O sv. Franji znamo više negoli o ijednom drugom srednjovjekovnom svecu. Dvije godine nakon njegove smrti, njegov učenik Toma Čelanski1 priredio je životopis Legenda prima e secunda, a franjevac sv. Bonaventura (1221.-1274.) napisao je njegovu biografiju u djelima Legenda maior i Legenda minor. Također je sačuvano nešto izvornih Franjinih zapisa: Pravilo, Oporuka, pisma i nekoliko pjesama. Ti kratki, jednostavni i intimni zapisi sažimlju izvorne evanđeoske poruke dane u prispodobama, koje je Franjo predano i vjerno slijedio duboko nadahnut Kristovim učenjem. Iz te ostavštine izranja njegov lik koji plijeni i nadahnjuje jedinstvenom jednostavnošću i vedrinom duha.

Djetinjstvo i mladost

Franjo Asiški rođen je u talijanskom gradiću Asizu u pokrajini Umbriji 1181. ili 1182. godine, u obitelji Bernardone od majke Pice i oca Pietra. Kako je njegov otac bio dobrostojeći građanin, član ceha trgovaca tekstilom, Franjo je imao bezbrižno djetinjstvo, a prve mladenačke dane proveo je u dokolici i druženju s prijateljima. Premda je pomagao ocu u poslu, nije pokazivao zanimanje za trgovinu. Toma Čelanski ovako piše o njegovoj mladenačkoj dobi: Takav je bio od djetinjstva, pa malne sve do dvadeset pete godine života. To je razdoblje bijedno proigrao i uludo potrošio. Štoviše, u ispraznosti života je nadmašio svoje vršnjake. (…) Svi su mu se divili, a on je nastojao sve ostale preteći sjajem isprazne slave, vragolijama, posebnostima, lakrdijaškim i ispraznim riječima i pjesmama. Odijevao se raskošno i mekušno. Bio je veoma bogat, ali nije bio škrt nego rasipan…

Franjine mladenačke godine ni po čemu nisu dale naslutiti zlatne godine koje će nastupiti kasnije. Zanesen Provansom, htio je postati trubadur ili veliki ratnik. Sudjeluje u borbama između plemstva i puka u Asizu 1200. godine, a dvije godine kasnije i u ratu između Asiza i susjedne Perugie gdje biva zarobljen na godinu dana. U tamošnjem se zatvoru razbolio i tada je zasijano sjeme njegove skore transformacije. Ne zna se što se točno dogodilo u zatvoru, no Franjo odande ne izlazi isti. Vrativši se kući bolestan i slab, sve mu je izgledalo isprazno. Prijatelji u Asizu dočekuju ga s istim načinom života i premda im se isprva pridružuje u druženjima i gozbama, sve se više povlači u sebe i udaljava od društva. Unutarnja previranja odvode ga u skrovita mjesta i napuštene crkvice gdje pronalazi samoću za razgovor s Bogom.

Iako još uvijek ne uspijeva dokučiti što mu je namijenila sudbina, postaje sve svjesniji da za njega počinje novi život. Godine 1205. sprema se za Apuliju da bi se na strani pape Inocenta III. borio protiv Fridrika II., cara Svetog Rimskog Carstva, kralja Njemačke, Sicilije i Jeruzalema. Noć prije nego što je trebao krenuti u rat, usnuo je san u kojem je vidio svoju kuću ispunjenu vojničkim odorama i oružjem. No, kako će primijetiti Jacques Le Goff, jedan od najznačajnijih medijevalista, Franjo nije bio svjestan da mu taj san simbolički navješćuje jednu drugu borbu – onu duhovnu. Ipak, naslutivši je, vraća se natrag u Asiz ne stigavši do Apulije. Te godine započinje njegovo obraćenje najavljeno nizom znakovitih snova, kada sve jasnije uviđa što mu je činiti.

crkva_san_damianoObraćenje

Franjin otac trgovac nije imao razumijevanja za sinova sanjarenja, samotna lutanja te sve izraženiju čudnu naklonost prema siromašnima i bolesnima. Teško mu je padalo i to što je takvo Franjino ponašanje postalo predmetom podsmijeha sugrađana.

