Jose Ortega y Gasset, najpoznatiji španjolski filozof XX. stoljeća, za sobom je ostavio vrlo zanimljiv opus koji se dotiče velikog broja tema koje zaokupljaju modernog čovjeka. Rođen 1883. godine, proživio je sve važne događaje koji su oblikovali moderni svijet pa njegova djela predstavljaju izuzetno zanimljivu kroniku problema i nedoumica ovog burnog stoljeća.
Njegova Pobuna masa, najprevođenija španjolska knjiga XX. stoljeća, izašla je iz tiska 1930. godine u Madridu i odmah izazvala burne reakcije. Pojavila se u vrlo nestabilnom povijesnom trenutku, razdoblju koje je još uvijek osjećalo posljedice Velikog rata (1914. – 1918.), a problemi zbog kojih se i zaratilo ostali su neriješeni. Krajem 20-ih i početkom 30-ih godina XX. stoljeća mnogi su osjećali kako se ratni vihor ponovno diže. Velika ekonomska kriza (1929. – 1932.) koja je osiromašila dobar dio stanovništva Europe i SAD-a, bila je na svom vrhuncu. Stari svijet liberalne demokracije i rastućeg gospodarstva propao je s prvim pucnjevima 1914. godine, a narodi nisu više uspjeli povratiti njegovu stabilnost niti prosperitet. U Italiji, SSSR-u i Njemačkoj na vlast su došli totalitarni režimi čije se pravo lice tek počelo nazirati.
U takvom povijesnom trenutku, trenutku zatišja pred eksploziju Drugog svjetskog rata, Ortega y Gasset u Pobuni masa pokušava dati analizu čovjeka koji je zavladao posljednjih desetljeća, te proročki opisuje vrstu društva koju će takav čovjek stvarati. S nadom obrazlaže također koje su zdrave osnove društva od kojih se svijet tada tako brzo i odlučno udaljavao.
Povijesne okolnosti
Povijesne okolnosti koje su prethodile ovoj pobuni sežu u prethodno stoljeće. Druga polovica XIX. st. narodima zapadne polutke donijela je nezapamćen materijalni napredak i poboljšanje životnog standarda – od zdravstva do obrazovanja, od stanovanja do mogućnosti putovanja i komunikacije. Osim toga, stabilne liberalne demokracije, utemeljene na općem pravu glasa i jakim strankama elita između čijih programa su birači mogli birati, omogućile su sigurnost kako imovine, tako i ljudskog života. Ravnoteža sila, uspostavljena između vodećih europskih država, bila je jamstvo mira i prosperiteta, pa se do izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine činilo da svijet nezaustavljivo napreduje prema sigurnoj, sjajnoj budućnosti koja će biti sve humanija i bogatija.
No, ravnoteža sila se poremetila, izbio je Veliki rat, a količina barbarstva i krvoprolića koja je uslijedila pokazala je koliko je tanak civilizacijski sloj društva koje se hvalilo da je najnaprednije na svijetu. Propala su stara carstva, Austrougarsko, Njemačko i Osmansko, stabilni društveni poretci su srušeni, države osiromašile, sustavi vrijednosti uzdrmani do temelja. U Rusiji je počela Revolucija koja se obračunala s kapitalizmom, religijom i građanstvom, rušeći temeljne stupove starog društva. Europljanin je ostao dezorijentiran i bez vodstva.
To je bila svjetska pozornica za jednu novu pojavu, pojavu koju Ortega y Gasset naziva čovjek-masa.
…Neočekivano se usred stare civilizacije pojavio primitivan čovjek. U školama, koje su tako ponosne na prošlo stoljeće, moglo se samo podučavati mase tehnici suvremenog života, ali ih se nije uspjelo naučiti. Dobili su instrumente za intenzivan život, ali ne i osjećaj za velike povijesne zadaće. Nespretno su ih iskvarili ponos i moć suvremenih medija, ali im duh nije obogaćen. Zato mase ne žele imati ništa s duhom…
Ortega y Gasset naglašava da pod masom ne misli ni na koju posebnu klasu u društvu, već na posebnu psihološku i sociološku kategoriju čovjeka čiji se pripadnici regrutiraju iz svih društvenih klasa. Čovjek-masa je čovjek u čijem životu nema projekata i koji se prepušta struji. On ne stvara ništa, iako su njegove ovlasti ogromne… Dopušta slobodnu ekspanziju svojih životnih apetita i posjeduje radikalnu nezahvalnost prema svemu što je olakšalo njegovo postojanje. Obje crte tvore poznatu psihologiju razmaženog djeteta.
