Zanimljivo je promotriti obrazovni sustav kao sustav i usporediti ‘sustavna i ‘redukcionistička’ gledišta. S redukcionističkog gledišta, cjelina je zbroj njezinih dijelova, a da bi se problemi mogli riješiti, dijelove je potrebno proučiti odvojeno i “popraviti” ih.
Razmatrajući obrazovni sustav, lako možemo vidjeti da su se problemi rješavali na ovaj tradicionalan način: pristupom “popravljanje dijelova” s promjenama u kurikulumu ili postupcima vrednovanja; pristupom “popravljanje ljudi” gdje je fokus na obučavanju zaposlenika i profesionalnom razvoju, te pristupom “popravljanje škole” u kojem su se poboljšavale “neuspješne” škole.
Prema sustavnom gledištu, sustav je kompleksna cjelina u kojoj je cjelina više od zbroja njenih dijelova.
Međutim, iskustvo je pokazalo da pokušaj rješavanja samo simptoma nije bio uspješan te da je obrazovni sustav u većoj krizi nego prije. Brojni su dokazi ove krize: poslodavci i sveučilišta žale se na nedostatak vještina i prilagodljivost mladih; učitelji napuštaju profesiju u sve većem broju, stope depresije i tjeskobe u posljednjih dvadeset pet godina među tinejdžerima porasle su za 70% (!), a sve je više pokazatelja da školski sustav pridonosi toj krizi mentalnog zdravlja.
S druge strane, prema sustavnom gledištu, sustav je kompleksna cjelina u kojoj je cjelina više od zbroja njenih dijelova. Sinergija koja postoji može se objasniti samo u njenoj cjelovitosti. Svi su elementi posloženi u zajedničku svrhu i svi su dijelovi međusobno povezani i međusobno ovisni. Svaki problem će utjecati na cijeli sustav, a to ukazuje da uzrok problema leži u cijelom sustavu, a ne u njegovom pojedinačnom dijelu. Drugim riječima, uzrok sustavnog problema nije “pogreška” pojedinca ili određenog dijela, već je svojstven sustavu.
Uzrok sustavnog problema nije “pogreška” pojedinca ili određenog dijela, već je svojstven sustavu.
Mentalne modele oblikuju vrijednosti, vjerovanja i stavovi, a na još dubljoj razini oni u konačnici počivaju na određenim filozofskim pretpostavkama o prirodi stvarnosti, prirodi ljudskog bića i načinu na koji svijet djeluje.
Stoga bi polazište za rješavanje problema trebao biti ukupni sustav. Kako se mogu rješavati problemi sa sustavnom perspektivom? Prema znanstvenicima sustavnog pristupa, trebamo se osvrnuti na sustavne strukture da bismo otkrili temeljne sile i interakcije tih sila. Peter Senge zagovara proučavanje mentalnih modela koji su u osnovi sustavnih struktura. Mentalne modele oblikuju vrijednosti, vjerovanja i stavovi, a na još dubljoj razini oni u konačnici počivaju na određenim filozofskim pretpostavkama o prirodi stvarnosti, prirodi ljudskog bića i načinu na koji svijet djeluje. Izvanredno je koliko stvari, koje bi se mogle smatrati potpuno praktičnima, zapravo ovise o dubokim filozofskim pitanjima.
A što je s mladima – što oni žele? Oni možda traže svrhu i značenje, a ne žele da ih se smatra alatima sustava i zupčanicima u kotaču…
Svaki je sustav posebno dizajniran za određenu svrhu, a obrazovni sustav dizajniran je u svrhu obrazovanja. Međutim, ovdje leži srž problema. Učitelji, roditelji, učenici, lokalna vijeća, vladine politike, poslovni zahtjevi i tržišne snage, svi su povezani mrežom odnosa u svrhu obrazovanja. No, bi li se svi složili oko svrhe obrazovanja? Prema britanskom ministru školstva Nicku Gibbu, obrazovanje je “motor ekonomije”, poslovni svijet želi dobro obučene ljude koji će “napraviti posao”, škole žele akademsku izvrsnost koja će ih podići na rang listama, mnogi roditelji žele pripremiti svoju djecu za život. A što je s mladima – što oni žele? Oni možda traže svrhu i značenje, a ne žele da ih se smatra alatima sustava i zupčanicima u kotaču…
Većina učitelja želi vrednovati čitavo dijete i omogućiti mu da razvije svoj jedinstveni potencijal kao pojedinac.
Jedan od glavnih sustavnih problema je taj što različiti temeljni pogledi na svrhu obrazovanja “razdvajaju sustav” i značajno otežavaju zadatak učitelja. Većina učitelja želi vrednovati čitavo dijete i omogućiti mu da razvije svoj jedinstveni potencijal kao pojedinac. Međutim, kao reakcija na prvu PISA-inu studiju OECD-a, vlade širom svijeta počele su težiti ka boljim rezultatima kako bi postale konkurentnije na međunarodnoj ljestvici.
Istovremeno, vlade reagiraju na sve izraženiju krizu mentalnog zdravlja među mladima i učiteljima koji su zatečeni između suprotstavljenih zahtjeva.
Je li svrha obrazovanja razvijati cjelokupni potencijal svakog djeteta, optimizirati akademske rezultate ili pripremiti mlade za tržište rada?
Ako se previše fokusiramo na akademska postignuća, fokus obrazovanja postaje vrlo sužen te se primjećuje i vrednuje samo akademski dio djeteta. No, što je s ostalim? Je li svrha obrazovanja razvijati cjelokupni potencijal svakog djeteta, optimizirati akademske rezultate ili pripremiti mlade za tržište rada? Koja je svrha obrazovanja? Odgovor na ovo pitanje neraskidivo je povezan s našim pojmom ljudskog bića. Samo istinski filozofsko sagledavanje ove teme pružit će nam potrebnu jasnoću i razumijevanje za rješavanje postojećih problema našeg obrazovnog sustava. I vjerojatno, svih drugih problema.
Autor: Sabine Leitner
S engleskog prevela: Angela Glavan
