Osnova i tlo na kojem počivaju sva naša znanja i nauke jest ono Neobjašnjivo. Stoga se na njega uz pomoć više ili manje posrednih članova svodi svako objašnjenje, kao što se na moru uz pomoć viska ponekad na manjoj, a ponekad na većoj dubini, uvijek mora dotaći dno. Ono Neobjašnjivo pripada metafizici.

Arthur Schopenhauer, Parerga i paralipomena

Immanuel Kant (1724. – 1804.), veliki njemački filozof, rođen je u Königsbergu (Kalinjingrad) u kojem je studirao, a kasnije i predavao na Sveučilištu sve do svoje smrti. Svojevrsna je ikona novovjekovne filozofije, kao što je to Einstein za fiziku, a njegova Kritika čistoga uma postala je sinonim za teško filozofsko štivo. O Kantovoj veličini i njegovom doprinosu filozofiji neka posluže sljedeći citati:

Jaspers: “Nakon Platona nije učinjen ni jedan korak na Zapadu koji bi u oporoj atmosferi mišljenja izazvao takve prekretničke posljedice.”

Schelling: “Slika Kantova duha u svojoj jedinstvenosti sjat će u čitavoj budućnosti filozofskoga svijeta.”

Immanuel KantO Kantu kao ličnosti rado se navodi krajnja redovitost kojom se više od četrdeset godina odvijao njegov svakodnevni život. U svoje svakodnevne šetnje kretao je točno u sedam poslijepodne pa su njegovi sugrađani mogli po njemu navijati svoje satove. Samo je jednom, na nekoliko dana, odustao od šetnje, ali ne zbog bolesti nego zato što se zanio čitanjem Rousseauova djela Emile ili o odgoju.

Iako se nije oženio, bio je društvena osoba, širokih interesa. Na ručku je redovito imao goste, a to nisu bili sustručnjaci, nego sugrađani, obični ljudi, prijatelji s kojima je raspravljao o politici, gospodarstvu i svako­dnevnim stvarima – najmanje o filozofiji.

O njemu kao predavaču i osobi Herder piše: “Ni prema čemu vrijednom znanja nije bio ravnodušan. Svagda se vraćao na poznavanje prirode i na moralnu vrijednost čovjeka. Silio je na razmišljanje, a despotizam je bio stran njegovoj ćudi. Taj čovjek, kojega spominjem s velikom zahvalnošću i poštovanjem, bio je Immanuel Kant!”

Zanimljivo je da svoj filozofski sustav nije nikada predavao.

Metafizika – kraljica svih znanosti?

Središnja tema Kantova filozofskog istraživanja bila je metafizika. Svoju Kritiku čistoga uma započinje sljedećim riječima: Ljudski um ima osobitu sudbinu u jednoj vrsti svojih spoznaja, gdje ga uznemiruju pitanja koja on ne može odbiti jer su mu zadana samom prirodom uma, no on ipak na njih ne može odgovoriti jer nadilaze svaku moć ljudskog uma.

Stječe se dojam da je na ljudski um bačeno neko “prokletstvo” – stalno mu se nameću takva “nemoguća” pitanja kao što su Bog, sloboda i besmrtnost – a na koja on ne može dati pravi odgovor. U ovu nepriliku – kaže Kant dalje – um dolazi bez svoje krivice. Um počinje s načelima čija je primjena neizbježna tijekom iskustva i ujedno dovoljno potvrđena samim iskustvom. Problem nastaje zato što se um tu ne zaustavlja, već prelazi granice iskustva i dohvaća načela koja više ne mogu biti potvrđena iskustvom, koja “ne priznaju probni kamen iskustva”, i tako stupa na ono polje beskonačnih prepirki koje se zove metafizika.