To je čovjek koji je bez nekih posebnih nadarenosti ili kompetencija, prosječan čovjek sklon sitnim zadovoljstvima i mirnom privatnom životu. Većina ljudi pripada toj vrsti i u tome nema ništa loše. Zamislimo skromnog čovjeka koji, pitajući se je li nadaren za nešto, iskače li iz bilo kojeg reda – otkriva da se ni po čemu ne ističe. Taj će se čovjek osjećati prosječnim i običnim, nenadarenim, ali se neće osjećati dijelom “mase”.
Ortega pod pobunom masa podrazumijeva pojavu kada takav čovjek počne odbacivati svaki autoritet i prestane se pokoravati svim višim instancama, bile one vlast, religijska institucija, moralni kodeks ili nešto drugo; kada mase kao većina prestanu slušati manjine koje su ih ranije vodile i usmjeravale. Čovjek-masa se odjednom postavlja kao da sve najbolje zna, ima svoje vlastite ideje, a svoj život je odlučio usmjeriti na prisvajanje što više blagostanja za sebe i svoje bližnje.
Mase na pozornici
Osnovni problem tadašnjih društava on vidi u činjenici da su velike mase ljudi, koje su ranije pokorno zauzimale svoje mjesto u društvu, odjednom provalile na pozornicu kulturnog i političkog života. Pod uplivom svojih nepromišljenih strasti i osjećaja, svjetina prepuštena sama sebi i sposobna samo za rušenje i linč, našla se u rukama demagoških vođa koji su zloupotrebljavali njenu golemu snagu. O karakteristikama mase kaže:
Mase zanima samo blagostanje, a istodobno su nesolidarne s uzrocima tog blagostanja. Kako u prednostima civilizacije ne vide čudesan izum i konstrukciju, koje je moguće održati samo uz velike napore i pažnju, vjeruju da se njihova uloga svodi na njihovo odlučno zahtijevanje, kao da su to urođena prava.
Nova masa smatra potpunu životnu slobodu prirodnim i uspostavljenim stanjem, koje nema nikakvih posebnih uzroka. Ništa je ne potiče na priznavanje vlastitih granica, a time i na to da računa s drugim instancama, osobito onim superiornim.
Neće običan čovjek vjerovati da je izvrstan, već će običan čovjek objavljivati pravo na osrednjost ili samu osrednjost kao pravo… Ima vrlo određene “ideje” o onome što se događa ili mora dogoditi u svemiru. Stoga je izgubio sposobnost slušanja. Zašto bi slušao kad u sebi već ima odgovore na sve?… Nema nijednog pitanja u javnom životu gdje on, slijep i gluh, ne nameće svoje “mišljenje”.
Čovjek-masa bio bi izgubljen da prihvati raspravu, on instinktivno odbija obavezu prihvatiti neku objektivno višu instancu. Stoga je u Europi u zadnje vrijeme moderno “prekinuti raspravu” i prezire se svaki oblik zajedničkog života koji bi podrazumijevao poslušnost objektivnim pravilima, od razgovora, preko znanosti do parlamenta. To znači da se odbija suživot kulture, koji je podvrgnut normama, i vraća se barbarskom životu. Ukidaju se sve redovite formalnosti i izravno se nameće ono što se želi, po principu “izravne akcije”.
Civilizacija je ponajprije volja za zajedničkim životom. Ukoliko se čovjek ne obazire na druge, on je neciviliziran i barbarin. Barbarstvo je sklonost razdvajanju. Stoga je svako barbarsko vrijeme bilo vrijeme ljudskog osamljivanja, usitnjavanja, gdje su nastajale male, podijeljene i neprijateljske skupine.
