Nedavno sam vodila vrlo zanimljiv razgovor s jednom osamnaestogodišnjakinjom koja je u jednom trenutku sa žaljenjem u glasu spomenula da bi joj bilo jako teško ostati prijatelj s nekim tko ima sasvim drugačije mišljenje o stvarima do kojih joj je stalo. Rekla je da nije sasvim sigurna je li ‘ukloniti’ ih s popisa prijatelja ispravno, ali da pokušava pronaći pravi stav prema ovoj dilemi.

Njezine riječi izražavaju nešto što je posljednjih godina postalo sve veći problem, iako je to oduvijek postojalo i zasigurno je dovelo do mnogo krvoprolića u povijesti: kako se nositi s ljudima oko sebe koji misle suprotno o važnim pitanjima našeg vremena?

Jedan od razloga zašto nas to tako duboko pogađa je taj što suprotan stav može izgledati prijeteće za naš identitet. Općenito, svoj identitet uglavnom temeljimo na onome što mislimo i u što vjerujemo. Čini se da iz ‘Mislim, dakle, jesam’ slijedi zaključak: “Ono što mislim čini me onim što jesam”. U tome svakako postoji univerzalna istina koja je izražena u budizmu ili u ovom citatu iz Chandogya Upanišade (III, xiv, I): “Čovjek je kreacija misli. Ono o čemu razmišlja u ovom životu, to postaje.”

No, znači li navedeno da osoba koja ima suprotna mišljenja o Brexitu, Trumpu, cijepljenju, nogometnim momčadima, pobačaju, LGBTQ pravima, vjeri, politici itd. ne može biti dobra osoba? Je li u tom slučaju vjerovanje u jednu stvar jednako dobrom karakteru, a vjerovanje u suprotno jednako lošem karakteru? Nije li moguće da ljudi mogu imati dobar karakter unatoč tome što imaju sasvim drugačiji pogled na život?

Pogledajmo primjer s kojim se većina ljudi više ne identificira (osim ako ne žive u Sjevernoj Irskoj): razlika između protestanata i katolika. Oni u osnovi dijele istu kršćansku vjeru, ali imaju različite poglede na određena doktrinarna pitanja. Stoljećima (i još nije okončano) su se borili jedni protiv drugih, bilo nasilno, često spaljujući jedni druge na lomači, bilo tako da jedni drugima ne daju jednaka prava. Međutim, nije teško zamisliti da na obje strane postoje ljubazni, pravedni, odani, pošteni i moralni ljudi.

Dakle, što je važnije u prijateljstvu? Da je osoba ljubazna i dobrog karaktera ili da li je protestant ili katolik? Budući da se više ne poistovjećujemo s tim pitanjem, vjerojatno bismo vrlo lako rekli: nije me briga je li katolik ili protestant, važno mi je da je brižan, odan prijatelj u kojeg mogu imati povjerenja. Ali u danima neprijateljstva između dviju religija to bi vjerojatno bilo jednako teško kao i prijateljstvo između obitelji Capuleti i Montecchi u Shakespeareovom Romeu i Juliji. Uvijek će se voditi ‘bitka’ između različitih pogleda, ideja i životnih stavova. To je ono što je oblikovalo povijest čovječanstva. Sva životna pitanja mogu se promatrati s najmanje dva različita gledišta. Ne možemo svi misliti i vjerovati isto. To bi zapravo bilo tako dosadno, neplodno i neprirodno.

Dakle, kakav bi uopće mogao biti naš stav prema ovim ponekad vrlo bolnim razlikama u razmišljanju i gledištu? Možda prihvatiti da je sukob životna nužnost i naučiti se prihvaćati razlike. Možda pridati više važnosti karakteru nego uvjerenjima. Možda se prisjetiti da nitko ‘ne posjeduje istinu’ i da na ovom svije­tu nema apsoluta – drugim riječima, ne postoji apsolutno ispravno ili pogrešno, istinito ili lažno. Možda se prisjetiti da se čak ni stručnjaci i znanstvenici ne slažu uvijek i ne razumiju baš sve.

I na kraju, možda bismo trebali više njegovati duh ovih riječi koje se pripisuju Voltaireu, a koje je zapravo napisao jedan od njegovih biografa: “Ne odobravam ono što govorite, ali ću do smrti braniti vaše pravo da to kažete.”

S engleskog preveo: Josip Matković
Autor: Sabine Leitner