Još od vremena kada je dio Aristotelovih spisa označen kao meta ta physika pa sve do novoga vijeka, metafizika je bila neizbježni dio svake filozofije, ali s neobičnom sudbinom: dok su sve novovjekovne znanosti napredovale sigurnim korakom, imajući eksperiment i iskustvo kao čvrsti oslonac, metafizika, koja ima pretenzije biti kraljicom svih znanosti, nije napredovala niti jedan korak. A skeptici, “neka vrsta nomada koji zaziru od svakog stalnog obrađivanja tla”, neumorno su potkapali same temelje te znanosti.

Odlučan udarac metafizici, ali i poticaj Kantu na novi smjer u istraživanju, dao je David Hume. Kant to lijepo opisuje u svom djelu Prolegomena za svaku buduću metafiziku:
Od postanka metafizike, dokle seže njezina povijest, nije se dogodilo ništa što bi u pogledu sudbine ove znanosti moglo postati presudnijim od napadaja koji je David Hume učinio na nju. (…) Pošao je od jednoga jedinoga, ali važnog pojma metafizike, naime, od pojma veze uzroka i učinka. (…)
Ja priznajem otvoreno: sjećanje na Davida Humea bilo je upravo ono što me je prije mnogo godina najprije trglo iz dogmatičkog drijemeža i mojim istraživanjima na polju spekulativne filozofije dalo posve drugi pravac.

ŽaruljaHume je, naime, ustvrdio da mi ne možemo, ni racionalno ni iskustveno, dokazati da između uzroka i učinka postoji nužna veza. On ne poriče postojanje ove veze nego tvrdi da se ne može dokazati nužnost te veze. Neka veza pojmova je nužna ako se može izvesti iz samog uma – potpuno neovisno o iskustvu. S druge strane, metafizika se sastoji upravo od takvih, apriornih, tvrdnji neovisnih o iskustvu, pa poricanje nužnosti ovih veza znači poricanje metafizike kao znanosti.

Nasuprot metafizici, filozofski empirizam polazi od stava da sva spoznaja dolazi isključivo iz iskustva. John Locke, jedan drugi predstavnik engleskog empirizma, izrazio je to ovako: Nihil est in intellectu, quod non prius fuerit in sensu. (Ništa nije u intelektu, što prije nije postojalo u osjetu.)

Napredak moderne znanosti koja je po svojoj spoznajnoj orijentaciji potpuno empirijska, doveo je do svojevrsne pobjede empirizma nad metafizikom. Metafizika je tako došla na zao glas kao jalovo špekuliranje dokonog uma, bez ikakve znanstvene vrijednosti, a bavljenje metafizikom i potezanje velikih metafizičkih pitanja o smislu života, o smrti, o besmrtnosti duše, o postojanju Boga i slično, danas se čini nekako ana­kroničnim i gotovo neumjesnim.

Međutim, u Kritici Kant kaže: Uzalud je, naime, htjeti hiniti ravnodušnost u pogledu takvih istraživanja, kojih predmet ljudskoj prirodi ne može biti ravnodušan.

Svoj odnos prema Humeovu skepticizmu slikovito je izrazio u Prolegomeni: Hume je svoju lađu, da je osigura, dotjerao do obale (skepticizma), gdje može stajati i istrunuti. Naprotiv, meni je stalo do toga da joj dadem kormilara koji snabdjeven potpunom pomorskom kartom i kompasom, prema pouzdanim principima kormilarske vještine koji su crpljeni iz poznavanja globusa, može sa sigurnošću odvesti lađu kamo misli da je dobro.

U Prolegomeni nadalje kaže da mu je namjera da sve one koji bavljenje metafizikom smatraju vrijednim, uvjeri da prekinu svoj posao i da prije svega postave pitanje: Je li metafizika uopće moguća kao znanost?

Kant smatra da bi empirizam bio opravdan kada bi svi elementi naše spoznaje proizlazili isključivo iz osjetilnog iskustva. Tvrdi da svaka spoznaja dobiva svoj poticaj iz iskustva, da nema ni jedne spoznaje koja bi prethodila iskustvu, ali isto tako tvrdi i dokazuje da ne potječu svi elementi spoznaje iz iskustva.

