Vrijeme, ta neobična dimenzija od koje čovjek ne može pobjeći, ima široki spektar izraza te nam u svom bogatstvu omogućuje da živimo uhvaćeni u njemu, ali i da se u njemu ponekad osjećamo ugodno.

Brojni su načini na koje se može mjeriti vrijeme, a samo jedan od njih odnosi se na sat. Za naše srce, razum i duh otvaraju se, umjesto toga, različiti modaliteti vremenske percepcije da nam se gotovo čini kao da se krećemo u drugoj dimenziji.

Postoje, logično, kratka i duga razdoblja: vrijeme za ostvarivanje svakodnevnih i neposrednih poslova, i vrijeme za ljudska ostvarenja velikog raspona, ona koja pripadaju budućnosti.

Kratko vrijeme mjeri se satom i očituje se u neprestanom trošenju naših tijela. Dugo vrijeme ne samo da ne troši, nego ono obogaćuje dušu, dovodeći je u doticaj s idejom vječnosti.

U kojem vremenu treba čovjek živjeti? Ako razmotrimo različite ljudske mogućnosti, mora živjeti u svakome, pronalazeći pravu mjeru za svaku od svojih razina izražavanja.

Svaki se dan može i mora učiniti nešto u vremenu. Svaki se dan pojavljuju mali ili veliki problemi koji se moraju riješiti ili započeti rješavati. Svaki se dan pojavi novo korisno iskustvo koje trebamo usvojiti. Svaki dan možemo narasti malo više unutar tih malih okvira koje označavaju sati i minute.

Ipak, izvorna ljudska aktivnost ovdje ne prestaje, a sigurno ni ne počinje. Mimo svakodnevnih planova i njihovih ostvarenja, čovjek kao besmrtno biće mora odrediti druge putokaze dalekog dosega koji zahtijevaju jednako tako i dug dah.

Potrebno nam je više vremena i više sposobnosti da pokrenemo svoje snove prema naprijed, više vjere u budućnost koju još uvijek ne vidimo, ali predosjećamo najintimnijim i najsuptilnijim osjećajima koje posjedujemo.

Jedno vrijeme nije u opreci s drugim. Aktualno vrijeme s dnevnom vizijom ne priječi viziju beskraja jer čovjek posjeduje materijalne i metafizičke aspekte; svatko ima svoje vlastito ­vrijeme, svoj način rada, svoj način postizanja rezultata i svoj vlastiti način čekanja. U kratkom vremenu čekanje se zove strpljenje; u dugom vremenu čekanje se zove vjera.

Kao što je prirodno da neke biljke trebaju više vremena kako bi narasle, postoje ljudski ciljevi koji izrastu u nekoliko dana i oni koji procvjetaju tek nakon puno godina, toliko godina da se plodu neće moći više radovati ista osoba. No, zar je to važno?

Ako smo doista svjesni svoje besmrtnosti, oni snovi koji će se ostvariti nakon dugo vremena, nosit će ipak trag naših napora, a ljudi koji će moći uživati u tim uspjesima, vidjet će jedinstven trag čovječanstva koje napreduje…

Autor: Delia Steinberg Guzmán