Bog se osjećao usamljenim i želio je pronaći društvo. Tako je odlučio stvoriti bića koja bi mu mogla praviti društvo. Ali jednog su dana ova bića pronašla ključ sreće slijedeći put prema Božanstvu i tako su se stopila s Njime. Bog je ostao tužan, ponovno sam. Razmislio je. Pomislio je da je stigao trenutak stvaranja ljudskog bića, ali se pobojao da bi ono moglo otkriti ključ sreće, pronaći put prema Njemu i učiniti ga opet usa­mljenim. Nastavio je razmišljati i zapitao se gdje bi mogao sakriti ključ sreće kako ga čovjek ne bi mogao dobiti. Zacijelo će ga trebati sakriti na tajnom mjestu gdje ga čovjek ne bi mogao pronaći. Najprije je pomislio da ga skloni na dno mora; zatim u neku špilju na Himalajama; nakon toga u najudaljenije granice zvjezdanog prostora. Ali nijednim od ovih mjesta nije bilo zadovoljan.

Čitavu je noć probdio, pitajući se koje bi to mjesto bilo sigurno za sakriti ključ sreće. Mislio je kako bi se čovjek spustio do najdubljeg oceana i kako tamo ključ ne bio na sigurnom. Također ne bi bio siguran ni u nekoj špilji na Himalajama, jer bi prije ili kasnije čovjek pronašao ove zemlje. Niti bi isto tako bio dobro skriven u golemim zvjezdanim prostranstvima, jer bi jednog dana čovjek istražio čitavi univerzum. „Gdje ga sakriti?“, nastavio se pitati do zore. I kad je sunce počelo rasprostirati jutarnju rosu, Bogu se najednom razotkrilo jedino mjesto na kojem čovjek ne bi tražio ključ sreće: unutar samog čovjeka. Stvorio je ljudsko biće i u njegovu je nutrinu sakrio ključ sreće.

Ramiro Calle,
101 klasična priča iz Indije

Prijevod sa španjolskog Nataša Žaja