Kant, međutim, ne izgrađuje novi metafizički sustav, nego piše Kritike, a za njega kritika nije kritika sustava nego kritika umske moći uopće, s obzirom na spoznaju neovisnu o svakom iskustvu. Istražuje sam instrument spoznaje.

I, onda, u Prolegomeni izriče važnu tvrdnju: Uspjelo mi je Humeov problem riješiti ne samo u jednome naročitom slučaju, nego u pogledu cijele moći čistog uma; zato sam mogao praviti sigurne, premda uvijek samo lagane korake, da potpuno i prema općim principima odredim cijeli opseg čistog uma, kako u pogledu njegovih granica tako i u pogledu njegova sadržaja. To je bilo ono što je potrebno metafizici, da svoj sustav sagradi prema jednom sigurnom planu.

Drugim riječima, Kant dokazuje da je metafizika kao znanost moguća.

Svemir

Kopernikanski obrat

Prema njegovim riječima, on je u metafizici učinio isto ono što je Kopernik učinio u astronomiji – kopernikanski obrat. Evo njegovih riječi iz Kritike: U metafizici može se pokušati na sličan način, što se tiče zrenja predmeta. Kad bi se zor morao upravljati prema kakvoći predmeta, onda ja ne vidim kako se što a priori može znati o zoru. No, ako se predmet (kao objekt osjetila) upravlja prema kakvoći naše moći zrenja, onda ja sebi tu mogućnost mogu posve dobro predstaviti. A, onda nastavlja dalje s jednom podužom rečenicom: Kako pak ne mogu stati kod tih zorova, ako trebaju postati spoznaje, nego ih kao predstave moram odnositi na nešto kao predmet i ovaj pomoću njih odrediti, to ja mogu prihvatiti: da se ili pojmovi, pomoću kojih izražavam to određivanje, također upravljaju prema predmetu, a onda sam opet u istoj neprilici… ili da se predmeti ili – što je isto – iskustvo, u kojemu se oni jedino spoznaju (kao dani predmeti), upravlja prema onim pojmovima, a onda ja smjesta vidim lakši izlaz, jer je i samo iskustvo način spoznaje za koji je potreban razum. I, konačno: Njegova pravila [razuma] moram pak pretpostaviti u sebi, još prije nego što su mi predmeti dani, dakle a priori…

I, to je to. Postoji nešto što je dano a priori, nešto što je neovisno o iskustvu, a time je po Kantu dokazano i da je metafizika moguća kao znanost. Kasnije će Kant na primjeru matematičkih sudova dokazivati da su apriorni sudovi mogući. Međutim, ono što je važno je to da “mi o stvarima spoznajemo a priori samo ono što sami stavljamo u njih.”

Odnosno, u pogledu samih predmeta stoji osnovno načelo – da naša osjetilna predodžba nikako nije predodžba stvari samih po sebi, nego da je samo onakva kako nam se one pojavljuju. Osjetilna spoznaja uopće ne predočuje stvari kakve jesu, nego samo način, kako one pobuđuju naša osjetila, i da se, dakle, na taj način daju razumu za refleksiju samo pojave, a ne same stvari.

Važnost metafizike

Kant u Prolegomeni kaže: Metafizika je prema svojim osnovnim crtama možda više nego ikoja druga znanost stavljena u nas od same prirode, pa se i ne može smatrati kao produkt izbora po volji ili kao slučajno proširenje tijekom iskustva.

Kantova je vječna zasluga što je nama kao svjesnim bićima, bićima koja imaju slobodu promišljati o smislu vlastitog postojanja, ne samo osigurao pravo na promišljanje o slobodi, besmrtnosti i Bogu, nego nas je i obavezao na to – jer, metafizika je “stavljena u nas od same prirode”.

Autor: Ivan Tomašević