Povijest nas uči da se civilizacije uzdižu i padaju, rađaju se i umiru. Neke umiru dramatično, neke jednostavno izblijede i postupno budu zamijenjene drugima. Ima smisla proučavati kako su nestale stare kulture i civilizacije i sagledati što možemo iz toga naučiti. Danas u Parizu možemo upisati poslijediplomski studij o kolapsologiji ili o “riziku od kolapsa i kako se tome prilagoditi”. Naime, pretpostavka je da bi kolaps mogao zadesiti i ovo naše zapadno industrijsko društvo.
Prema Jaredu Diamondu, akademiku i autoru knjige iz 2005. godine Kolaps: Kako društva odaberu propasti ili opstati, već svjedočimo stanju pred kolapsom u mnogim zemljama: “Kao što se to događalo i u prošlosti, zemlje koje su ekološki opterećene, prenaseljene ili oboje, postaju izložene riziku političke prenapregnutosti te kolapsa vlada. Kad su ljudi očajni, pothranjeni i bez nade, za to okrivljuju svoje vlade, i misle da su one odgovorne zbog nerješavanja njihovih problema. Pokušavaju emigrirati pod svaku cijenu. Ratuju oko zemlje. Ubijaju jedni druge. Započinju građanske ratove. Misle da nemaju što izgubiti pa postaju teroristi ili podržavaju ili toleriraju terorizam.”
Kad bismo napravili procjenu rizika za zdravlje i sigurnost našeg planeta, mogli bismo istaknuti mnoštvo ozbiljnih prijetnji: nestašicu vode, osiromašenje tla, klimatske promjene, prenapučenost, onečišćenja i toksine, nejednakost, krhke ekonomije i tako dalje. Prema Diamondu, sve su to vremenske bombe koje imaju fitilje u trajanju od nekoliko godina, nikako više od pedeset. Današnji smjer nije održiv; ili ćemo se odlučiti za promjenu ili ćemo biti prisiljeni na nju. Kao i kod svake kontrole zdravlja i sigurnosti, razumno je napraviti popis mogućih prijetnji i pripremiti se za njih.
Međutim, uvijek ima onih koji ne žele vidjeti očigledno i ovakvu studiju više vole proglasiti “apokaliptičnom” ili nekom vrstom religijskog sudnjeg dana.
No, pokušati procijeniti moguće ishode naših trenutačnih problema i pripremiti se na njih nije isto što i proricati katastrofu. Kad je propao Sovjetski Savez, to nije značilo da su svi umrli. Kad je propalo Rimsko Carstvo, svijet je išao dalje, ali ne svijet kakav su Rimljani poznavali.
Izostanak sagledavanja problema i predviđanja budućih posljedica zapravo je jedan od čimbenika koji su doprinijeli urušavanju prošlih civilizacija.
Kako kaže Diamond, jedan od razloga zašto problemi nisu uočeni je “sukob kratkoročnih interesa između elita koje donose odluke i dugoročnog interesa društva u cjelini, posebno ako se elite mogu izolirati od posljedica vlastitih postupaka”. Recimo da ste bogat vlasnik zemljišta i da možete stvoriti bogatstvo sječom šume, industrijskom obradom zemlje, crpljenjem rijetkih minerala koji su ispod površine tla, unatoč uništavanju i zagađenju koje mogu uzrokovati, prodajom zemlje bezobzirnim graditeljima – biste li se mogli suzdržati od krupne zarade na račun zajednice i budućih generacija?
Dakle, većina onih koji su u prošlosti bili u stanju donositi takve odluke nije se suzdržala i tu je bit problema: naše trenutne probleme stvorio je čovjek i oni su na ovaj ili onaj način rezultat razmišljanja koje najveću vrijednost pridaje onome što je profitabilno.
I ako takvo “ekonomsko” i materijalističko razmišljanje i dalje bude dominiralo našim kolektivnim odlukama i ako mi kao pojedinci i dalje budemo podložni trenutačnom zadovoljstvu, naša će se industrijalizirana civilizacija zabiti u zid.
Ako iskvarene vrijednosti i pogrešna razmišljanja urušavaju civilizacije, tada će prave vrijednosti i zdravo razmišljanje izgraditi nove civilizacije. Zato trebamo razgovarati o kolapsologiji; i u tom kontekstu trebamo razgovarati o ljudskim vrijednostima i razmišljanjima koja nam trebaju da savladamo izazove na putu kako bismo stvorili bolji život i ponudili obrazovanje koje će nam pomoći da budemo nesebični, da bolje surađujemo, da budemo velikodušni i otvoreniji za razum nego za želje. Budućnost ostaje otvorena, ali nema smisla ići joj ususret zatvorenih očiju.
Autor: Sabine Leitner
S engleskog prevela: Tanja Mavrić