Komunikacija je dio života čovjeka i cijele prirode. Osim što je svojstvena čovjeku i životinjama, neverbalna komunikacija postoji i u biljnom svijetu. Premda biljke nemaju specifična osjetila poput čovjeka ili životinje, njihov je život puno složeniji nego što se pretpostavlja. Dijelom skriven ispod površine zemlje, biljni svijet također prima, prenosi i daje informacije. Povezan je i komunicira i sa životinjama i ljudima, kao i s okolišem koji ga okružuje.

Komunikacija korijenom

Komunikacija korijenomJedan od zanimljivih primjera komunikacije u biljnom svijetu odvija se pod zemljom, pomoću korijena. Korijenje drveća poput smreke, hrasta, breze i jasike u simbiozi je s korijenjem šumskih gljiva koja se naziva mikoriza. Naime, tanke gljivične niti ili miceliji nastanjuju korijenje stabala, postajući tako njihov produžetak i omogućujući im prodiranje do dijelova tla do kojih sami nikad ne bi mogli doprijeti. Takva povezanost omogućuje stablu veću količinu mineralnih soli i zalihe vode za sušnih razdoblja. Budući da nadzemni dio gljiva nema klorofil koji omogućuje proces fotosinteze ili stvaranja vlastite energije i hrane, simbioza s korijenom omogućuje im dobivanje ugljikohidrata. Tako nastaju prirodne zajednice sa zajedničkim i svrhovitim životom. Glavna žarišta podzemnih šumskih mreža mikoriza nastaju uz velika, stara stabla koja su gljivičnim nitima povezana s drugim stablima u šumi. Ta stabla poznata su kao “majke stabla”, a njihova je uloga svojevrsna briga i pomoć mladicama. Procjenjuje se da je tako povezano i do nekoliko stotina stabala u šumi.

Izravna i neizravna komunikacija među biljkama

Pojam alelopatija, kao izravni ili neizravni utjecaj jedne biljke na drugu, počeo se upotrebljavati u XX. stoljeću, premda je alelopatsko djelovanje bilo poznato još u antici. Teofrast iz III. st. pr. Kr. spominje da slanutak “iscrpljuje” tlo, za razliku od drugih mahunarki koje “oživljuju” tlo, dok je Plinije zabilježio da orah usporava ili zaustavlja rast biljaka posađenih u njegovoj blizini.

Osim što korijenom primaju potrebne hranjive tvari, biljke istovremeno izlučuju određene kemijske spojeve koji im pomažu da se zaštite od bakterija, plijesni i kukaca. Proces izlučivanja kemijskih tvari poput organskih kiselina, aminokiselina i šećera najčešće se negativno odražava na rast, razmnožavanje i razvoj susjednih biljaka. Kemijske tvari izlučuje korijen, ispire ih kiša s lišća ili se oslobađaju razgradnjom biljnih sastojaka. Jedan takav primjer nalazimo na livadama gdje tratinčica svojim izlučevinama ili mirisima “tjera” iz svoje blizine drugo veće cvijeće da bi sebi omogućila nesmetan razvoj.

Tradicionalna sadnja također pokazuje da je čovjek vrlo rano uočio određene odnose među biljkama te je to iskustvo primjenjivao prilikom sadnje. Tako se i danas grah, kukuruz i bundeva sade zajedno. Kukuruz služi kao potporanj po kojemu se grah penje; grah obogaćuje tlo zbog sposobnosti vezanja dušika korijenom, dok bundeva svojim širokim listovima stvara hlad i time sprječava isušivanje zemlje. Sve tri biljke na kraju svog prirodnog ciklusa služe kao organski materijal za obogaćivanje tla za sljedeću godinu.

Osim za održavanje plodnosti tla, međusobni alelopatski utjecaji koriste se i za pronalaženje novih prirodnih rješenja za suzbijanje korova. Zbog toga se sve više pažnje posvećuje istraživanju odnosa među biljkama u cilju pronalaska novih rješenja koja bi zamijenila štetne herbicide.

Komunikacija između biljaka i životinja

Istraživanja pokazuju da biljke koje su izložene biljnim ušima, zahvaljujući mikorizi mogu poslati signale drugim biljkama da su napadnute. To upozorenje daje drugim biljkama priliku da proizvedu vlastitu kemijsku tvar za zaštitu koja odbija lisne uši, a privlačna je osama koje su prirodni neprijatelj lisnih ušiju. Zahvaljujući toj vrsti komunikacije, biljke uspijevaju zaštititi svoj rast i razvoj. Poznat je i primjer suradnje između određenih biljaka i mravi: neke biljne vrste u tropskim područjima na svojim stabljikama imaju komorice u kojima se nastanjuju mravi. Mravi pomažu biljkama u zaštiti od nametnika koji bi ih inače pojeli. Neke pak, poput onih iz roda akacija, imaju komorice za mrave i trnove, čime se nastoje zaštititi od biljojeda; počne li biljojed brstiti listove, mravi se upute na mjesto napada i otjeraju uljeza ubodima.

Iako se doživljava statičnim i nepokretnim, istraživanja otkrivaju da je biljni svijet puno dinamičniji i življi te čuva svoj opstanak.

U tom prirodnom lancu svaka je karika podjednako važna i ima svoju točno određenu ulogu.

Pripremile: Sofija Stepanovska i Irena Petak