U budizmu su s vremenom nastajali različiti ogranci i škole, ali osnovna, glavna podjela je na hinayana i mahayana budizam. Hinayana budizam se naziva još i južni budizam jer je zastupljen na Šri Lanci i u Indokini. Hinayana, mali prijenosnik, je starija od mahayane i više je redovničkog i asketskog karaktera.
Mahayana, veliki prijenosnik, se proširila sjeverozapadnom Indijom, središnjom Azijom, Tibetom, Kinom, Japanom, itd. Karakteristika mahayane je ideal bodhisattvi, samilosnih prosvijetljenih bića koja iz milosrđa pomažu čovječanstvu na teškom putu spoznaje svoje istinske prirode.
Nagarjuna, budistički filozof koji je živio u Južnoj Indiji približno u II. st. pr.Kr., bez sumnje je najutjecajniji i najproučavaniji filozof mahayana budizma. Osnivač je škole madhyamika (Škola Srednjeg puta). Proučavatelji Nagarjunine filozofije nailaze na nedoumice i različita tumačenja njegovog učenja čak i unutar budističke tradicije. Prigovori koje često upućuju njegovoj madhyamiki, kako budističke škole, tako i filozofi Zapada, ostavljaju dojam da je ona potpuno negativna, nihilistička, skeptična.
Njegovo veliko filozofsko djelo, koje ćemo ovom prilikom predstaviti, je Mulamadhyamakakarika (Temeljna mudrost Srednjeg puta). Ono se izučava unutar svih velikih budističkih škola na Tibetu, Kini, Japanu i Koreji i jedno je od najutjecajnijih djela u povijesti indijske filozofije.
U filozofiji mahayana budizma središnje je učenje o postojanju relativne istine i krajnje istine. Svakoj razini stvarnosti odgovara neka relativna istina (samvrti-satya), ali postoji samo jedna apsolutna, nedostižna, transcendentna istina (paramartha-satya). Nagarjuna kaže da oni koji ne razumiju razliku između ovih dviju istinu, ne razumiju bit Buddhinog učenja. Svakodnevne nam se pojave ponekad mogu činiti potpuno stvarne i konkretne, a ponekad smo svjesni iluzornosti, prozirnosti, nestvarnosti i prolaznosti. Snijeg je bijel, trava zelena, živa bića odvojena jedna od drugih i njihovi međuodnosi postojeći, no s druge strane stvarno ne postoje individualni objekti ni njihovi međuodnosi, zelena trava ni bijeli snijeg. Kako su ove dvije istine povezane i kako razumjeti njihovo istovremeno postojanje središnji je problem madhyamike.
Da li će se fenomeni pojavnog svijeta smatrati postojećima, nepostojećima ili uvjetno postojećima, ovisi isključivo od toga s koje se razine oni promatraju. Smatrati da su fenomeni ovog svijeta potpuno stvarni i trajni, korijen je patnje. Kad bi vidio i opipao stol ispred sebe, Nagarjuna ne bi rekao da je to potpuna obmana i da stola nema, već da ispred svojih očiju i pod svojim rukama osjeća nešto što u njegovom umu stvara predodžbu stola, ali to je prazan stol jer u njemu nema biti, esencijalne stvarnosti. Praznina, sunyata, je Buddhin naziv za nedostatak istinske biti ili esencije u pojavnim fenomenima, što je uzrok njihove promjenjivosti. A ono što se mijenja nužno postaje nešto drugo od onoga što je bilo, kao što od mladića postaje starac, a od mlijeka sir. Jedan komentator je na to duhovito primijetio da, iako su ove promjene iluzorne, nitko ne bi htio u crni čaj staviti sir umjesto mlijeka!
Nagarjuna naglašava da ovi fenomeni nisu ni postojeći ni nepostojeći, već imaju relativno, uvjetovano postojanje:
Sve je stvarno i nije stvarno,
I stvarno i nestvarno,
Ni stvarno ni nestvarno,
To je učenje Gospodina Buddhe.
Kao san, kao iluzija,
Kao grad Gandharva,
Tako se objašnjava nastajanje,
trajanje i nestajanje.
Reći “to postoji” znači posegnuti za trajnošću.
