Jagoda Truhelka danas je poznata kao hrvatska spisateljica za djecu, iako je istraživala i pisala o različitim temama. Njezin život bio je predan radu i dužnostima nastavničkog zvanja u raznim gradovima, a posebno nadahnuće za svoj cjelokupni rad nalazila je u djelima klasične filozofije.

Rođena je u Osijeku 5. veljače 1864. godine kao prvo dijete u obitelji. Njezin otac Antun Vjanceslav Truhelka, podrijetlom Čeh, na nagovor Ivana Filipovića i Stjepana Basaričeka došao je u Hrvatsku da bi osnažio tadašnju učiteljsku službu. Nakon smrti oca obitelj Truhelka odlazi u Zagreb te Jagoda tamo završava trogodišnju Učiteljsku školu u kojoj posebno ističe Stjepana Basaričeka, prvaka hrvatske pedagogije i očeva prijatelja iz mladosti. Isprva je radila kao namjesna učiteljica u donjogradskoj Djevojačkoj školi u Osijeku, a po završetku ispita za učiteljicu Više pučke škole (kasnije Građanska škola) odmah je imenovana ravnateljicom Više djevojačke škole u Gospiću.

Unatoč nedostatku iskustva i sumnji u vlastite sposobnosti, putem mnogih pokušaja, uspjeha i neuspjeha, uspjela je voditi školu. Upravo su u Gospiću počela nastajati njezina prva književna djela. Za vrijeme dugih zimskih večeri kada su kuće bile zatrpane snijegom, nakon ručnog rada i sviranja glasovira, posezala je za papirom da “porazgovara sama sa sobom”. Tako je nastala Novela u snijegu koju je anonimno poslala u Vijenac, ali nije bila objavljena. Unatoč tome nastavila je pisati.

Nakon sedam godina službe u Gospiću, rad nastavlja u novoosnovanom Ženskom liceju u Zagrebu (kasnije Kraljevska ženska realna gimnazija). Kada joj nakon devet godina stiže ponuda za mjesto ravnateljice škole u Banja Luci, prihvaća je bez kolebanja. Početak rada u Višoj djevojačkoj školi u Banja Luci nije bio nimalo lak, zvali su je čak “divljačkom školom”, mještani su nerado slali žensku djecu u školu te je bila potrebna velika taktičnost. Zajedno s kolegicama radila je na preuređenju škole, iznutra i izvana, organizirale su dobrotvorne koncerte i priredbe, a s učenicima su u predstavi Ivica i Marica nastupile čak i u sarajevskom kazalištu. U ljeto 1910. ministarstvo joj je odredilo premještaj u Sarajevo. U tom razdoblju počeli su se osjećati nemiri, počeo je Prvi svjetski rat. Zdravlje joj je bilo narušeno, no ipak je još pet godina radila, a potom je zatražila umirovljenje te se nakon petnaest godina rada u Sarajevu vratila u Zagreb. Tamo joj se vratilo zdravlje i snaga.

Nakon Novele u snijegu njezin književni rad nastavio se suradnjom s raznim časopisima gdje je pisala pedagoške članke i putopise. Kasnije je objavljivala i samostalne knjige. Između svih tih ostvarenja najviše se ističe njezina trilogija: Zlatni danci (1942.), Gospine trešnje i Crni i bijeli dani (1944.). Uz Ivanu Brlić-Mažuranić znatno je doprinijela razvoju dječje literature.

Hrvatski školski muzejDok je pisala, pred sobom je imala savjete i odgojne metode svoje prve učiteljice Magdalene Šrepel, zatim Marije Jambrišak, Stjepana Basaričeka, a naročito svog oca koji je njoj i njezinoj braći prenosio ljubav prema hrvatskom jeziku i hrvatskoj povijesti. Neprestano je težila novim spoznajama i pratila promjene u pedagoškoj praksi. Uz etički odgoj naglašavala je i estetski te usmjeravanje prema idealima istine, dobrote i ljepote. Njezina učiteljica Magdalena Šrepel posvetila joj je pisma u kojima ukazuje na važnost upoznavanja ljudske nutrine. Premda iza sebe nije ostavila nikakva pisana djela, upisala se u srce svoje najdraže učenice koja je njihova zajednička promišljanja u pismima sažela u epistolar U carstvu duše. Središnja misao epistolara nalazi se na samom kraju posljednjeg pisma: Dobrota je, doista, najveća mudrost.

Jagoda Truhelka preminula je u dubokoj starosti, s 93 godine, no još je i danas prisutna preko svojih djela koja ispunjavaju srca svih onih koji tragaju za ljepotom i dobrotom. Pokopana je na zagrebačkom Mirogoju.

