecima kao jednom od sedam plemena koji su krenuli iz mjesta Chicomoztoc, Mjesta sedam pećina, što neki autori smatraju samo drugim, metaforičnim nazivom za otok Aztlán.
Španjolski su osvajači i kroničari ostali bez daha kad su se prvi put susreli s veličanstvenom civilizacijom i načinom života toliko drugačijim od onog na koji su navikli. Međutim, to ih nije spriječilo da sve brutalno sravne sa zemljom. Oni koji su sudjelovali u osvajanju nisu bili ni učenjaci, ni umjetnici, ni ljudi plemenitih namjera, nego uglavnom priprosti i pohlepni lovci na blago. Tek će nekoliko godina kasnije u porušeno Carstvo doći pojedini misionari i istraživači koji će nastojati spasiti preostala kulturna blaga i zapisivati učenja preživjelih mudraca i svećenika… A proći će još stoljeća prije nego se ponovno pred oči javnosti vrate zadivljujuća i vrijedna djela astečke umjetnosti, znanosti, religije i filozofije.
Daleko porijeklo
Sudbina je gotovo svih naroda svijeta, pa tako i Azteka, da se možda zauvijek izgubila potpuna priča o dalekim krajevima njihova porijekla, o uzrocima polaska na neizvjestan put, o godinama lutanja, o tome zašto su se zaustavili i zadržali baš na svom sadašnjem mjestu, itd. Možda se povijest dolaska nekog naroda ni ne može sačuvati, barem ne onako kako mi obično shvaćamo događaje u vremenu, kao što od zaborava ne možemo sačuvati ni mnogo toga iz vlastitog života. A opet, puno smo se puta osvjedočili koliko dobro može biti zaboraviti neke stvari ili ih sažeti u korisno iskustvo i jednostavno nastaviti dalje.
Sličan se ključ može upotrijebiti i ovdje, ako shvatimo da su u tzv. legendama i pričama ostala važna kolektivna iskustva i učenja jednog naroda, premda često izgledaju duboko skrivena i nerazumljiva. Zato je nužno mitskom dijelu astečkog putovanja dati određenu važnost, ne manju od nizanja prečesto prevrtljivih i nepouzdanih godina i činjenica jer, možda se u „nestvarnim“ i „nemogućim“ pričama krije puno više nego što to sada možemo vidjeti ili priznati.
Svoje najranije početke Azteci vezuju uz osnivače Teotihuacána koji su u potrazi za novom domovinom, kako navode legende, krenuli s otoka Aztlán smještenog negdje na istoku. Dolazak preko mora opisuju i Maye u svom svetom tekstu Popol Vuh (Knjiga Vijeća), i s tugom se prisjećaju bratskog naroda Azteka od kojih su se morali u jednom trenutku razdvojiti, ne objašnjavajući razloge za to. Kronike starijih nahuatleških naroda govore o Aztecima kao jednom od sedam plemena koja su krenula iz mjesta Chicomoztoc, Mjesta sedam pećina, što neki autori smatraju samo drugim, metaforičnim nazivom za otok Aztlán. Ove predaje o njihovom dalekom porijeklu neki autori povezuju s mitskom Atlantidom koja je snažno prisutna u legendama i mitovima mnogih, prostorno i vremenski udaljenih naroda. Isto tako nije slučajna sličnost imena Azteca (Narod bijelih ždralova) i Aztlán (Zemlja bijelih ždralova). Davni su astečki preci nakon dolaska na sjeverne obale Srednje Amerike nastavili svoj put dalje prema jugu, a spominju se tri misteriozna mjesta ili zemlje kroz koje su prošli, prije osnutka Teotihuacána:
koja već nitko ne može izračunati,
kojih nitko sada ne može se sjetiti…
dođoše, stigoše,
nastaviše put,
završiše ga,
da zavladaju ovdje ovom zemljom,
koja se samo jednim imenom spominjaše,
kao da svijet bijaše postao mali.Stigoše po vodi u lađama svojim,
u grupama mnogim,
i prispješe tamo na obale vode,
na sjevernu obalu,
i mjesto gdje ostaviše svoje lađe,
zove se Panutla,
a znači, tamo gdje se prolazi ponad vode…Uz to, ne idoše
po svom nahođenju,
već ih njihovi svećenici vodiše,
i njihov bog im je pokazivao put.
