Književnik Mehmed Meša Selimović rođen je 1910. godine u Tuzli. Nakon završenog studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu radi kao profesor jezika i književnosti. Obavljao je različite poslove u kulturi, bio je profesor na Sarajevskom sveučilištu, direktor Drame u Narodnom kazalištu u Sarajevu i glavni urednik izdavačkog poduzeća “Svjetlost”.
Već u najranijim djelima pokazuje izuzetnu posvećenost umjetničkom izrazu, strukturi i stilskoj ljepoti pripovijedanja te psihološkoj analizi likova.
U svojim pripovijetkama i romanima opisuje unutrašnju dramu čovjeka svjesnog teškoće ljudskog opstanka u vremenima kada okolnosti, običaji i vlastodršci nameću svoje amoralne obrasce.
Pisao je pripovijetke, scenarije za filmove (Rudari, Kuća na obali, Tuđa zemlja), eseje te romane, po kojima je i najpoznatiji: Magla i mjesečina (1956.), Tišine (1961.), Derviš i smrt (1967.), Tvrđava (1970.), Ostrvo (1974.) i posthumno objavljen nedovršeni roman Krug.
Umro je u Beogradu 1982. godine.
Radnju romana Tvrđava Selimović je smjestio u muslimansku sarajevsku sredinu poslije Hoćimske bitke 1621. godine. Glavni je junak Ahmet Šabo, povratnik iz rata koji u rodnom gradu ne nalazi nikoga od svoje obitelji jer su umrli od “opake bolesti”. Teško nalazi posao, zapošljava se kao pisar, upoznaje kršćanku Tijanu i njome se oženi. U obostranoj ljubavi pronalazi snagu koja mu pomaže izdržati sve probleme i nedaće koji nisu ništa manji u miru nego što su bili u ratu. Često vodi unutarnji dijalog i razmišlja o odnosu pojedinca i vlasti, o dilemama običnog čovjeka koji uviđa nepravdu i nemoralne postupke vlasti, a svjestan je da mora i treba živjeti u zajednici.
Kako je sam pisac rekao: “Glavni junak romana, Ahmet Šabo, želi da nađe most do drugih ljudi, da izađe iz tvrđave jer zna, razdvaja nas i uništava mržnja, održat će nas samo ljubav, ili makar vjera da je moguće ma kakvo sporazumijevanje među pojedincima i zajednicom. Vođen tom vjerom i željom, on ostaje vedar i moralno čist.”
Iako je radnja romana smještena u XVII. stoljeće, ona prelazi okvire i vremena i prostora i pokazuje vječne dileme čovjeka koji promišlja o smislu života.
Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna točna riječ, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvaća. Slušatelj je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Volio bi da ovdje nađe prijatelja. Ne pristalicu, ne sljedbenika, ima ih, već pravog prijatelja, s kojim se drukčije razgovara, i drukčije ćuti, nego s ostalim ljudima, ma koliko nam bili dragi. Prijateljstvo se ne stvara, ono nastaje, kao i ljubav.
Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža.
Nitko ne žali manje svoj život nego mlad čovjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da živi, sve više se hvata za život.
Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreća i osim njegove. Pun je svijet nesreća. Znam tiču nas se samo naše, ali zar i tuđe nisu naše?
Čovjek želi moć… Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo postojao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo. Ali Bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovog svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanice, očajanja?… Mi ga [Boga] ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjet će samo prst ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetit će potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema svemiru sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojat će i bez nas… Nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerojatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopće svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!
Nije ista svaka želja za moći. Jedno je želja da se vlada ljudima, da se oni pokore, da se izazove strah, da se natjeraju na djela koja nikad ne bi učinili bez prisile; to je zahtjev za ćutanjem, za poslušnošću bez otpora, po pravu nečije sile. Takva želja za moći je nemoralna, ona ponižava i nasilnika i ugnjetenog. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi… Sasvim je drukčija želja za moći koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjeđuje ljubavlju, koja potiče na sporazumijevanje. To je velika moć, kojoj bi se mogli naučiti svi ljudi, i koja bi zlo učinila nemogućim. S takvom moći čovjek nije zrno pijeska, nije nevažan. Ne može da govori o tome postoji li neko vrhovno biće, možda i postoji, ali je siguran da naše ljudske stvari nitko neće urediti ako ih ne uredimo mi sami. Čekati spas i tražiti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili, što ljudi uzaludno čine hiljadama godina, znači, u stvari, priznati svoje beznađe, i ne učiniti ništa da bude bolje među ljudima.
Autor: Meša Selimović
Odabrala: Lovorka Cvitić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