Prenosimo dijelove iz epistolara U carstvu duše…

3. pismo

I ti sama za se ne bivstvuješ, ne postojiš, ako o sebi nemaš spoznaje, tj. ako o sebi samoj ne umiješ da razmišljaš, ako sebe ne poznaš, svoje misli, svoja čuvstva i htijenja, ako o sebi ne razmišljaš, kao što razmišljaš o svom bližnjem i kao njega što poznaš. I ti sama sebi možeš biti objekt za razmišljanje, i želiš li, da shvatiš ne samo vanjske pojave svijeta, nego i zakone, koji njima vladaju i pokreću ih, to valja u prvom redu, da poznaš svoje Ja, svoju dušu, subjekt, jer i tvojom dušom vladaju jednaki zakoni kao i dušom ostalih ljudi. (…)

Taj posao kultiviranja samoga sebe, svojih duševnih sila, morao bi biti najpreči posao svakoga misaona čovjeka. Jer samo po kulturi duše, po obrazovanosti bivamo sposobni da sudjelujemo u duševnom životu naroda i čovječanstva, da ispunimo pravo svoje određenje.

piano4. pismo

Pitat ćeš se jamačno: ‘Može li se naučiti pravilno misliti i suditi?’ Način, kako se misli i sudi stvar je prije svega formalna; zakone mišljenja uči doista logika. Ali logički misliti i suditi nitko neće naučiti iz knjige. Kao što još nitko nije naučio plivati po naputku, dok se nije našao u vodi. Pust i prazan duh nikada neće biti plodan samo po tom što je učio logiku. Sve ove formalne nauke daleko nathitat će snažna životna sila, široka simpatija, oštro promatranje i svakovrsno iskustvo.
Slavni je znak razboritosti samospoznaja, tj. ono svojstvo kojim čovjek ispravno ocjenjuje svoje sposobnosti, ne precjenjujući ih, niti omalovažavajući ih.

9. pismo

Grci su nazvali svijet “Kozmos”, to jest “ukras”, “sklad”. Njima je svijet bio skladan i lijep. Ali da bude lijep, valja da ga se i nagledamo. Mnogi prolaze svijetom kao slijepci kod očiju, nikad ih ne ožari sunce, nikada ih ne ograne zora rumena. Pa ipak ljubav za prirodu velik je dar Božji; uguši li se ili se smrzne, trpi i značaj. Ne mislim upravo da onaj koji je ne ljubi, mora biti zao; ali čvrsto držim da je onaj u jezgri dobar koji je ljubi. Ljubav za prirodu uopće blaži i plemeni ćud ljudsku.

17. pismo

Želje i strasti sapinju čovjeka i čine ga robom. Prava sloboda nije u tom da radiš što te je volja, već da radiš što je pravo. Sloboda se očituje u borbi volje protiv gospodstva želja i strasti. Svrha je toj borbi dužnost pokoriti se razumu i pravdi, koju nam otkriva razum. Dužnost ta naročiti je zakon volje, i volja nikada nije tako jaka kao onda kad suzbiješ želje svoje, interes svoj i strasti i kad ih podvrgneš razumu i pravdi.

18. pismo

Vršenju dužnosti najviše se opire neodlučnost, nepostojanost, slabost i nepouzdanje u svoje sile. Tko sumnja da mu je rad i život koristan, već osujećuje svaki uspjeh. A griješi koji uopće sumnja o svačijem radu. Sumnja je kao hrđa koja izjeda zdrave klice ljudskoga nastojanja. Svačiji život dobar je za nešto, samo ako je ispunjen korisnim radom, pa bio i najneznatniji i najsitniji. (…)

Junački, dobri čovjek vjeruje u se i u konačnu pobjedu svega dobra. Dužnosti su mu potrebite baš kao zrak za disanje. On zna, kad dužnost zove, sve drugo mora da zašuti, i simpatije, i antipatije, i želje i sanjarenje. I što će više steći zapreka, bit će krepči i odlučniji. Najveće teškoće leže tamo gdje smo im se najmanje nadali. Stignu li do nas boli i nevolje, pokazat ćemo se junacima, ako ih podnosimo šuteći i čvrstom dušom. To će podati našem duhu vedrinu i zadovoljstvo. Borbe su najbolja škola za moralnu disciplinu. Kome je put dužnosti vazda ravan i lijep, kako taj da pokaže svoju snagu? Aristotel kaže da sreća ne stoji u samoj sreći, nego u borbi oko nje…

19. pismo

Bilo bi manje nezadovoljnika na svijetu kad bi ljudi o sebi razmišljali, naučili bi da im nezadovoljstvu nije kriv svijet, nego oni sami. Oni vode račun samo o onome što njima drugi ljudi čine i ne čine; što oni sami čine ili propuštaju činiti drugima, o tom ne misle. Životu pristupaju sa sasvim krivim očekivanjima, misle da su jedino stvoreni za to da bez truda budu sretni, od svijeta traže sve, a sami ne daju ništa.

knjiga24. pismo

Prvo i prvo što valja da pamtiš jest to da knjige nipošto nijesu vanjski nakit, kojim ćeš se pohvaliti pred drugima… Jedna od najkrasnijih knjiga svih vremena je Epiktetova moralka. Mala knjižica, ali u njoj samo biserje zdrave nauke, kojoj je jezgra u onoj “Poznaj se!” i “Svladavaj se!” Nalik po smjeru i predmetu jesu i Razmatranja Marka Aurelija, a uz obojicu mudrac Seneka sa svojim pismima. Sva ova trojica najsjajniji su predstavnici stoičke filozofije, kojoj je vršak sreće u pokoju duše, toga u naše doba općenite trzavice, tako potrebitog povratka samome sebi.

26. pismo

Nikoji valjani rad ne propada, ako odmah i ne nađemo zakopano blago, al’ smo prekopali njivu, na kojoj će drugi iza nas sijati i žeti… Dakle, ne štedi snagom; bolje je trošiti se nego trunuti… Znajući što vrijedi njegov napor i trud, znat će pravedno procijeniti i tuđu muku: sebi bit će strog, a blag drugima.

Autor: Maja Tokić