Poslije stigoše,
dođoše tamo,
koje znači: “Mi tražimo naš dom.”
I u mjestu, zvanom Tamoanchan,
dugo je postojala uprava:
poslije je uprava prešla
u mjesto zvano Xomiltepec
i tamo, u Xomiltepecu,
sakupila se gospoda,
starci, svećenici.
Rekoše:
“Gospodar blizine i zajedništva zvao nas je,
zvao je svakog od onih koji ga smatraju bogom.”
Rekoše:
“Zato što nećemo živjeti ovdje,
niti boraviti ovdje,
potražimo zemlju.
Tamo ćemo upoznati
onoga koji je Noć i Vjetar,
Gospodara blizine i jednistva.”
– M. León-Portilla, Drevni Meksikanci
Tekst naglašava da su se dugo zadržali u arheološki nikad utvrđenom Tamoanchanu koji ima simbolički smisao Kuće silaska/Kuće Zapada. Michael D. Coe, svjetski priznati autoritet na ovom polju, povezuje Tamoanchan s misterioznim narodom Olmeka i ističe da prijevod njegovog imena na mayanskom jeziku, kojim se još uvijek dijelom govori na istočnoj obali nekadašnje olmečke domovine, ima pouzdanije značenje – Zemlja kiše ili magle. Ovo bi značilo da su Olmeci, koji su nestali iz povijesti nekoliko stoljeća prije Krista, predali duhovni impuls tada rastućem narodu Teotihuacána napajajući tako i buduća bogata izvorišta nahuatleške kulture. U Tamoanchanu, drevnom mjestu u kojem su se čuvali ključevi tajne mudrosti, morala su ostati četiri stara mudraca kako bi sakupili i obnovili mnoga vrijedna znanja i prastaru tradiciju, dok su ostali nastavili svoj put dalje prema Teotihuacánu. Kronike navode:
Ubrzo krenuše,Karta otočkog grada iz XV. st. kada je Astečko carstvo bilo na vrhuncu slave. Vidljiva je planski osmišljena gradska mreža smještena usred jezera Texcoco, sa središnjom sakralnom jezgrom, tržnicom Tlatelolco, nasipima, vodenim ulicama…
svi se pokrenuše:
dječica, starci,
žene, starice.
Veoma sporo, sporo se kretahu,
skupiše se tamo u Teotihuacánu.Tamo izdadoše zapovijedi,
tamo se osnovala država.
Oni koji postadoše vladari
bijahu mudraci,
poznavaoci tajnih stvari,
posjednici tradicije.
Uskoro tamo osnovaše kneževine…– M. León-Portilla, Drevni Meksikanci
Čekajući da kucne njegov povijesni trenutak, astečki je narod došao stoljećima kasnije kao jedno od mladih plemena koji su se spuštali sa sjevera. Tada mali narod nepoznatog lica, pojavit će se konačno u XII. stoljeću u srcu meksičke visoravni na obalama jezera Texcoco, nakon mnogih godina lutanja. Budući da su se Azteci jednim dijelom svog puta zaista spuštali sa sjevera, mnogi suvremeni priručnici začuđujućim automatizmom nude objašnjenje kako je Aztlán smješten na sjeveru Amerike. Time se, namjerno ili ne, ispušta važan, početni dio putovanja, koji po svim tragovima vodi na istok i na jedan izgubljeni otok, toliko stvaran dio tradicije ovih naroda.
Priče o dolasku
Za mnogobrojne priče i poeme o potrazi Azteka za zemljom Anáhuac, Mjestom unutar kruga ili Mjestom u središtu, možemo reći da su svojevrsne povijesne legende u kojima se zbiljski događaji nesmetano isprepliću i prožimaju s čitavim nizom neobičnih znamenja koja su prepoznavali i pomno slijedili astečki mudraci i svećenici.
