Tumačeći ljudsku prirodu tradicionalna učenja opisuju čovjeka bitno drugačije od suvremene znanosti. Zajedničko je obilježje ovih učenja da čovjeka promatraju kao spoj nekoliko aspekata ili tijela od kojih je fizičko tijelo samo najgrublje i jedino vidljivo i opipljivo. Sva ostala tijela sazdana su od suptilnije i oku nevidljive tvari, a zajedno s fizičkim tijelom omogućuju izražavanje svih aspekata ljudske prirode.
Teslin transformator
Teslin transformator
Teslin transformator je uređaj koji proizvodi visokofrekventno elektromagnetsko polje visokog napona (preko 100000 V) i frekvencija do 3 MHz (napon gradske mreže je 220 V, a frekvencija 50 Hz). Zbog vrlo visoke frekvencije ovaj izuzetno visoki napon je potpuno neopasan za čovjeka, ali zato vrlo snažno električno polje dovodi do ionizacije okolnog prostora što izaziva snažno iskrenje.
Jedno od najčešće spominjanih i opisivanih suptilnijih tijela jest energetsko tijelo koje je, kako se smatra, prijenosnik energije života. Ovo tijelo ima različite nazive: pranično tijelo, vitalno tijelo i aura, a Paracelsus ga naziva archaeus. Metode tradicionalnih oblika liječenja, kao što su akupunktura, ayurveda ili danas popularno liječenje bioenergijom, temelje se na postojanju ovog tijela. Opisuju ga ili kao suptilnu svjetlucavu ovojnicu koja prožima i za nekoliko milimetara nadilazi fizičko tijelo ili kao svjetlosno energetsko “jaje” unutar kojeg se nalazi naše fizičko tijelo.
No, trajni je problem bio taj što su se u njegovo postojanje mogli uvjeriti samo rijetki, oni koji su se smatrali vidovitima. Za sve ostale, postojanje ovog tijela uglavnom je bila stvar vjerovanja izjavama onih prethodnih.
Kada se u XIX. stoljeću ponovno probudilo zanimanje za parapsihološke fenomene, javila se i želja za znanstvenom potvrdom (ili opovrgavanjem) postojanja tog famoznog energetskog tijela. Pojava fotografije dat će ovom nastojanju velik doprinos. Javljaju se prvi pokušaji da se na fotografske ploče snimi aura, ektoplazma i fenomeni koji se smatraju očitovanjem ovog tijela. Međutim, slaba kvaliteta tadašnjih fotografija i nekontrolirani uvjeti njihovog nastanka i nadalje su ostavljali mjesta sumnji u vjerodostojnost snimljenog.
Upravo zato će otkriće poznato pod nazivom Kirlijanova fotografija pobuditi golem interes u javnosti. Smatralo se da je konačno dobivena tehnika kojom se na potpuno znanstven način može na fotografsku ploču snimiti energetsko tijelo, a postupak, koji je ime dobio po svom otkrivaču Semjonu Kirlijanu, prihvaćen je kao metoda koja je skinula još jedan veo s tajni prirode.
Ruski tehničar Semjon Kirlijan do ovog je otkrića došao 1939. godine, i to, prema vlastitim riječima, gotovo slučajno. Popravljajući medicinsku opremu za elektroterapiju, primijetio je da su predmeti koji su se nalazili u visokofrekventnom električnom polju ostavili neobičan trag na fotografskoj ploči. Sa suprugom Valentinom započeo je istraživanja, te 1949. godine ovu metodu fotografiranja prijavio Uredu za patente SSSR-a.
Ipak, pojava koja svoju popularizaciju duguje Kirlijanu, zapravo je bila poznata već više od pola stoljeća. Nju je još 1890. godine uočio Nikola Tesla tijekom istraživanja visokofrekventnih polja. Tesla ju je nazivao elektrografska fotografija, odnosno elektrografija. Štoviše, cijela tehnologija Kirlijanove fotografije moguća je upravo pri-mjenom Teslinog visokofrekventog transformatora.
Od ponovnog otkrića ovog fenomena u XX. stoljeću, broj eksperimentatora, i stručnjaka i laika, rastao je vrlo brzo, jer je za snimanje ovih fotografija potrebna relativno jednostavna oprema. Na Teslin transformator, koji je također relativno lako izraditi, spaja se metalna ploča kondenzatora. Između nje i staklene ploče umetnu se fotografski papir ili film i predmet koji se želi snimati. S vremenom je ovaj postupak tako razrađen da se danas Kirlijanov efekt može snimati i kamerom u realnom vremenu.
U javnosti su se počele pojavljivati upečatljive slike dotad nevidljive aure biljaka i ljudskog tijela kao i različitih predmeta. Započela su istraživanja s ciljem da se upozna priroda ovog fenomena. Istraživači su se po običaju podijelili u dva nepomirljiva tabora: one koji su u tome vidjeli samo još jedan prirodni i fizikalno objašnjiv fenomen, i one kojima je to bila konačna potvrda postojanja životnog fluida, tajanstvene životne energije.
Zastupnici fizikalnog objašnjenja tvrde da je Kirlijanova fotografija samo vizualizacija poznate pojave – korone. Snažno elektromagnetsko polje Teslinog transformatora dovodi do intenzivne ionizacije površine predmeta i okolnog prostora što ostavlja trag na fotografskoj ploči. Doista, eksperimenti su pokazali da vlažnost i temperatura snimanog predmeta kao i okolni uvjeti značajno utječu na veličinu i oblik korone. Najsnažniji argument da se ne radi ni o čemu nematerijalnom jest taj što se oko predmeta snimanih u vakuumu ne vidi aura.
S druge strane, i pobornici postojanja aure imaju svoje argumente. Pokazalo se da oblik, veličina pa i boja ljudske aure snimane pomoću Kirlijanove fotografije jako ovise o fiziološkom, emocionalnom i mentalnom stanju snimane osobe. Također je primijećeno da osobe koje posjeduju bioenergetski potencijal imaju veću i intenzivniju auru. Zabilježena je i mogućnost svjesnog usmjeravanja zračenja aure u željenom smjeru. Međutim, svakako najfascinantniji dokaz da se radi o nematerijalnoj pojavi trebala je biti snimka aure lista kojem je neposredno prije fotografiranja odsječen jedan dio. Na fotografiji se vidi aura cijelog lista, dakle i onog dijela lista kojeg više nema – tzv. “fantomska aura”.
Objašnjenje fantomske aure pobornici ovog fenomena nalaze u samoj prirodi energetskog tijela. Prema tradicionalnom učenju ono je načinjeno od vrlo suptilnog nematerijalnog fluida koji prožima materijalno tijelo, pa stoga ne nestaje odmah nakon što se odstrani materijalni dio. U medicini je poznat fenomen tzv. “fantomskog uda”. Osobe koje su izgubile neki od udova neko vrijeme nakon amputacije imaju osjećaj kao da on još uvijek postoji. Ipak, vjerodostojnost snimke fantomske aure pomalo je upitna budući da je to jedini snimak takve vrste.
Danas, sedamdesetak godina od otkrića, zahvaljujući globalnim medijima, osobito internetu, Kirlijanova fotografija postala je dio popularne kulture, a za mnoge i prvi dodir s tajnovitim zagonetkama vidljive i nevidljive prirode. Bez obzira radi li se tek o zanimljivom prirodnom fenomenu ili pak o vratima u novu dimenziju prirode i čovjeka, ona je neosporno način da se upozna još jedna tajna ovog čudesnog svijeta u kojem živimo.
Autor: Branislav Vukajlović