Jose Ortega y Gasset rođen je 9. svibnja 1883. godine u Madridu. Otac, Jose Ortega Munilla, i majka Dolores Gasset Chinchilla, posjedovali su izdavačku kuću i izdavali novine, što će imati snažan utjecaj na Ortegu koji cijeloga života u novinama objavljuje feljtone i eseje, te i sam uređuje list Revista de Occidente. Školovanje je započeo u jezuitskom kolegiju u Malagi, a nastavio ga na Instituto de Malaga, gdje je završio filozofiju, književnost i pravo. Sveučilišnu diplomu iz filozofije i književnosti stekao je na Sveučilištu Complutense u Madridu, gdje je i doktorirao filozofiju 1904. godine. U tri je navrata boravio na usavršavanju u Njemačkoj, tadašnjoj filozofskoj Meki, na sveučilištima u Leipzigu i Marburgu, da bi 1910. godine postao šef katedre za metafiziku na svom matičnom sveučilištu u Madridu. U više je navrata putovao u Argentinu gdje je održavao izuzetno posjećena predavanja i gdje je njegova filozofska misao tada ostavila dubok trag. Tijekom nemira na Sveučilištu u Madridu 1929. godine, podržava studente i odriče se katedre i mjesta na Sveučilištu. Tada održava legendarni kolegij pod nazivom Što je filozofija? u madridskim kinima i kazalištima. Posjećenost je bila nevjerojatna, građani su hrlili na njegova filozofska predavanja, borili se za ulaznice, što je svojevrstan povijesni kuriozitet. Godine 1931. prihvatio je mjesto zastupnika provincije León u Konstitutivnoj skupštini Druge Španjolske Republike, no brzo se razočarava politikom i napušta je. Napustivši Španjolsku s izbijanjem Građanskog rata, odlazi u Pariz te održava niz značajnih predavanja diljem Europe, družeći se s vodećim intelektualcima. Sredinom 1939. godine svoje progonstvo nastavlja u Buenos Airesu u Argentini, a u Europu se vraća 1942. godine, nastanivši se u Lisabonu. Konačno, 1948. godine, vraća se u Madrid i tamo osniva Institut za humanističke znanosti na kojem i sam predaje. U Madridu i umire, 1955. godine u 72. godini života, a epitafe su mu pisali najznačajniji mislioci toga doba poput Martina Heideggera.
Objavio je brojne eseje, knjige i oglede na temu filozofskih metoda, sociologije, sporta, lova, ljubavi, viteštva, povijesti i mnogih drugih. Osim Pobune masa, najznačajnija su mu djela: Što je filozofija?, Meditacije o Quijoteu, Studije o ljubavi, Španjolska bez kičme, Sportski izvori države, Čovjek i ljudi, Dehumanizacija umjetnosti, Povijest kao sistem, zbirka eseja Promatrač i druge. Osobita privlačnost njegovog djela je u intelektualnoj živosti, svježini njegova stila, ljepoti izraza te postojanju jednog sustava vrijednosti kojem je uvijek ostajao vjeran.
Krivnja elita
Istražujući uzroke nastalog stanja, Ortega uz navedene povijesne i materijalne uvjete kao važan uzrok navodi i krivnju elita koje su prestale pružati primjer kulturnog i plemenitog života, onog posvećenog nadilaženju vlastitih ograničenja i poboljšavanju vlastitog karaktera. Uslijed rastućeg materijalizma, tadašnja vodeća manjina počela se posvećivati industriji, trgovini i stjecanju profita. Nastupila je epoha dekadencije aristokracije, koja je odustala od vodstva i prepustila mase same sebi.
Istinski aristokrat, pripadnik kreativne manjine, jest onaj koji od sebe traži mnogo i nikad nije zadovoljan postignutim. To je onaj koji vlastitom voljom preuzima teške zadatke i uvijek je u potrazi za mjestom gdje bi najbolje mogao služiti. Sama riječ “aristokracija” dolazi od grčkog aristos što znači “najbolji” i krateo – “vladam”, dakle, radi se o vladavini najboljih, najsposobnijih.
Za mene je plemstvo sinonim života provedenog u radu, postavljenog uvijek tako da sam sebe mora nadrasti, pretvoriti se iz onog što je sad u ono što se iznosi kao obaveza i zahtjev.
Plemenit je poznat: to znači poznat cijelom svijetu, slavan, koji se ističe iz anonimne mase. Podrazumijeva neobičan napor koji je razlog slave. Odgovara, dakle, plemenitom, hrabrom i odličnom… Odličnika, čovjeka elite, određuje intimna potreba da se samostalno obrati normama izvan sebe samoga, superiornima, u čiju se službu dragovoljno stavlja. Suprotno onome što se vjeruje, u esencijalnom ropstvu živi odličnik, a ne čovjek-masa. Život mu se ne sviđa ako ne služi nečem transcendentnom. Zato potrebu da služi ne doživljava kao opresiju. To je život pun discipline – plemenit život. Plemstvo se definira po zahtjevnosti, po obavezama, ne po pravima. Noblesse oblige (Plemenitost obavezuje).
Stvaralački život podrazumijeva režim visoke higijene, sjajnog dekora, stalnih poticaja koji izazivaju svijest o dostojanstvu. Stvaralački je život energičan, a takav je život moguć samo u jednoj od ovih dviju situacija: ili kad čovjek vlada ili kad se nalazi u svijetu u kojem vlada netko kome priznajemo sva prava na tu funkciju…
Jer, osnovna uloga elita oduvijek je bila, ili je morala biti, da budu primjer.