Njihovu je seobu, kaže se, potaknula jedna ptica koja im je sa stabla zapjevala tihui što znači „hajdemo“. Ova je ptica utjelovljenje samog Huitzilopochtlija, boga kolibrića, zaštitnika astečkog naroda i njihovog autentičnog božanstva koje ne možemo pronaći ni u jednoj drugoj srednjoameričkoj kulturi. Vrlo je složenog i dubokog simbolizma, a smatra se da ima jako staro porijeklo vezano uz tajanstveni Aztlán.
Huitzilopochtli im se obratio sljedećim riječima, kako je to izloženo u prijepisu meksičkog antropologa Alfonsa Casa:
Zaista, povest ću vas kamo morate poći. Doći ću u liku bijelog orla; i kamo god budete išli, ići ćete s pjesmom. Ići ćete samo onamo gdje mene ugledate, a kad stignete na mjesto koje se meni učini da vam je pogodno za boravak, ondje ću sletjeti, i ondje ćete me spaziti. Stoga ćete na tom mjestu podići moj hram, moju kuću i moj krevet od trave – ondje gdje ću doći odmoriti se, smiren i spreman za let. I na tom će mjestu narod podići svoj dom i svoju nastambu. Vaš će prvi zadatak biti uljepšati svojstvo orla, svojstvo ocelota, Sveti rat, strijelu i štit. Jest ćete ono što vam je potrebno. Živjet ćete u strahu. Hrabrost će vam biti nagrađena: pobijedit ćete, razorit ćete svako selo i seoce što ondje nađete, koje god vidite…
U ovim proročanskim riječima već naslućujemo viziju uloge i slave Azteka kao ratničkog i izabranog naroda, sa svim razinama značenja tih pojmova.
Različiti izvori daju različite godine polaska, 1111., 1160. ili 1170. godinu, a ovdje ih sve navodimo samo radi približne orijentacije. Astečki je narod povelo četvero mudraca-svećenika, tri muškarca i jedna žena, koji su se izmjenjivali na čelu kolone noseći lik boga zaštitnika. Cilj je njihovog dugogodišnjeg traganja bio znamen koji je im je dao sunčani Huitzilopochtli – usred jezera pronaći bijelog orla koji na kaktusu nopal drži zmiju u kljunu. Kaktus nopal sa svojim crvenim plodom predstavlja ljudsko srce – središte u kojem je jedino moguć susret duhovnih i zemaljskih snaga personificiranih simbolima orla i zmije. Na ovom će mitskom mjestu ptica nebeskog svjetla savladati snage prolaznog svijeta predstavljene zmijom. Ova je simbolička vizija bila toliko jaka u svijesti Azteka da je ostala neuništena do današnjeg dana i još se uvijek ponosno vijori na meksičkoj zastavi.Veliki hram kompleksa Tlatelolco. Većina astečkih “Velikih hramova” je dvojna – s dvostrukim stepeništem i dva hrama, jer je istovremeno posvećena dvojici bogova: glavnom astečkom bogu Huitzilopochtliju te Tlalocu, bogu osvojenih naroda.
Slijedeći upute svog glavnog božanstva Azteci će tijekom seobe uzeti još i ime Mexica za koje nema pouzdanog prijevoda. Po nekim tumačenjima znači Oni koji jedu kaktus, a moglo bi se također prevesti i kao Mjesec ili pupak. Ovim će imenom sami sebe češće nazivati dok će se naziv Azteci ponovo učestalije upotrebljavati tek od XVIII. stoljeća, od kad ga je povjesničar Francisco Xavier Clavijero istaknuo u kontekstu postojanja Astečkog carstva.
Napokon, nakon mnogih napornih lutanja u kojima su bili „odbacivani“ i „proganjani“, ali istovremeno i osnaženi, pleme Mexica će stići do granica toltečkih zemalja. Tako će, među ostalim, proći i pokraj Culiacána, drevnog grada u kojem je tada još uvijek cvjetao duh toltečkih umjetnika i majstora nadahnut kultom dobrostivog boga Quetzalcoatla. Premda su se ovdje neko vrijeme zadržali zadivljeni kulturom ovog grada, još nije bilo došlo vrijeme predaha. Svojim toliko drugačijim mentalitetom, a posebice određenim dekadentnim obredima žrtvovanja, izazivali su odbojnost i progone i stoga su bili prisiljeni nastaviti put. Huitzilopochtli, koji je uvijek bio uz njih, poveo ih je dalje i nedugo zatim njihovim mudracima-svećenicima pokazao označeno mjesto. Tako su 1325. godine napokon ugledali mjesto izuzetne bjeline na kamenom otočiću u jezeru Texcoco i božanski znamen orla na kaktusu koji u kljunu drži zmiju.
