One koji se žele tamo popeti vodi sklizak put od trideset dvije stepenice. Na njegovoj otvorenoj strani dao je preuzvišeni zapovjednik brodovlja razmjestiti svjetiljke da odagnaju tamu početkom noći, kad se mnoštvo bude skupljalo da poveća broj gledatelja zasjelih u visokom kazalištu. Nemoguće je pripovijedanjem primjereno prikazati priredbe koje su se imale davati noću. Možda ih ne bi mogao valjano opisati ni sam kitarist Apolon. O tome neka pjevaju drugi.
Tako je o hvarskom pučkom kazalištu pisao viški pjesnik Antun Matijašević-Karameneo punih stotinu godina nakon otvaranja njegovih vrata. Ovo je renesansno kazalište izgrađeno 1612. godine zaslugom hvarskog kneza i providura Pietra Semitecola, koga je na ovu funkciju imenovala Mletačka Republika, jer je u to vrijeme Hvar bio pod mletačkom vlasti i upravom. Uz Teatro Olimpico u Vicenzi (1585.) i Teatro all’Antica u Sabbioneti (1588.), jedno je od najstarijih javnih kazališta u Europi.
Naime, nakon propasti Rimskog Carstva prestaju djelovati sva antička kazališta. Kazališna umjetnost općenito pada u zaborav, izuzev nekih jednostavnijih oblika uprizorenja koja i nemaju obilježja kazališnih izvedbi u pravom smislu (sajamske lakrdije, žongliranje, parodije, pjevački nastupi i sl.), i takvo stanje traje kroz dugi niz vjekova, sve do kasnog XVI. stoljeća. Tada se među prvim javnim kazalištima otvara ono Hvarsko.
U samo dvije godine obnašanja kneževske funkcije u Hvaru, od 1610. do početka 1613. godine, Pietro Semitecolo je oko zajedničkog projekta – Hvarskog kazališta – spretno i učinkovito ujedinio dvjesto godina suprotstavljene staleže hvarske komune: plemiće i građane. Naime, borba pučana za ravnopravan položaj s plemstvom svoj je vrhunac doživjela 1514. godine pučkim prevratom koji je nasilno ugušen i nakon kojeg se odnosi nastavljaju zaoštravati sve do vremena kad u Hvar stiže Mlečanin Pietro Semitecolo.
Prosvijećen i predan kulturi, uočio je zajedničku želju i potrebu ondašnjih plemića i građana pa je stari arsenal iz XIII. stoljeća, koji je služio kao spremište hvarske ratne galije i mjesto predviđeno za popravke mletačkog ratnog brodovlja, dograđen tako što je gornji dio ove građevine prenamijenjen u kazalište, s lijepom prostranom terasom koja se proteže ispred samog ulaza u njegovu unutrašnjost. Ta je visoka terasa, do koje vode stepenice, istovremeno i jedno od najboljih mjesta za promatranje i osluškivanje bila grada i danas.
Zanimljivo je da je svojim izborom zgrade na čijem će katu urediti kazalište, Semitecolo istu zgradu stavio u službu sigurnosti grada, ali i osiguranja nadgradnje, očito potrebne Hvaru i njegovim stanovnicima. Simbolički natpis iznad ulaza u kazalište “ANNO SECVNDO PACIS MDCLXII”, u prijevodu: “Druge godine mira 1612.”, i danas podsjeća na uspješnu izmiriteljsku ulogu Pietra Semitecola, koji je osim mira koji je izostajao kroz dugo vremensko razdoblje, Hvaru dao i formu kroz koju se u narednim stoljećima odvijao kulturni i društveni život ovoga grada, ali i konkretan suživot svih njegovih stanovnika.
Kao baštinici nasljeđa Hanibala Lucića, Petra Hektorovića, Vinka Pribojevića, Jeronima Bartučevića, Ivana Franje Biundovića i mnogih drugih, i plemići i građani Hvara iskazivali su veliku naklonost prema literarnoj umjetnosti, pjesništvu i kulturnom životu općenito. Stoga je kazalište u kojem će se predstave kontinuirano davati do današnjih vremena (izuzev povremenih kraćih razdoblja prekida), bilo izraz potrebe kulturnog duha koji je još od ranijih vremena prevladavao na tom prostoru.
