Pokušavajući klizati se u washingtonskom Sculpture Gardenu, iskusio sam jedan od onih predivnih trenutaka kada prepoznajemo da nam život govori kroz naoko obične situacije. Gledajući sretna lica – svih uzrasta, nacionalnosti i boja kože – kako se vrte u krug, morao sam se diviti ljepoti čovječanstva i zapitati se zašto je nama ljudima toliko teško živjeti u zajedništvu i dijeliti ovaj svijet.
Primijetio sam kako se unutar ograđenog klizališta klizači prirodno raspoređuju u tri kruga. Vanjski krug sačinjavali su oni najbliži ogradi – početnici koji se prije nisu klizali, roditelji i mala djeca te poneki stariji čovjek mladenačkog duha, dovoljno hrabar okušati se u novoj pustolovini. U nedostatku samopouzdanja i vještine, klizači vanjskog kruga držali su se za ogradu, ne ispuštajući je iz ruku, iako bi se tu i tamo poneki odvažili i nakratko pokušali klizati se samostalno.
Drugi krug činili su oni koji su se usudili otisnuti od ograde, polagano šeprtljajući, ubrzavajući i kočeći, ubrzavajući i kočeći, učeći osnove samostalnog kretanja. Tu i tamo bi se poskliznuli i pali, ali su bez oklijevanja hrabro ustajali i nastavljali, shvaćajući da je padanje i ustajanje prirodan dio učenja.
Konačno, središnji krug činila je većina klizača, onih koji češće kližu pa su relativno slobodno uživali u osjećaju brzine, dok su istodobno učili nove trikove. Vladanje vještinom pomoglo im je nadići strah… ili je to možda bilo obratno?
Postojao je i četvrti tip klizača, samo nekolicina njih, koji su savršeno ovladali tehnikom. Klizali su hitro između ostalih klizača, vijugajući između krugova, u potpunosti uživajući u slobodi koju donosi majstorstvo. Među tom četvrtom kategorijom klizali su se i čuvari, vodeći brigu da svi poštuju nekoliko jednostavnih, ali neophodnih pravila i osiguravajući da nitko ne dovodi u opasnost sebe i druge klizače.
Ono što je bilo izuzetno u cijeloj situaciji, savršeno je strpljenje i poštovanje među klizačima. Nije bilo naguravanja niti ismijavanja sporijih klizača i nitko nije ulijetao u tuđu putanju.
Bio je to prekrasan sklad različitih brzina i razina.
Živjeti u ovome svijetu koji hinduisti nazivaju samsara daleko je kompleksnije od snalaženja na klizalištu. Ali i u klizalištu života mi dijelimo zajedničku težnju za umijećem – umijećem u onim vještinama koje nam omogućuju da živimo život u njegovoj punini.
U tom nastojanju ima mnogo toga što bismo mogli naučiti iz sklada klizališta.
Autor: Gilad Sommer
S engleskog preveo: Siniša Miljević