Učeći ratničke vještine od svojih susjeda, usvajajući njihovu kulturu i živu tradiciju mnogih naroda koji su im prethodili, Azteci su započeli postavljati temelje svom gradu blizu kaktusa, ponosnom Tenochtitlánu, u pjesmi opjevanom kao temelji neba. Pola stoljeća kasnije započet će ono što je poznato kao sto godina naroda Sunca – širenje moćnog carstva, gradnja hramova, okruglih svetišta, škola, palača, tržnica, plovećih vrtova, uzgoj stotine cvjetnih vrsta, rad u kamenu, rad s metalima i mineralima, izrada štitova-mozaika od perja, izrada tisuća i tisuća oslikanih kodeksa u kojima se čuvala tradicija, a posebno njihovo pjesništvo…
Iz mjesta na koje se spuštaju orlovi,Prikaz putovanja Azteka od Aztlána do Tenochtitlána
Iz mjesta gdje se uspravljaju jaguari,
Sunce je dozvano.Kao štit koji se spušta,
Tako zalazi Sunce…Ponosan na sebe,
Uzdiže se grad Mexico-Tenochtitlán.
Ovdje se nitko ne plaši smrti u ratu.
To je naša slava.
To je tvoja zapovijed
O, Darovatelju života!…Colección de Cantares Mexicanos
(Zbirka meksičkih pjesama)Čudo uspona
Prvih pedesetak godina života jednog gotovo beznačajnog naroda na kamenom otočiću u jezeru nije bilo nimalo lako i ni po čemu se još nije naslućivalo da će upravo ovdje biti središte budućeg moćnog carstva. Otok je pripadao Tepanecima, potomcima stanovnika Teotihuacána, koji nisu bili ništa gostoljubiviji od drugih starosjedilaca. Međutim, Azteci su bili već očvrsnuli na mnoge surove okolnosti i nije im bilo preostalo ništa drugo nego preživjeti kao vazalno pleme Tepaneca. Stoga su stoički podnosili progone, isplaćivali teške namete, učili ratne vještine od svojih gospodara kako bi sudjelovali u njihovim osvajanjima i malo-pomalo počeli su se nazirati obrisi pravog organiziranog života. Nakon što su ih kroz nekoliko desetljeća vodili stari mudraci-svećenici, teomamiji, „oni koji preuzimaju na sebe obaveze bogova“, izabrali su 1375. godine za svog prvog vladara, tlatoanija, Acamapichtlija (Ruka puna strijela), sina tadašnjeg gospodara Culuacána. Ovo je bio strateški potez kojim su se na neki način htjeli osigurati budući da mu je majka bila astečkog, a otac toltečkog porijekla. Progoni su i dalje nastavljeni, ali grad se ipak polako izgrađivao i širio usprkos svim nedaćama. Drugi je astečki vladar, Huitzilihuitl (Pero kolibrića), izabrao za ženu kćer Tezozomoca, tadašnjeg tepanečkog vladara koji je bio naklonjeniji Aztecima od svojih prethodnika. Sin Huitzilihuitla, Chimalpopoca (Dimeći štit), koji je kao dijete rado odlazio kod svog djeda Tezozomoca u tepanečku prijestolnicu Azcapotzalco, kasnije je postao treći astečki vladar. Ovo nešto mirnije razdoblje iskoristilo se za nutarnje uređenje grada i uspostavljanje novog religijskog sustava i tradicije kao sinteze toltečke i astečke kulturne baštine. Vjerojatno dijelom zbog ove rodbinske bliskosti i ljubavi prema unuku, Tezozomoc je s vremenom sve više ublažavao namete prema Aztecima, ali njegova je smrt negdje oko 1426. godine dovela do preokreta i preusmjerila tijek budućih zbivanja. Na