Očekivao je da će ga sin naslijediti u trgovačkom cehu, no Franjo bez očeva znanja prodaje tkanine i od tog novca popravlja crkvu sv. Damjana, nakon što je jednog dana, moleći u njoj, čuo unutarnji glas koji mu govori: Pođi i popravi moju kuću, jer se, kao što vidiš, ruši. To će biti prvi korak prema obraćenju. Uskoro će popraviti nekoliko kapela, među njima i crkvicu sv. Marije Anđeoske udaljenu nekih četiri kilometra od Asiza, popularno zvanu Porcijunkula2. Ova će crkvica biti osobito važno mjesto za sv. Franju i u nju će se uvijek vraćati. To je i mjesto okupljanja prve braće, a u njoj će i umrijeti.

Sljedeći korak k obraćenju je žestoka svađa s ocem zbog trošenja novca na siromašne i popravak kapela. Franjo tada bez riječi skida sa sebe građansku odjeću i na taj se način i simbolički odriče svakog zemaljskog dobra. U dvadeset petoj godini, pokriven samo grubim ogrtačem, odlazi van grada-države među gubavce kojima pomaže samilosno i s ljubavlju, iskupljujući se za svoje gnušanje koje je kao mladić prema njima osjećao.

Konačno obraćenje doživjet će u Porcijunkuli, kad će slušajući čitanje evanđelja čuti Kristove riječi kojima šalje svoje učenike da propovijedaju: Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju halja, ni obuće, ni štapa…3 Osjetivši kao da su te riječi bile upućene izravno njemu, Franjo je radosno uskliknuo: Ovo želim činiti svim srcem svojim! Odbacio je od sebe i zadnje što mu je preostalo od svjetovnog života, cipele i ogrtač, navukao je na sebe tuniku od grube vune i svezao je komadom konopca. Odrekao se svega suvišnog uvidjevši da samo tako može steći unutarnju slobodu ili, kako fra Chesterton4 kaže: Uronio je u siromaštvo kao što ljudi urone u potragu za blagom. Bilo mu je tada oko dvadeset sedam godina. Okrenuo se onom što je smatrao važnijim – stjecanju nevidljivog blaga.

Srednjovjekovne hagiografije prika­zuju njegov odnos prema biljkama, životinjama, cijeloj prirodi; za njega je sve bilo vrijedno poštovanja i divljenja i sve je smatrao svojom braćom i sestrama jer je za njega priroda, kao i čovjek – Božje djelo. U Propovijedi pticama kaže: Sestre moje ptice, mnogo morate hvaliti svoga Stvoritelja i uvijek ga ljubite. Zaodjenuo vas je perjem, dao vam krila za let i sve ostalo što vam je potrebno. Božju dobrotu prepoznaje u “bratu Suncu”, “bratu Mjesecu” i čitavoj prirodi. Toma Čelanski navodi kako je s poštovanjem hodao po kamenju, uklanjajući s puta kukce da ih ne pogazi, a tražio je od braće da pčelama zimi donose meda i vina da ne izginu od studeni. U svojim propovijedima i pjesmama on govori o Božjoj sveprisutnosti koja se širi na sav živi svijet, što najbolje oslikava Pjesma stvorova:

Assisi_Portiuncula-Our Lady of the Angels

Porcijunkula u Bazilici svete Marije Anđeoske.

