…Važno je da ti duh bude visoko u svijetu istinskog razumijevanja, a da pritom ne zaboraviš vrijednost onog što je obično. Uvijek traži istinu ljepote, svaki se put vrati svijetu običnog doživljaja… Basho
Haiku poezija je, kao i ostali aspekti japanske kulture, duboko prožeta zenom. Što bi bio zen? Jedna stara pjesma kaže:
Motrimo li ga, ne možemo ga vidjeti;
Osluškujemo li ga, ne možemo ga čuti.
No ako se njime služimo, neiscrpan je.
Bi li ovo mogao biti i odgovor na pitanje: Što je život? U djelima japanskih umjetnika, pa tako i haiku pjesnika, gotovo je nemoguće odrediti granicu između umjetnosti i života, umjetnosti i prirode. Upravo je priroda ono od čega haiku pjesnik kreće i čemu se u konačnici vraća. Ona je neiscrpno vrelo, izvor inspiracije, motiva, a također i mjesto krajnjeg mira, spokoja, sreće.
Nije toliko u cvijetu
koliko u nosu:
miris.Moritake
Otpali cvijet
vratio se na granu?
– Ne, to je leptir!Moritake
U vodi studenca
iskri se
početak proljeća.Rinzai
Let lastavice –
slijedi tok rijeke
kao da pliva.Saimaro
Početak umjetnosti:
pjesma uz sadnju riže
iz unutrašnjosti zemlje.Basho
U jutarnjoj rosi:
prljava, no svježa
blatna dinja.Basho
Haiku pjesnik ne opisuje, već samo bilježi utiske, dosljedno poštujući formu od tri stiha s po 5, 7 i 5 slogova. On daje nagovještaj, slutnju, skicu, a na svakom je čitatelju da sam dovrši pojedinu sliku i tako sudjeluje u stvaranju.
Haiku pjesnik svojim stihovima priziva sklad, mjeru, vrijednost, jedinstvenost i cjelovitost, sveopću povezanost i sveprožimajuću skrivenu tajnu postojanja. Živjeti prirodno značilo bi za čovjeka koristiti ove iste elemente kao vezivni materijal za izgradnju vlastite “kuće života”.
Upravo zbog motiva iz prirode, haiku poezija rasterećena je patetike, u njoj nema preuveličavanja niti umanjivanja važnosti onoga o čemu se govori. Sve je važno, bilo veliko ili malo, obično ili neobično. Sve ima svoje mjesto, svoj trenutak.
Prepoznajući jedinstvenost neke pojave, nekog bića, događaja ili trenutka, pjesnik ga “hvata”, smješta u riječi, pritom budno pazeći da ničim ne naruši njegovu ljepotu, da bi ga već za trenutak sa zahvalnošću i poštovanjem “pustio” da nastavi dalje svojim putem.
Podsjeća to na vještinu hvatanja leptira, pažljivo da mu ne oštetimo krila. Na tren nam je na ruci, oduševljeni smo njegovom ljepotom, ali leptir za čas odleti dalje. I mi nastavljamo svojim putem, oplemenjeni.
Među cvijećem:
čuje se smijeh ljudi –
proljetna brda.Bôitsu
Dodaj Mjesecu
ručku – dobit ćeš
dobru lepezu.Sôkan
Pored živice
– pogledaš li pažljivo:
cvat rusomače!Bashô
Najvećim japanskim haiku pjesnicima smatraju se Bashô, Buson, Issa i Shiki. Po inspiraciji i atmosferi koja prožima njihove pjesme, naš najveći japanolog Vladimir Devidé kaže: Bashô je religiozan, Buson je slikar, Issa je humanist,… a Shiki, posljednji od ove četvorice, briljantan umjetnik…
Matsuo Bashô (1644. – 1694.), “azijski trubadur prirode” bio je samuraj, rodom iz Uena. Svoja najveća djela napisao je u zadnjih deset godina života, a mnogi se slažu da je upravo on podigao haiku na razinu prvorazredne umjetnosti, na visinu koju nitko ni prije ni kasnije nije dosegnuo.
Eto proljeća:
bezimeni brežuljak
u jutarnjoj sumaglici.Čak i bez kape
na toj kiši što sipi
– dobro je, dobro.Prastari ribnjak…
jedna žaba uskoči
– zvuk vode.Iscrpljen dođoh
tražeći prenoćište –
cvat glicinije!Pejzaž proljeća
upravo je pripravljen:
Mjesec; cvat šljive.Na goloj grani
šćućuren sjedi gavran –
jesenji sumrak.Zvono zamire;
razlijeva se miris
cvjetova. – Večer.Bolestan na putu –
moji snovi lutaju
usahlim poljima.(posljednji Bashôv haiku)
Buson (Yosa Buson, 1716. – 1783.)
Hram u planini –
zvuk udarenog zvona
nestaje u sumaglici.Za me koji odlazim,
za tebe koja ostaješ –
dvije jeseni.Sred proljetne kiše
protječe
velika rijeka.“Prenoćište!” –
viknu odbacivši mač.
Snježna vijavica.Sijevnu munja –
šum kapljica kiše na
lišću bambusa.Rijeka ljeti:
kakva sreća – preko vode
sa sandalama u ruci.
Issa (Kobayashi Issa, 1763. – 1828.)
Čovjek što bere
repu – repom u ruci
pokazuje put.Vidi slavuja!
Kišom promočen
jutarnji glas.Jesenji vjetar –
podrhtava sjena
planine.Šljiva u cvatu
i slavuji pjevaju –
ali ja sam sâm.Pored trijema
prijazno se leluja
vrbino stablo.
Shiki (Masaoka Shiki, 1867. – 1902.)
Među travama
cvijet neznanog imena
bijelo cvjeta.Čamac, obala:
među njima vrba –
rastajemo se.Jedan za drugim
ljudi otpočinu na ovom kamenu –
pustopolje; ljeto.Večernji lahor –
svi ružini cvjetovi
giblju se, njišu.U napuštenom
čamcu bubnja
tuča.Nije mu još deset:
dijete predano hramu.
Oštra zima.Svjetlo susjedne
sobe također se gasi –
hladnoća noći.
Prema preporukama starih japanskih majstora, isti haiku trebalo bi čitati više puta jer ćemo opetovanim čitanjem u njemu naći uvijek nove doživljaje.
Haiku nas poziva da posvetimo pažnju onome pokraj čega obično “proletimo”, što smatramo podrazumijevajućom kulisom života i primijetimo prazninu tek kad nestane. Haiku pjesnik uvijek ostavlja prostora čitatelju kojeg nenametljivo poziva na sudjelovanje, kao da nam netko u filmu života zaustavi jedan kadar i kaže: Gledaj! I ovo je bitno, i u ovome živi veliki misterij Života…
Za poeziju se često kaže da je “glazba duše”. Ljudska duša prepoznaje tu glazbu, nije joj potreban prevoditelj. Ona također ne poznaje granice, strane svijeta. Stoga, koliko god haiku poezija bila japanska, njena je poruka univerzalna i može biti nadahnuće svakom čovjeku koji traga za prirodnijim načinom života.
Vjetar donosi
dovoljno suhog lišća
za spremiti vatru.Ryôkan
Voda što dolazi
Pere vodu što odlazi –
Ugodna svježina.Ransetsu
Preuzeto iz knjige Vladimir Devide, Japanska haiku poezija i njen kulturnopovijesni okvir, Zagrebačka naklada, Zagreb 2003.
Autor: Lada Ilić Puharić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