prijestolje Tepaneka nasilno dolazi njegov sin Maxtlatzin, tiranin koji Azteke smatra neprijateljima i svjestan njihovog jačanja prepoznaje dobru priliku u činjenici da je novi astečki vladar Chimalpopoca još uvijek premlad i neiskusan. Uz podršku jednog dijela tepanečkog plemstva, Maxtlatzin Aztecima objavljuje rat te zarobljava vlastitog nećaka Chimalpopocu kojeg ostavlja u zatvoru da obješen umre od gladi. U vodećim astečkim redovima zavladala je malodušnost, a novoizabrani je vladar Itzcoatl (Zmija od opsidijana) bio za predaju i pokoravanje gospodaru Maxtlatzinu. Međutim, tada se dogodilo nešto prilično neočekivano. Ohrabren nekim nedokučivim pozivom sudbine, beznadnu situaciju na vijećanju astečkih poglavara smjelo prekida mladi plemić Tlacaelel:
Što je ovo, Meksikanci? Što to radite? Zar ste izgubili razum? Zastanite, dopustite da damo nekoliko prijedloga oko ovog zahtjeva. Zar možemo prihvatiti takav kukavičluk i predati se onima iz Azcapotzalca? A obrativši se kralju reče: Gospodaru, što je to? Kako dopuštaš takve stvari? Razgovaraj s ovim narodom; traži načina za našu obranu i našu čast, i nemojmo pokleknuti i predati se tako sramotno našim neprijateljima.“
Ove su odlučne riječi snažno odjeknule i duboko dirnule srca svih koji su ih čuli. Tlacaelel je pokrenuo pritajeni ratnički duh, osjećaj časti i povijesne odgovornosti Azetka i zahvaljujući čitavom nizu vješto isplaniranih poteza u relativno će kratko vrijeme biti srušena prevlast Tepaneca u Meksičkoj dolini. Ovome je osim nezaustavljive odvažnosti astečkih redova pod vodstvom Tlacaelela, Itzcoatla i njegovog budućeg nasljednika Motecuhzome Ilhuicamine (Dostojanstveni gospodar koji strijelama probada nebo) značajan doprinos dao narod Texcoca koji je bilo jednostavno pridobiti jer su također bili podjarmljeni pod vlašću Tepaneca. Vojsku Texcoca predvodio je mudri vladar i čuveni pjesnik Nezahualcóyotl, kojemu su Tepaneci dok je bio mladić ubili oca.Aztečki vladari
Nakon pobjede 1428. godine slijedilo je vrlo važno razdoblje uspostavljanja unutrašnje stabilnosti tek nastalog carstva. Nadareni Tlacaelel, kao glavni savjetnik Itzcoatlu, i kasnije još dvojici vladara, uvodi čitav niz vizionarskih reformi na političkom, socijalnom i religijskom planu. Iako je imao prilike i sam postati vladarom, nikada nije na to pristao, ali kaže se da je „on uistinu zapovijedao“. Tako je razdijelio zemlju i titule, stvorio novu organizaciju vojske i uveo tzv. pochtece, trgovce na velike udaljenosti koji su prije svega dobavljali korisne informacije. Osnovao je poznati Trojni savez s vladarima naroda Texcoca i Tlacopana, začeo ideju o gradnji velikog hrama u čast Huitzilopochtlija, ali iznad svega vodila ga je zamisao buduće veličine i slave Azteka kojima je nastojao duboko u svijest usaditi njihovu povijesnu ulogu izabranog naroda. U tom je smislu obnovio i na vlastiti način interpretirao drevni mit o dobima. Međutim, njegovo je tumačenje u svojoj suštini prilično odudaralo od poduka koje su u mitu pronalazili mudraci.