Reći “to ne postoji” znači prihvatiti nihilističkog pogleda.
Zbog toga mudra osoba
Ne govori “postoji” niti “ne postoji”.
Ovaj stav jasno pokazuje da Nagarjuna nije nihilist već zauzima srednji stav; između ponuđenih krajnosti “stvari” ovog svijeta, postojanja ili nepostojanja, mudro se postavlja i kaže da one niti jesu niti nisu postojeće, da postoje, ali uvjetno, relativno. Njegov navodni skepticizam i pesimizam se ne smiju tumačiti u uobičajenom značenju tih riječi.
Oba ekstremna stava – da su pojavni fenomeni ili apsolutno postojeći ili apsolutno nepostojeći – mogu imati opasne posljedice. Kad bi jednostavno prihvatili da je sve što možemo opaziti iluzija i da ništa ustvari ne postoji (nihilizam), onda, kaže Nagarjuna, ne bi postojali ni Buddha, ni sangha (duhovna zajednica učenika i učitelja), ni četiri plemenite istine, ni Dharma, ni Put oslobođenja. S druge strane, stav da su pojave koje percipiramo potpuno stvarne i trajne, i poželjan predmet vlasništva, dovodi do vezivanja za njih i u konačnici do patnje.
Ako stvari ne postoje
Što je onda nepostojanje?
Mimo postojećih i nepostojećih stvari
Tko zna postojanje i nepostojanje?
Nagarjuna u poglavljima svog djela dokazuje iluzornu stvarnost pojavnog svijeta. Sve što opažamo je u trajnom procesu rasta i razvoja, sve se kreće, a samim time i mijenja, što znači da ništa u svijetu nema nepromjenjivu bit.
Ako nema suštine,
Što se mijenja?
Da postoji suština,
Kako bi moglo biti točno da se nešto mijenja?
Kretanje
Nagarjuna u ovom djelu istražuje da li kretanje, koje je promjena u prostoru i vremenu, ima stvarno ili iluzorno postojanje? Kretanje možemo uočiti svuda oko nas jer je univerzalni fenomen pojavnog svijeta, od atoma do nebeskih tijela. Ono je povezano kako s prostorom tako i s vremenom. Nagarjuna smatra da stvari nisu u pokretu u sadašnjem trenutku, već su bile u pokretu u prošlosti ili će biti u pokretu u budućnosti. Na osnovu toga zaključuje da kretanje posjeduje relativno postojanje – ne postoji apsolutno “po sebi”, već postoji relativno, tj. nastaje u relaciji, kao što je odnos između pokreta tijela i vremena. Nagarjuna u istraživanju fenomena vremena kaže da ni vrijeme nema samostalnu egzistenciju i ne postoji neovisno o fenomenima koji se odvijaju u njemu. Kad fenomeni ne bi postojali, bez njih ne bi postojalo ni vrijeme. S druge strane, to znači da ono trajno ne može postojati u vremenu, jer ono što postoji u njemu nužno je prolazno.
Nagarjuna dalje dokazuje da svijet koji percipiramo nije krajnja stvarnost, jer ništa u njemu ne postoji trajno, a to da li će nešto nastaviti postojati ili će nestati s horizonta pojavnog svijeta ovisi o postojanju uvjeta – kad postoje uvjeti o kojima ovise, stvari postoje, kad oni nestanu, stvari iščezavaju što nije obilježje nečeg trajnog i neovisnog, apsolutnog i postojanog – krajnje stvarnosti. Ako nestane zraka, vatra prestaje gorjeti; ako prestanemo jesti, ne možemo više boraviti na ovom svijetu; da bi od sjemena nastala biljka potrebna je zemlja, voda, zrak, sunce – ako ovi faktori nestanu, ona se osuši. To ne znači da je sve prolazno i ništavno, jer kao što postoji “nepokretni pokretač” kretanja koji je apsolutan, tako postoji i trajna bit koja je krajnji uzrok svega uvjetno postojećeg, njegov neprolazni ontološki korijen. Možemo se upitati: ako je sjemenka bit i uzrok budućeg stabla, što je bit biti? Ili kako kaže Nagarjuna, uljanica osvjetljava oko sebe, ali što osvjetljava uljanicu?