Uložena sredstva potjecala su od viška sredstava iz gradske blagajne, a do tada su ih koristili plemići prema svom nahođenju. Semitecolo ih je odlučio uložiti ne samo u podizanje kazališta, već i u restauraciju i izgradnju drugih javnih zgrada i hvarskih zidina, koje su najvećim dijelom ostale razrušene još od 1571. godine, kad su u grad provalili Turci. Pritom je došao u sukob s plemićkim staležom, no u svojoj namjeri i pri svojim odlukama ostao je ustrajan za sve vrijeme svoje providure. Oni koji su ga naslijedili u obavljanju funkcije nisu pokazivali zanimanje za nastavak bilo kakvih ozbiljnijih radova. Stoga grad Hvar svoj današnji izgled duguje mletačkom providuru i njegovoj viziji grada i društva.
U vremenu kad je pristup kazalištu i kazališnoj umjetnosti bio rezerviran isključivo za pripadnike plemićkog staleža, ovaj otočki grad dobio je kazališnu ustanovu koja je s jednakim gostoprimstvom prihvaćala i odgajala generacije obaju staleža. Pritom treba imati na umu da, izuzev dva talijanska kazališta koja su za razliku od hvarskog bila privatna, a ne komunalna, uređene i natkrivene kazališne zgrade nisu niti postojale u Europi. Naime, kazališta koja u to vrijeme otvaraju svoja vrata, npr. ona u Engleskoj, predstavljala su improvizirane građevinske konstrukcije, a ne kazališne zgrade od postojanog građevinskog materijala namijenjene trajnom korištenju, poput Hvarskog kazališta.
Tako Hvarani imaju privilegiju u svojim predstavama i prikazanjima sudjelovati neovisno o godišnjem dobu i vremenskim prilikama, a to su generacijama i činili.
Kazališni život otoka Hvara i njegovog istoimenog grada bilježi veliku raznolikost i sadržajnost i prije izgradnje samog kazališnog prostora: od srednjovjekovnih crkvenih prikazanja života svetaca koja su bila preteča drugim kazališnim formama, preko pokladnih tekstova Jeđupka Mikše Pelegrinovića, uprizorenja Lucićeve Robinje, Hektorovićevog Ribanja i ribarskog prigovaranja, prve renesansne svjetovne drame napisane na hrvatskom jeziku, zatim danas premalo poznate drame Vlahinja Ivana Parožića, komedija Hvarkinja i Komedija od Raskota Martina Benetovića u maniri talijanske commedije dell’arte, ribarske pastorale Murat gusar i pastirskog razgovaranja Ljubica Marina Gazarovića, do raznih gostovanja te brojnih predstava putujućih i amaterskih kazališnih družina. Osim što su odigrali veliku ulogu u održavanju kazališne tradicije, bavljenje dramskim i opernim djelima kako domaćih, tako i stranih autora, održavanje koncerata, lutkarskih predstava, svečanih javnih plesova i plesova pod maskama, osigurali su kulturno formiranje mladih kazališnih entuzijasta i gledateljstva koji zajednički daju doprinos održavanju kontinuiteta kazališnog života.
Savjetnik austrijskog Dalmatinskog namjesništva (1814.-1918.) Luigi Maschek zapisao je 1870-ih godina sljedeće: Cilj ustanove amaterskog kazališta u Hvaru bijaše odgoj mladeži i poticanje javnog morala, koji se podiže razonodom koju pruža kazalište. Ovaj je cilj uvijek bio prisutan i postoje zapisi da je i u XVII. i XVIII. stoljeću, pa nadalje, mjesna mladež nastupala u tom istom teatru s dramskim predstavama, uveseljavajući i odgajajući hrvatski puk. Također navodi: Prema tome, Hvar broji već gotovo tri stoljeća što je u njemu, vlastitim trudom, ustanovljeno kazalište za gajenje dramske umjetnosti, što služi na čast ovom gradu, uvijek spremnom ondje gdje se radi o institucijama koje teže uzgajanju duha i oplemenjivanju osjećaja.