Naime, u izvornim se tekstovima govorilo da je nakon propasti svijeta u velikom potopu Četvrtog doba, Peto doba ili Sunce Pokreta otpočelo žrtvom bogova u Teotihuacánu. Da bi ono nastavilo postojati bila je potrebna stalna žrtva svih bogova i jedino su se tako mogli osigurati uvjeti za život čovjeka i ostalih živih bića. Ali, nepromjenjivi božanski zakoni već su odredili sudbinu ovog doba i ispisali simbolički datum kada će i ono morati nestati u velikoj kataklizmi žestokih pokreta i potresa svijeta. Stari su mudraci smatrali da se ovo može spriječiti ako čovjek poput bogova također da vlastiti doprinos i u svom srcu pronađe tokove koji potječu od Vrhunskog praizvora kako bi ih nesebično ponudio Suncu Pokreta, najvišem principu koji povezuje sve što postoji. Zato riječ „pokret“, ollin ima isti korijen kao i riječ „srce“, yollotl, jer pokret je moguć jedino u čovjekovom srcu kao njegovom najuzvišenijem središtu. Prepoznavanjem božanske žrtve i slijedeći njihov primjer, čovjek treba steći mudro lice i srce čvrsto kao kamen, što znači da mora postati plemenit i pun razumijevanja prema drugima, a postojan i čvrst prema sebi.Netzahualcóyotl, Izgladnjeli kojot (1402. – 1470.). Veliki pjesnik, mudrac i vladar Texcoca, jednog od najvažnijih kulturnih žarišta Astečkog carstva.
Tlacaelel je ovo protumačio doslovno: u Petom dobu ostvarivali su svoju posebnu misiju narodi božanskog Teotihuacána i moćni Tolteci, ali dok ovo razdoblje traje i Azteci kao njihovi istinski nasljednici također trebaju ispuniti vlastitu povijesnu zadaću. Zato je potrebno Sunce Pokreta održavati živim što je jedino moguće ako mu se osigura potrebna životna energija koja proizlazi iz čovjekovog srca, a to je dragocjena krv. Zato je uveo tzv. Cvjetne ratove, ratničke pohode koji su među ostalim služili i za zarobljavanje najviših protivničkih vojskovođa kako bi ih uz sve počasti žrtvovali Suncu, poistovjećenom s Huitzilopochtlijem, njihovim božanskim zaštitnikom. Ovo je zacrtalo snažan smjer pojmovima rata i ratničkog duha koje je Tlacaelel obojio ruhom misticizma i gotovo nepojmljivim odsustvom straha od smrti.
Iako se ova vizija provodila, u visokim krugovima mudraca i svećenika ona nikada nije bila prihvaćena na ovakav način. Ono što je izuzetno neobično (a što se u današnjim udžbenicima i medijima uglavnom ne naglašava ili se čak sasvim ispušta) je da se paralelno s ovim pristupom potpuno ravnopravno razvila i sasvim drugačija zamisao koja je značajno utjecala na mnoge druge važne aspekte ljudskog djelovanja potičući u svemu stvaralački duh: gradili su se hramovi i škole, proučavala se tradicija, na oslikane kodekse zapisivali su se prastari mitovi, pamtile su se riječi mudrih, obilježavale su se živopisne svetkovine, cvjetala je trgovina, na plovećim se vrtovima ubiralo nekoliko žetvi godišnje, uspostavljali su se strogi i pravedni zakoni, roditelji i učitelji su pažljivo odgajali i podučavali djecu… Ustrajno i sigurnim korakom rasli su stabilni kulturni temelji jednog carstva. Iz njih su prirodno strujali mnogobrojni okrepljujući impulsi donoseći sa sobom nevjerojatnu vedrinu svakodnevnog života.