franjo_gubavac

Franjo Gubavac


Svevišnji, svemogući dobri Gospodine!
Tvoje su hvale, slava i čast i svaki blagoslov.Jedino tebi, Svevišnji, dolikuju,
i nijedan čovjek nije vrijedan ni da te spomene.Neka te hvale, Gospodine moj, sva tvoja stvorenja,
napose brat gospodin Sunce.
Njegov je dan i njime nas obasjavaš.
Ono je lijepo i, ražareno velikim sjajem,
znamenuje tebe, Svevišnji.Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog
brata Mjeseca i sestara Zvijezda.
Na nebu si ih stvorio jasne, dragocjene i lijepe.Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog brata Vjetra,
zbog Zraka i Oblaka, Vedrine i svakog Vremena,
kojim uzdržavaš sva svoja stvorenja.Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre Vode
koja je tako korisna i ponizna i dragocjena i čista.Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog brata Ognja
kojim rasvjetljuješ noć.
I on je lijep i ugodan, žestok i snažan.Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre
majke nam Zemlje koja nas hrani i nosi
i rodi svakovrsnim plodom
šarenih cvjetova i travom.Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog onih što
praštaju tebi za  ljubav i podnose nemoć i nevolje.
Blaženi koji to podnose u miru
jer ćeš ih ti, Svevišnji, okruniti.Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam
Smrti tjelesne kojoj nijedan živi čovjek
izmaknuti ne može.
Jao onima što umiru u smrtnome grijehu.
Blaženi koje snađe u tvojoj presvetoj volji,
Jer im druga smrt neće nauditi.

Hvalite i blagoslivljajte mojeg Gospodina,
i zahvaljujte i služite mu s velikom poniznošću.

Franjo u kontekstu svog vremena

Franjo živi u XIII. stoljeću, pred osvit humanizma i renesanse, kad niču prve katedrale u Francuskoj, osnivaju se prva sveučilišta u Europi (pariško pa ono u Cambridgeu), rađaju se znanstvenici i skolastičari poput Rogera Bacona i Tome Akvinskog koji će utrti put renesansnim velikanima. Iako je srednji vijek na izmaku, njegova mračna sjena još je prisutna kroz Treći, Četvrti i Dječji križarski rat, inkviziciju, veliku glad koja hara Zapadnom Europom, te Crkvu koja je sve više okrenuta stjecanju političke moći i bogatstva. Takva atmosfera pogoduje nicanju reformatorski nastrojenih crkvenih redova kao što su valdenzi, cisterciti, humilijati, kartuzijanci… Sve je veći upliv svjetovnjaka i laika u domene koje su do tada bile rezervirane isključivo za svećenstvo, što rezultira osnivanjem dominikanskog i franjevačkog reda.

No, Franjo ne ustaje protiv Crkve i njenih dogmi. On priznaje njen autoritet i ne upire prstom u njene manjkavosti, već ih obilazi kao što to čini voda, nastojeći očuvati ono čisto i dobro. Također, on nije ni socijalni reformator, već kroz ideal siromaštva združen s vjerom nastoji oživjeti izvorno Kristovo učenje koje vodi do perfetta letizia (savršene radosti), do onog što njegov suvremenik sv. Sava opisuje radošću radujući se i veseljem veseleći se. Približiti čovjeka čovjeku, probuditi ljubav, samilost, snošljivost i duh opraštanja – sve to čovjeka približava Bogu.

stigma_L

Giotto: Sveti Franjo prima stigmu

Začeci Reda Male braće

Uskoro su ga njegovi sugrađani prestali gledati s podsmijehom i poneseni njegovim živim riječima i primjerom, počeli su se okupljati oko njega.

Kad su mu se počeli pridruživati oni koji su željeli slijediti njegov način života, životopisi kažu da se zajedno s njima uputio u crkvu da bi saznao Božju volju vezano za njihov zajednički put. Nasumice otvarajući na oltaru knjigu evanđelja, tri je puta zaredom otvorio knjigu na istom mjestu gdje Krist govori svojim učenicima da sve ostave i slijede ga. To će biti naše životno pravilo, uzviknuo je Franjo i odveo svoje sljedbenike na javni trg gdje su sve svoje razdijelili siromasima.