Kazališni krug i Kazališno društvo
Od svog nastanka Hvarsko kazalište pamti i razdoblja u kojima mletačka i gradska vlast nisu imale senzibiliteta i razumijevanja za njegov značaj. Tako je stagnacija kazališnog života u razdoblju između 1795. i 1797. godine kulminirala odlukom posljednjeg mletačkog providura Iseppa Barbara, prema kojoj je iseljen kompletan kazališni inventar, a prostor prenamijenjen za potrebe vojske, čime je zauvijek izgubljen njegov kasnobarokni izgled. Takvo stanje trajalo je do 1801. godine kad se krug Hvarana ljubitelja kazališne umjetnosti angažira oko prikupljanja novca za obnovu kazališta iz vlastitih sredstava, da bi 1802. godine bilo osnovano i Kazališno društvo koje djeluje sve do 1921. godine. Bila je to, očito, posljedica visokog stupnja svijesti njegovih uzdržavatelja o povijesnom značaju ove ustanove, ali i ljubavi prema kazališnoj umjetnosti. Upravo djelovanju Kazališnog društva Hvar može zahvaliti kontinuitet postojanja kazališta jer je ono aktivno sudjelovalo u njegovoj temeljitoj obnovi i dogradnji, ovoga puta u neoklasicističkom stilu. Ove zahvate na interijeru odobrila je austrijska vlast nakon što joj je Društvo uputilo molbu za obnovu kazališta kao institucije koja utječe korisno na socijalni i moralni odgoj ljudi i koja, zabavljajući narod, odvraća od ljenčarenja, koje je uvelike štetno. A da je upravo ovu svrhu Hvarsko kazalište stoljećima uspješno obnašalo, nema nikakve dvojbe.
Uz postojeća sjedeća mjesta u parteru, izgrađene su trideset tri lože raspoređene u dva reda, od kojih je većina bila u privatnom vlasništvu, a manji je broj bio namijenjen članovima Kazališnog društva. O tome da je kazališni život imao snažan utjecaj ne samo na stanovnike grada Hvara već i šire, govori i podatak da su vlasnici loža bili i stanovnici drugih otočkih mjesta, primjerice Starigrada i Jelse, ali čak i susjednog otoka Visa. Uz to, popis imena vlasnika loža bilježi sve staleže tadašnjeg društva: plemićke i građanske obitelji, liječnike, odvjetnike, javne bilježnike, svećenike, trgovce, domaćice, ali i osobe skromnijeg statusa. Svi su oni, bez razlike, gajili istu ljubav i imali istu potrebu za “uzgajanjem duha i oplemenjivanjem osjećaja”, kako navodi Luigi Maschek.
Od 1888. do 1900. godine kazalište je još jednom zatvorilo svoja vrata, ovoga puta iz sigurnosnih razloga, odlukom gradskih vlasti. U tom razdoblju unutrašnjost je detaljno uređena u neobaroknom stilu, na inicijativu i trošak Kazališnog društva, te su uvedena tehnička poboljšanja u skladu s tadašnjim vremenom.
Prestankom postojanja Kazališnog društva 1911. godine kazalište ponovno dolazi pod gradsku, odnosno općinsku upravu. Godine 1921. općina donosi odluku prema kojoj sve kazališne prostorije, uključujući i cjelokupno gledalište, postaju njeno vlasništvo. Drugi svjetski rat nije mimoišao niti otok Hvar, pa kazalište bilježi novu devastaciju 1943. godine, ovoga puta od talijanske vojske, no vrlo brzo je ponovno obnovljeno.
Današnji izgled Hvarsko kazalište zadobiva 1963. godine, a 1988. godine inicijativu za obnovu dotrajalog interijera preuzima Centar za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara, te su izvedeni temeljiti radovi na rekonstrukciji drvenih površina, boja i dekoracija, čime se očuvao raniji izgled.
Hvarsko pučko kazalište je 2012. godine obilježilo svoj 400-ti rođendan. I danas ono zove posjetitelje da stupe na njegovu prostranu terasu i zavire u unutrašnjost koja čeka nastavak svoje impresivne povijesne priče. Njegov je kulturni i povijesni doseg i značaj za hrvatsku kulturnu baštinu neupitan, a na nadolazećim je generacijama da ga prepoznaju kao svoje nasljeđe i nastave putevima svojih predaka koji su stoljećima cijenili svoj “teatar forski”.
Danas je život u Hvaru najintenzivniji u ljetnim mjesecima. No, kazališni zaljubljenici, čak i oni najmlađi među njima, dramsku umjetnost održavaju i nadalje živom baveći se glumom u slobodno vrijeme, čekajući ponovno otvaranje vrata kazališta u obnovljenom ruhu.
Autor: Mirna Peršić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]