Carstvo je cvjetalo, a „izabrani narod“ je nastavio kroz osvajanja ispunjavati svoju misiju i ubirati danak, ali istovremeno je donosio i čuvao mnoga vrijedna kulturna blaga pokorenih naroda. Tenochtitlán je stasao do sjaja prijestolnice, a vladari su se redali, ostavljajući svojim podvizima, uspjesima i porazima duboke tragove u vremenu. Ovdje nema prostora da ih se sve navodi, pa ćemo izdvojiti samo neka najupečatljivija djela. Motecuhzoma Ilhuicamina, koji je 1440. godine nakon Itzcoatla stupio na prijestolje kao peti vladar, je na primjer, pored osvajačkih pohoda, poslao i jednu istraživačku ekspediciju u potragu za otokom Aztlánom. U svim pothvatima uz rame mu se nalazio njegov savjetnik i ratni zapovjednik, izuzetni Tlacaelel. Nakon dvadeset devet godina uspješne vladavine Motecuhzoma umire, a za njegovog nasljednika izabran je po Tlacaelelovom prijedlogu Itzcoatlov unuk, Axayacatl (Lice vode). Za vrijeme njegove vladavine izrađen je grandiozni Kamen Sunca poznat kao Astečki kalendar. Nastavljeni su također uspješni pohodi, ali pretrpljen je i prvi veliki poraz od daleko brojnije vojske Tarascana. U svojim ratničkim pjesmama Azteci su žalili zbog ovog događaja, ali odvažni duh njihovih vojnika nije jenjavao. Oko 1480. godine, ili nešto prije, umire veliki i utjecajni Tlacaelel, a nedugo poslije i Axayacatl. Nasljeđuje ga njegov brat, mladi Tizoc, potpuna suprotnost svim svojim prethodnicima, bez ikakvih pretenzija za osvajanjima. Njegova je kratka vladavina vjerojatno nasilno okončana ubojstvom. Tizocov mlađi brat, iznimno sposobni Ahuitzotl, preuzima vladarske ovlasti 1486. godine i ponovo nastavlja silovito širiti granice, ali ne zaboravlja na važnost sjaja prijestolnice. Smatra se najvećim graditeljem Carstva – dovršio je veličanstveni dvostruki hram posvećen astečkom Huitzilopochtliju i toltečkom Tlalocu, sagradio je mnoge druge hramove i palače, te je među ostalim osigurao gradu dovod pitke vode i regulaciju vode jezera. Sudbina je htjela da od vode i nastrada nakon što se tri godine borio s teškim ozljedama dobivenim u naletu poplave, ali iza sebe je uspio ostaviti najuređeniju vlast. Deveti vladar, Motecuhzoma Xocoyotzin, svakako je posebna pojava među astečkim vladarima. Bio je neosporno velikih sposobnosti, dokazao se kao dobar ratnik i stekao visoko mjesto kao svećenik. Kad su ga izabrali za cara, morali su ga, kaže se, izvući iz hrama gdje se bio duboko zaokupio proučavanjem izvorne toltečke tradicije. Inspiriran starim učenjima odlučio je udaljiti se od Tlacaelelovog ratničkog misticizma jer je želio voditi svoju zemlju drugim putem. Zato je najvažnije državne položaje predao mladim učenim ljudima Mexica, Texcoca i Tlacopana koji su prošli visoke astečke škole i predano im je držao predavanja kako bi ih uputio u vlastite ideale. Izazvao je čuđenje kada je dao izraditi Tizocov kamen na kojem hvali „junačka“ djela Tizoca, jedinog vladara koji je poput njega bio nesklon ratu. Možda je time htio istaknuti neka druga, svima nepoznata Tizocova djela. Pažnju mu je posebno zaokupljalo staro toltečko proročanstvo o povratku Quetzalcoatla, bijelog bradatog boga. Tankoćutni će vladar od 1517. godine biti svjedok mnogih zlokobnih predznaka i u svojim će proročkim vizijama prepoznati grupu ljudi kako se žurno primiču jašući na nečemu što izgleda poput jelena. Dvije godine kasnije dobit će obavijest o dolasku bijelih ljudi koji su se iskrcali sa lađa velikih kao planine. Svi Motecuhzomini kasniji potezi bit će presudni za sudbinu carstva…Važnu ulogu u astečkom društvu imale su svečanosti koje su se vrlo pažljivo pripremale. Ceremonije, obredi i svete igre udruživale su u sebi više umjetničkih disciplina isprepletenih oko osnovne mitske i religijske poruke.
Ali ovdje nećemo ulaziti u povijest osvajanja… Istaknimo još samo to da su dva posljednja astečka vladara, Mutecuhzomin brat Cuauhtlahuac (Orao nad vodom) i bratić Cuauhtemoc (Orao koji se spušta; Zalazeće Sunce) hrabro branili svoj narod i svoju zemlju do njihovog konačnog pada.
Autor: Nataša Žaja
![tenoch4[1]](https://nova-akropola.com/wp-content/uploads/2014/11/tenoch41.jpg)
