Kad danas kažemo hladnjak, mislimo na suvremeni uređaj na struju ili plin, te ne možemo ni zamisliti da su i stari narodi vladali vještinom čuvanja leda i namirnica na temperaturama većim od četrdeset stupnjeva Celzijevih. Stari Perzijanci gradili su hladnjake zvane yakh-chal (ledena jama) u vrućoj i suhoj pustinjskoj klimi Irana još od oko 400. g. pr.Kr.
Yakh-chal se najčešće sastojao od tri dijela: bazena za izradu leda, zida koji radi sjenu i spremnika za led.
Led se proizvodio u posebnim, uskim i plitkim pravokutnim bazenima tijekom zimskih noći kad bi temperatura pala ispod nule. Bazeni su s južne strane bili zaštićeni visokim zidom od dnevnog sunca. Led koji bi se stvorio tijekom noći ujutro bi se spremao u ledenice. Zimi se također donosio snijeg s obližnjih planina i spremao u ledenice za vrući dio godine.
Postoje dva osnovna tipa ledenih spremnika: jedan u obliku podzemnog, nepropusnog bazena – tunela i drugi u obliku jame za led natkrivene stožastom građevinom. Prvi se gradio u sjevernim, hladnijim pokrajinama, a drugi, tehnički složeniji, u južnim.
Složeniji tip se sastojao od podzemnog prostora, volumena do pet tisuća kubičnih metara, natkrivenog stošcem visine do osamnaest metara. Ključ je bio u debelim zidovima (barem dva metra) napravljenim od posebnog materijala zvanog sarooj, sastavljenog od pijeska, gline, bjelanjka, limete, kozje dlake i pepela u točno određenim omjerima, a koji je bio vodonepropustan i izrazito otporan na provođenje topline. Spremnik je hladila i voda iz kanala koji ga okružuje dovedena kanatima, tradicionalnim podzemnim akvaduktima, a unutrašnji prostor dodatno su hladili i tzv. badgiri, “vjetrohvatači”, odnosno ventilacijski sustav koji je bio spojen s ledenicom.
Yakh-chali, kanati i badgiri genijalna su dovinuća starih Iranaca koja su im omogućavala život u vrućim i suhim područjima.
Autor: Joško Dvornik
