Ovim člankom htjela bih skrenuti pažnju na modnu industriju. Čak i ako su vam poznati dokumentarni filmovi poput Fashion’s Dirty Secrets (Prljave tajne mode), vrijedi podsjetiti se nekih činjenica, zato što je pisanje i širenje informacija također jedan oblik aktivizma.
Uz naftnu industriju, modna industrija je jedan od pet najvećih zagađivača okoliša na svijetu. Globalno, svake godine proizvedemo više od sto milijardi novih odjevnih predmeta od novih vlakana. Između 2000. i 2015. godine brojka globalne prodaje odjeće se udvostručila. Kao posljedica toga, samo u Velikoj Britaniji više od tristo tisuća tona rabljene odjeće, u vrijednosti od dvanaest i po milijardi funti, bacilo se u smeće. Ta odjeća završava na odlagalištu otpada gdje uslijed razgradnje otpušta staklenički plin metan. Većina te odjeće bila bi i dalje sasvim nosiva.
Za proizvodnju te zapanjujuće količine odjeće koristi se golema količina toksina. Rijeka Citarum u Indoneziji, koju lokalno stanovništvo koristi za vodoopskrbu, smatra se najprljavijom rijekom na svijetu. Sadrži toksične razine žive, kadmija, olova i arsena koje u rijeku svakodnevno ispuštaju četiri stotine tvornica. Šezdeset i osam posto ovih tvornica su proizvođači tekstila koji svaki dan izbacuju oko dvjesto osamdeset tona toksičnog otpada u rijeku!
Možemo li uistinu biti sretni zbog povoljno kupljene odjeće ako su stvarni troškovi naše nove kupovine milijuni litara čiste vode zagađene toksičnim kemikalijama da bi se uzgojila vlakna i obojala odjeća?
Jedan od najgorih materijala po pitanju toksičnih nuspojava je pamuk, koji čini četrdeset i tri posto ukupne odjeće, jer je proizvodni proces pamuka izuzetno zagađujući i zahtijeva goleme količine vode. Za uzgoj pamuka koji je potreban za izradu samo jednog para traperica utroši se naprimjer preko petnaest tisuća litara vode, a za samo jednu majicu do dvije tisuće i petsto litara čiste vode, što je količina vode potrebna osobi u Africi da preživi četiri mjeseca. Uzgoj pamuka glavni je razlog isušivanja Aralskog jezera u Kazahstanu, koje je 1960. godine bilo četvrto najveće kopneno jezero na svijetu s površinom od šezdeset osam tisuća četvornih kilometara, a danas je smanjeno na djelić svoje veličine.
Ne možemo se osloboditi svoje odgovornosti tako što ćemo reći da ne možemo promijeniti sustav. Promjena se događa ako počnemo raditi stvari drugačije, ako to svakodnevno živimo u svom životu. Svaki pojedinac doprinosi ili problemu, ili rješenju.
Proizvodnja pamuka također je odgovorna za osamnaest posto upotrebe pesticida u svijetu i dvadeset pet posto ukupne uporabe insekticida. Premda ne jedemo svoju odjeću, naša koža apsorbira ove kemikalije u tragovima kada nosimo tu odjeću. Ali najgori je učinak taj što se ljudi koji rade u proizvodnji pamuka truju zbog upotrebe velike količine pesticida. Čak i u SAD-u više od deset tisuća američkih poljoprivrednika umire svake godine od karcinoma povezanih s takvim kemikalijama. Također, ljudi koji nemaju drugu mogućnost osim da koriste vodu iz zaliha u blizini polja pamuka, izloženi su ozbiljnoj opasnosti da u tijelo unesu pesticide koji su dospjeli u tlo.
Pri svakoj odluci trebali bismo razmotriti kako će to utjecati na sedmu generaciju od naše.
Budući da sada sve to znamo, možemo li zaista nastaviti svojim uobičajenim načinom života kao da to ne znamo? Možemo li uistinu biti sretni zbog povoljno kupljene odjeće ako su stvarni troškovi naše nove kupovine milijuni litara čiste vode zagađene toksičnim kemikalijama da bi se uzgojila vlakna i obojala odjeća?
Ako znamo, ne možemo se pretvarati da ne znamo. Barem ne kao moralna bića. Ne možemo se osloboditi svoje odgovornosti tako što ćemo reći da ne možemo promijeniti sustav. Promjena se događa ako počnemo raditi stvari drugačije, ako to svakodnevno živimo u svom životu. Svaki pojedinac doprinosi ili problemu ili rješenju. Temeljem Kantova kategoričkog imperativa, prije svakog postupka trebamo se zapitati bi li posljedice bile dobre kada bi svatko postupao na isti način. Irokezi, autohtoni američki Indijanci, daju vrlo slične savjete: pri svakoj odluci trebali bismo razmotriti kako će to utjecati na sedmu generaciju od naše.
Vrijeme je da primijenimo ono što znamo. Pritom ne mislim da bismo trebali hodati u krpama. Ali svi možemo kupovati manje, kupovati organski pamuk, kupovati u dućanima rabljenom robom ili razmjenjivati odjeću. Kolektivno, razlika bi bila ogromna.
Autor: Sabine Leitner
S engleskog prevela: Sofija Stepanovska