Kad je njihov broj dosegao jedanaest, Franjo uvodi pisano pravilo. To prvo pravilo nije došlo do nas u svojoj izvornoj formi, ali se čini da su to bile kratke i jednostavne pouke iz evanđelja. Kad su ta pravila uobličena, sv. Franjo i njegovi družbenici uputili su se 1210. godine u Rim po Papino odobrenje, mada takvo što tada nije bilo obavezno. Od tadašnjeg je Pape uspio ishoditi samo usmeno odobrenje; pismeno odobrenje koje nalaže braći da slušaju Franju, a Franjo je morao obećati poslušnost Papi, dobit će tek 1223. godine.

Franji se pridružuje sve više braće, a Porcijunkula postaje okupljalištem franjevačkog reda. Odatle su, po dvojica, odlazili u susjedne gradove i države propovijedajući ljubav i siromaštvo, poniznost, šireći radost i nazivajući sebe Božjim trubadurima. Spavali su u špiljama, sjenicima, dvorištima crkvi, teško su radili s težacima u polju kako bi se prehranili, a kad ne bi radili, onda su molili. Mještani su im često pomagali opskrbljujući ih hranom, mada se to protivilo odredbama Pravila u kojem stoji da se moraju sami uzdržavati radom ili milostinjom. Franjo i njegovi družbenici su u vrlo kratkom roku privukli velik broj ljudi različitih interesa, stavova i različitog obrazovanja, tako da se broj braće do 1219. godine popeo na pet tisuća! Tada je odlučeno da pođu u misije na različite strane: u Njemačku, Francusku, Španjolsku, Ugarsku, Englesku i druge zemlje.

Tri reda

Prvi red6 nastao je spontano kad mu se prilikom propovijedi u Asizu priključio jedan nepoznat čovjek – kasnije će dobiti ime red Male braće. Franjo ih je nazvao “malima” kako ne bi zaboravili na to da trebaju služiti drugima u zajednici, bolesnima i potrebitima. Želio je da Red bude bratsko-laičkog tipa, a ne redovničko-crkvenog, jer su crkveni redovi bili ekonomski zbrinuti, imali su posjede i krov nad glavom, a franjevci su se toga odrekli i radili ili prosili za obrok. Strogo se protivio posjedovanju novčanih i materijalnih dobara. Da nešto posjedujemo, trebali bismo oružje i zakone da to branimo, govorio je. Bio je izrazito rigorozan prema potrebama tijela, često je postio odričući se vode, tople hrane, kruha, odjeće.

Drugi red su klarise, ženski red predvođen sv. Klarom, Franjinom prijateljicom iz mladosti koja mu se 1211. godine pridružila u isposništvu. On joj je za mjesto djelovanja odredio crkvu sv. Damjana koju je obnovio vlastitim rukama. Tamo su se oko Klare i njene sestre Agneze okupljale djevojke i žene koje su slijedile Franjino učenje.

Treći red je svjetovni red i čine ga oni koji mogu imati obitelj, ali nadahnuti idealima sv. Franje, slijede za njih prilagođena pravila. Ustanovljen je 1221. godine. Od poznatih imena, ovom su redu pripadali Dante Alighieri, Raymond Lull, Roger Bacon, Ivan Duns Scot, William Occam, i dr.

Zbog širenja Reda, Franjo se povlači u osamu kako bi napisao novo pravilo. Franjo je između ostalog smatrao da akademska učenost nosi sa sobom čast i moć, a čast i moć nas čine slabima pred kušnjama. Po njemu postoje tri zla, to su isprazna učenost, moć i bogatstvo, a Franjo je umjesto toga zahtijevao rad i molitvu. U ovom pravilu koje je naknadno doradio istaknuta su tri zahtjeva – milosrđe, siromaštvo i čistoća, kao i zahtjev da slijede primjer Krista. Poseban naglasak stavljen je na siromaštvo. To pravilo i danas važi za Malu braću.

