Olimpijske igre su uvijek prilika da se ponovno povežemo s duhom ovog najznačajnijeg sportskog događaja koji je nekada imao drugačiju svrhu nego što ga ima danas.
Još se raspravlja kad su nastale, premda se većina povijesnih izvora slaže da su se prve Olimpijske igre drevnog svijeta održale 776. g. pr. Kr. No, sudeći po mitovima koji ih vežu uz bogove i heroje, one sežu mnogo dublje u prošlost, ali su bile prekinute i ponovno oživljene. Jedan od mitova govori da je sam Zeus bio taj koji je priredio igre od veselja što je pobijedio oca Krona i zavladao Olimpom, a drugi da je Heraklo održao prve Olimpijske igre u čast svog oca Zeusa…
U početku su Olimpijske igre bile jednako vjerska svečanost koliko i atletski događaj. Atleti bi, oponašajući Herakla, pokazivali svoje vještine. Izvrsnost na vjerskoj svečanosti bila je od velike važnosti i doživljavala se kao čast za tadašnje gradove-države do te mjere da su za vrijeme Olimpijskih igara suparnički gradovi proglašavali primirje kako bi se njihovi atleti mogli natjecati.
Riječ athlete ima šire značenje jer grčki gimnaziji nisu nudili samo tjelesne vježbe nego su se u njima održavala i predavanja iz filozofije, književnosti, muzike i medicine. Bili su važan dio društvenog i duhovnog života u Grčkoj. Obrazovanje mladih gotovo se isključivo odvijalo u gimnazijima kako bi se odgojili uspravni, zdravi građani snažnog morala. Zdrav um u zdravom tijelu, kao i dobro oblikovana duša u dobro oblikovanom tijelu. To je Olimpijske igre učinilo jednom od najvažnijih svečanosti drevne Grčke do te mjere da su redoslijed povijesnih zbivanja vezivali uz olimpijade.
Na prvim Olimpijskim igrama jedina disciplina koja je nalikovala sportskom događaju bila je utrka na 176 metara, udaljenost koju je navodno postavio Heraklo i koja se nazivala stade, a iz koje je izvedena riječ stadion.
Osim utrke, svečanost se također sastojala od umjetničkih disciplina poput kiparstva, pjevanja i poezije. Na narednim Olimpijskim igrama dodane su i druge discipline poput hrvanja, boksa, bacanja koplja i drugih.
Koliko god se žestoko borili atletičari iz suparničkih država, uzajamno poštovanje jako se cijenilo. Poraz u bilo kojoj disciplini nije se doživljavao kao osobni neuspjeh već kao priznanje da je protivnik bolje vladao vještinom kojom se bavio. Moralni karakter i disciplina za svladavanje vlastitih izazova usađivani su u gimnazijima od malih nogu, kao i sposobnost prihvaćanja poraza i prepoznavanja vještine protivnika. To je ono što razlikuje pobjedu od uspjeha.
Moguće je biti pobjednik čak i u porazu. Biti pobjednik je naša sposobnost da se podignemo nakon poraza u bilo kojem izazovu koji smo odabrali ili nam ga je život donio. Tek kad se stavimo na iskušenje, učimo se boriti sa svojim slabostima.
Natjecanje u poticanju izvrsnosti bio je stav tog vremena i taj će duh kasnije biti oživljen u glavnom načelu suvremenih Olimpijskih igara: Najvažnije na Olimpijskim igrama nije pobijediti, nego sudjelovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda nego borba. Velik je čovjek onaj tko ne osvaja nešto bez časne borbe.
Ovaj citat Pierrea de Coubertina, osnivača Međunarodnog olimpijskog odbora, savršeno odražava plemeniti duh natjecanja koji Olimpijske igre mogu pobuditi, razliku između pobjede i uspjeha.
O Olimpijskim igrama
Heraklu s Ide pripada slava da je tada prvi održao igre i dao im naziv olimpijske. Odredio je da se održavaju svake pete godine, jer su braća i on bili petorica na broju. Jedni govore da se tu Zeus sa samim Kronom hrvao za vlast, a drugi da je on odredio igre u čast svoje pobjede nad Kronom. Spominju se i drugi pobjednici: Apolon je u natjecanju pretrčao Herma, a Aresa je pobijedio u šakanju. Kažu da je zbog toga uvedena pitijska frula kad se skače u petoboju, jer je frula posvećena Apolonu, a Apolon je postigao prvu olimpijsku pobjedu. (Vodič po Heladi, Pauzanija)
Grčki ideal kalokagatije, koji se sastoji u skladu lijepoga i dobroga, tražio je da se pri natjecanju u tjelesnim sposobnostima ne zaboravljaju dostignuća duha i uma. Pjesnici i pjevači su se natjecali pred okupljenim narodom, filozofi i političari su u gajevima javno tumačili svoje nazore, a slikari i kipari su nastojali steći priznanje i pronaći uzore. Tako je u Olimpiji Herodot javno čitao poglavlja iz svoje povijesti, a Empedoklo svoje pjesme. Aetije je ondje izlagao svoje slike, a Enopid pločice s astronomskim proračunima. Gorgija i Hipija tumačili su svoju filozofiju, a Lizija držao govore.
Na igre nisu dolazili samo sportaši i navijači, već se ondje sastajao sav helenski svijet. Dolazile su i službene delegacije grčkih država-gradova da uspostave veze i sklapaju ugovore. Olimpijske svečanosti bile su ne samo najveće sportske priredbe, nego i najveći kulturni i politički događaj starih Grka.
Priredio: Damir Krivdić
Autor: Markus Edin
S engleskog preveo: Josip Matković