Ljudski život, po vlastitoj prirodi, mora biti usmjeren prema nečemu, slavnom ili poniznom pothvatu, sjajnoj ili običnoj sudbini… Jer živjeti znači imati neku određenu zadaću – obaviti dužnost – a ako izbjegnemo nečemu posvetiti život, mi ga izbjegavamo… Oslobođen samoga sebe, svaki život ostaje prepušten samome sebi, prazan i nema što raditi. Egoizam je labirint… Živjeti znači juriti prema nečemu, ići prema cilju. Cilj nije moj hod, nije moj život; cilj je nešto prema čemu usmjeravam život i zato je izvan njega, daleko. Ako se odlučim egoistično kretati sam u svom životu, neću napredovati, neću stići nikamo; vrtjet ću se i okretati na istom mjestu. To je labirint, put koji ne donosi ništa…
Ortega y Gasset kao ideal navodi plemenit život, život akcije i stvaralaštva. Budući da su za takav zahtjevan život sposobni malobrojni, nužno je da takve manjine vladaju u društvu. Bez takvih kreativnih manjina, ostatku društva nedostaje orijentacije i cilja kojem bi mogao težiti. Život se pretvara u jalovu, stalno ponavljajuću svakodnevicu. Za njega je zdravo društvo uvijek aristokratsko po svom ustroju, odnosno mora biti uređeno po određenim principima koji omogućuju postojanje vlasti i onih kojima se vlada putem njihovog pristajanja i poštivanja određenog projekta koji vlast provodi.
Pod “vlašću” se ne podrazumijeva prvenstveno materijalna moć, uz fizičku silu. Ovaj stabilan i normalan odnos među ljudima koji se zove vlast nikad ne leži u sili… Vlast je normalna provedba autoriteta i uvijek se temelji na javnom mišljenju… čak i oni koji žele vladati pomoću janjičara ovise o njihovom mišljenju i o mišljenju koje o njima imaju ostali stanovnici… Istina je da se pomoću janjičara ne može vladati. Vladati ne znači oteti moć, nego je mirno provoditi. Općenito, vladati znači sjediti… Vlast znači premoć jednog mišljenja, odnosno, duha… Kako većina ljudi nema mišljenje… duh mora imati vlast…jer bez duhovne moći, bez vladara, u čovječanstvu vlada metež.
Ortega zaključuje da Europljaninu najviše nedostaje cilj, misija koju bi trebao ostvarivati, kojoj bi mogao posvetiti život i tako ga oplemeniti, izvući iz hipnotičke kolotečine života čovjeka-mase.
Taj projekt on vidi u ujedinjavanju europskog kulturnog kruga, smatrajući da su granice nacionalnih država već dugo više smetnja, nego jamstvo sigurnosti. Vrlo zdušno se zalagao za ideju ujedinjene Europe, smatrajući to projektom prema kojem bi se elite trebale orijentirati i ciljem prema kojem bi mogle povesti dezorijentirane mase, dajući im ponovno osjećaj smisla i pothvata.
Sadašnjost i Pobuna masa
Kada danas, s povijesne distance od osamdeset godina, čitamo ovo djelo i razmatramo njegove osnovne ideje, primjećujemo da se mnoge misli mogu primijeniti na sadašnjost. Čovjek-masa prevladao je u svim državama, vlast koja mu služi upravo je onakva kakvu je Ortega opisao – bez vizije, cilja, pokušava vladati od danas do sutra pomoću zadovoljavanja interesa mase. Masa je s vremenom prestala vjerovati u jake diktatore (ona je na vlast dovela Lenjina, Mussolinija i Hitlera, u razdoblju kad je počela preuzimati glavnu ulogu na svjetskoj sceni) – sada više voli one koji joj obećavaju materijalno bogatstvo i velika prava, bez pozivanja na dužnost i obaveze prema zajednici. Razlike između onih koji vladaju i onih kojima se vlada više nema.
Iako je ovo djelo svojom temom pretežno sociološko, ipak možemo primijetiti da rješenje ove sive situacije počiva na samom pojedincu. Ortega čitatelju predstavlja ustroj i psihologiju čovjeka-mase kako bi ga upozorio na opasnost da se i sam prepusti snažnom procesu koji ga pretvara u takvog čovjeka. Budući da je u njemu uvijek bila snažna težnja za poboljšanjem društva i zajedničkog života, Ortega je smatrao da je emancipacija pojedinca, njegovo pristajanje uz ideal plemenitog života, ključ boljeg svijeta.
Autor: Amalija Kranjec Markešić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]