Vladar Sirakuze, tiranin Dionizije, pisao je pjesme koje su bile pusto praznoslovlje, ništavne umjetničke vrijednosti. No, kako je sebi bio umislio da je veliki pjesnik, pozove na dvor prvaka među pjesnicima, Filoksena, a u očekivanju njegove pohvale svojim umotvorinama. Saslušavši vladara, koji mu je osobno čitao svoje pjesme, Filoksen tek reče:
– Pjesme su loše.
– Što?! – zagrmi Dionizije. – Kako kraljeve pjesme mogu biti loše?!
– Ja sudim pjesme, a ne kralja.
– Dionizije, pjeneći se od bjesa, pozove doglavnika, i naredi mu da Filoksena smjesta sprovede u tamnicu. Strpaše ga u mračno uze u kojem je čamio nekoliko godina, ne vidjevši ni sunca ni mjeseca. Onda, jednoga dana, dođoše po njega.
– Kamo me vodite? – upita pjesnik, plašeći se najgorega.
Ali oni ga opet odvedoše pred vladara. Ovaj je u međuvremenu napisao svu silu novih pjesama, računajući da će ovaj puta zadobiti pohvalu od pjesnika, koji je valjda „omekšao“ zbog godina provedenih u tamnici. Dionizije posjedne Filoksena u naslonjač, pogosti ga biranim jelima i pićem, a onda mu uzme čitati svoje nove pjesme.
– Kaži mi svoj sud, pjesniče? – zaište na kraju.
Pjesnik se bez riječi diže, i krenu k vratima.
– Kamo ćeš? – viknu Dionizije.
– Natrag u tamnicu, kamo bih drugdje?
Vesna Krmpotić, Vrline istine
(izvor priče nepoznat)
