Zahvali plamenu za svjetlost, ali ne zaboravi onoga tko drži svjetiljku i tko stoji u sjeni ne posustajući u strpljenju.
Rabindranat Tagore, Ptice proletuše
Prizor upaljene uljanice slika je koja u nama stvara odraze svjetla, topline, ljepote i nade koji nas poslije još dugo prate. Njezin blistavi, čisti plamen kao da ima neku neobičnu moć nad našom pažnjom, kao da nam ne dopušta da skrenemo pogled, dok nečujno otvara vrata našeg nutarnjeg svijeta…
Bog u svom hramu od zvijezda čeka čovjeka da mu donese svoju svjetiljku.
Rabindranat Tagore, Krijesnice
Bogatstvo oblika i prikaza na uljanicama upućuje još od prapovijesti na to da one nisu služile samo osvjetljavanju, već su imale i dublju simboličku svrhu u gotovo svim tradicijama.
Povijesni zapisi nam govore da je najstariji poznati oblik uljanice bio izdubljen kamen s fitiljem. Iz tog oblika razvijaju se pretežno kružne glinene posudice pronađene u Mezopotamiji i Egiptu. U kretsko-mikenskoj kulturi uljanice su oblikovane kao posudice s dva izdužena kljuna za fitilj. Feničani su ovaj oblik proširili zemljama na Mediteranu. S vremenom uljanice mijenjaju oblik, sve više se zatvaraju, dobivaju držak i otvore za ventilaciju.
U mnogim religijama i mitovima starih civilizacija svjetlost je simbol božanskog, simbol svetosti i dobra koje pobjeđuje tamu.
U Starom zavjetu odvajanje svjetla od tame označava početak stvaranja, a prije svjetla, zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom… (Postanak 1, 2), a u Novom zavjetu svjetlo uljanice simbol je Božje objave. U sufizmu predstavlja izraz temeljnog doživljaja božanstva, dok u budizmu svjetiljka označava prijenos Dharme (Buddhina učenja).
Tradiciju starih Grka nastavili su Rimljani, u čije doba uljanice doživljavaju pravi procvat te se njihova upotreba širi cijelim Carstvom. Kasnije, upotrebu uljanica preuzimaju i drugi narodi.
Najčešće su izrađivane od gline, no pronađene su i brončane, olovne i srebrne uljanice, kao i one od jantarnog stakla. S vremenom uljanica više nema samo funkcionalnu, već i podjednako važnu dekorativnu ulogu.
Tijekom arheološkog istraživanja Flaciusove ulice u Puli pronađene su 23 uljanice, od kojih su neke sačuvane u cijelosti, a druge samo djelomično. Među pronađenim uljanicama prevladavaju rimske, koje su datirane u I. stoljeće, dok se za četiri ulomka od gline blijede žućkaste boje bez premaza pretpostavlja da su korintskoga porijekla, jer je to bilo tipično za njihovu proizvodnju. Od druge polovice II. st. do početka III. st. korintske uljanice predstavljaju vrhunac proizvodnje uljanica na tlu Grčke. Tragove njihove popularnosti možemo pronaći u Egiptu, Cipru, Maloj Aziji, Italiji, na hrvatskoj obali Jadrana: u Splitu, Saloni, Makarskoj, Zatonu kraj Nina i Trilju.
Plamen se susreo sa zemljanom svjetiljkom u meni, i kakvog li sjajnog veličanstvenog svjetla!
Rabindranat Tagore, Krijesnice
Uljanice su sastavni dio života Indije još od pradavnih vremena. Deepak ili diya sanskrtski je naziv za uljanice koje su neizostavne tijekom svetkovina, kao i kod svakodnevnog štovanja božanstava na malim kućnim oltarima širom Indije. U nekim se kućanstvima uljanice pale u zoru, u drugima u zoru i sumrak, dok se drugdje drže stalno upaljenima. Vjeruje se da paljenje uljanica donosi mir, sreću i blagostanje.
No, paljenje uljanica ima i duboku simboličku dimenziju jer se svjetlo uljanice povezuje uz znanje, dok je tama neznanje. Jedna uljanica može upaliti puno plamenova, a da se pritom njezin vlastiti plamen ne umanji; isto se tako može prenositi i znanje koje se time samo produbljuje na obostranu korist.
Što bi drugo uljepšalo dom
do plamena drage uljanice?
Što bi drugo ukrasilo um
do svjetla duboke mudrosti?
Uljanica se u hinduizmu često povezuje s božicom Rajarajeshwari, koja je jedan od vidova Božice majke, iskonske kozmičke energije. Njoj se pripisuje moć stvaranja, očuvanja i uništavanja. Zato se uljanica smatra svetim predmetom i ni jedan obred, molitva ili svetkovina ne započinju bez paljenja uljanica.
Najstarije uljanice izrađivane su od ljuštura puževa i školjki, kore kokosova oraha, dubljenjem kamena itd. Danas se rade od gline, kamena ili metala. Na uljanicama se često prikazuju hinduistička božanstva, a posebno je omiljena božica Lakšmi koja se povezuje sa svetkovinom svjetla, Diwali, kada se slavi pobjeda svjetla nad tamom ili dobra nad zlom.
Na ranijim primjercima rimskih uljanica nalazimo mnoštvo detalja i više likova. Osim prikaza životinja, prisutni su i mitološki motivi te prikazi božanstava (Jupiter, Neptun, Merkur, Eskulap, Dijana, Bakho, Izida i Serapis). Iznimno popularan motiv tijekom I. st. bio je prikaz Jupitera iza orla. Od polovice I. st. nekadašnji raskošni prikazi zamjenjuju se jednostavnijim i jednofiguralnim. Izgled uljanica fokusira se isključivo na njezinu funkcionalnost, zbog čega su bez dekoracije, a ako je ona i prisutna, obično se radi o prikazu kazališne maske, glave Erosa te o biljnim i geometrijskim uzorcima.
Osim uporabne i dekorativne svrhe, uljanica ima i svoje simbolično značenje. Ona je simbol svjetla koje razgoni tamu i neznanje i unosi jasnoću u naše poimanje života. Njezin plamen također odražava težnju našeg najdubljeg bića zarobljenog u materijalnom svijetu, a to je otkrivanje božanske iskre svjetla u nama samima.
Lumin
Od davnina u davnine
iz daljina u daljine
tinja
gori
treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za zjene živih…
sveto
ulje
maslinovo.
Jure Kaštelan
Autori: Marta Marić i Dijana Kotarac