U uljanici i oko nje,
Nema tame.
Što onda osvjetljava uljanicu?
Jer svjetlost je otklanjanje tame.
Samsara
Prema budističkoj filozofiji, cijeli se pojavni univerzum kreće u zatvorenom krugu uzročnosti (samsara). Pojam samsara ne uključuje samo beskrajne cikluse rađanja i umiranja osjetilnih bića na planetu Zemlji, već i cikličan karakter svih pojavnih fenomena, npr. vremena (učenje o vremenskim ciklusima prisutno u istočnoj filozofiji dokazuje tvrdnju da je i vrijeme podložno kretanju i promjeni, da nema trajnu bit), kretanja (od atoma u kojima se elektroni kružno kreću oko jezgre, do Sunčevog sustava u kojem se planeti kružno kreću oko sebe i Sunca vidimo princip kružnog, cikličnog kretanja). Ovo ciklično kretanje kojem su podložna sva neprosvijetljena bića daje iluziju razvoja, ali je bivanje u tom kretanju, prema budističkoj filozofiji, patnja. Ciklična egzistencija je ustvari cikličko nastajanje i uništenje uzroka i posljedica i ona iščezava u nirvani ili istinskoj stvarnosti.
Kako mogu uvjetovani fenomeni ući u nirvanu?
To nije moguće.
Kako mogu osjetilna bića ući u nirvanu?
To nije moguće.
Rađanje i umiranje
Proces rađanja i umiranja postoji samo na empirijskoj razini, ali promatrano s više razine, ono istinsko nije stvoreno te ne može biti ni uništeno, ono istinsko nije rođeno te ne može ni umrijeti. Ono što je krajnja stvarnost iznad je cikličnosti, a ciklično pojavljivanje i nestajanje govori o njegovom relativnom postojanju.
Praznina je jedini način na koji fenomeni pojavnog svijeta mogu postojati. Oni nisu stvarni i razlike među njima samo su prividne. Nagarjuna kaže da različitost nastaje iz usporedbe, odnosa: Ako je stvar različita od različite stvari, bez različite stvari različita stvar ne bi mogla postojati, iz čega proizlazi da ona ne postoji. Znanje o relativnoj stvarnosti čovjek dobiva preko osjetila. Osjetilni organi (prema budizmu, pet osjetila i razum kao šesto osjetilo) subjekti su osjetilne percepcije i daju dojam da osjetilni fenomeni objektivno postoje. Niti jedan od predmeta osjetilne percepcije nije neovisan jer pretpostavlja odnos između onoga koji opaža i onoga što se opaža. Iz tog odnosa javlja se opažaj. Da bi vidjeli, moramo vidjeti “nešto” (vanjski fenomen), da bi čuli, moramo čuti “nešto” (vanjski zvuk), da bi imali osjet ukusa mora postojati nešto vanjsko s čime receptori osjeta okusa dolaze u kontakt. Zbog toga je osjetilna spoznaja relativna i iluzorna i preko nje komuniciramo s nepostojanim i promjenjivim svijetom fenomena.
Ako su pojavni fenomeni iluzorni, da li je iluzija i naša vezanost za kotač rađanja i umiranja? Prema budističkom svjetonazoru, mi smo ipak vezani našim iluzornim predodžbama da su stvari postojeće i žudnjom za njima, što je izvor patnje u samsari, jer samo u njoj možemo “imati” ono za čime žudimo. Za Nagarjunu je i patnja, ne negirajući njenu stvarnost na jednoj razini, prazna, i on pita: Ako je čovjek sam uzrok svoje patnje, tko je taj koji uzrokuje patnju, a sam je odvojen od patnje? Dakle, postoji jedan dio nas koji ne pati i dio koji pati, prolazan i zarobljen u samsari.
Naša istinska priroda nije zarobljena kotačem samsare. Ako posljedice djelovanja mogu nastati i u dalekoj budućnosti, mora postojati nešto što će povezati akcije s reakcijama. Dakle, mora postojati nešto trajno, “druga Istina” izvan samsare.
Autor: Biljana Lukarić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