Prema smrti

Kako je Red rastao, tako su se sve učestalije javljale nesuglasice unutar Reda. Za Franju slijedi teško razdoblje: izmučen je bolešću probavnog sustava i očnom bolešću, a za vrijeme četrdesetodnevnog posta u samotničkom boravištu na brdu La Verna 1224. godine dobio je stigme na boku, rukama i stopalima. Sve teže se nosi s ranama koje skriva i od same braće, pa se povlači pred svijetom. Postao je gotovo slijep, a patio je i od strašnih glavobolja. Liječio je “brata magarca”, kako je sam nazivao svoje tijelo, u više mjesta po Italiji, no bezuspješno. Najprije ga njeguje sveta Klara, a potom braća redovnici. U bolesti sastavlja Pjesmu bratu Suncu.

Osjetivši da mu se bliži smrt, zamolio je braću da ga odvedu u Porcijunkulu. Tu diktira svoju Oporuku u kojoj iznova podsjeća na franjevačke principe koje braća trebaju slijediti: milosrđe, siromaštvo i rad. Kad je osjetio kraj, zatražio je da ga polože na zemlju pred crkvicom svete Marije Anđeoske, gdje je 1226. dušu predao nebeskom Ocu u četrdeset petoj ili četrdeset šestoj godini života. Dvije godine kasnije proglašen je svecem.

Uvijek veseli brat

Kakav je doista bio ovaj svetac za kojeg je Nikolaj Berdjajev napisao da je “najvažnija pojava kršćanske povijesti”? Bio je “uvijek veseli brat”, korio je turobnost, smatrao je žalost nedoličnom, volio se smijati, šaliti, pjevušiti…

Toma Čelanski kaže da je bio blag, vedar, rječit, poletan, marljiv… Propovijedi su mu bile kratke, poučne, alegorijske priče. Toma Splićanin, splitski pisac i političar, slušao ga je 1222. godine u Bologni i zabilježio: Njegov govor nije imao ništa od tona i ponašanja drugih propovjednika, prije je nalikovao razgovoru i jedina mu je namjera bila ugasiti mržnju i uspostaviti mir.

Sveta Klara

Sv.Klara

Gospodine, učini me oruđem svoga mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!
Gdje je uvreda, da donosim praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!
Gdje je zabluda, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama, da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine, učini da ne tražim:
da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da se trudim razumjeti druge;
da ne tražim samo da me ljube,
nego da i ja ljubim druge!
Jer tko daruje, prima:
tko prašta, bit će mu oprošteno
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!

Molitva sv. Franje za mir

Govorio je da krepost samo jednog nadmašuje mnoštvo nesavršenih i da samo jedna zraka svjetla potiskuje najveću tamu. Učio je braću da dobro misle, govore i rade; ne činiti nikakva dobra djela, smatrao je velikim grijehom. Opominjao ih je da poštuju tuđe mišljenje, ne osuđuju one koji žive drugačije i naglašavao da čovjek zna onoliko koliko i čini.

Bio je primjer jednostavnosti, skromnosti i plemenitosti. U svemu stvorenomu, koliko god beznačajno izgledalo, pronalazio je Božje prebivalište, a prepoznavao ga je po onom lijepom, istinskom i dobrom što svi u dubini posjedujemo. U njegovom srcu posebno su mjesto imali siromašni i odbačeni. Skromnost je bila kruna njegovih vrlina kao i poslušnost onom tihom unutarnjem glasu vlastite savjesti. Vratio se izvornom kršćanskom učenju, neopterećenom inter­pretacijama i deformacijama nastalim kroz vrijeme. Ponudio je svima da piju s tog izvora, jer što je čovjek bliže izvoru, to pije čišću vodu.

Autor Marta Mihičić