Doprinos hrvatskog kulturnog prostora renesansi malo je poznat u svijetu, ali nažalost i kod nas. Nepovoljne političke okolnosti prisiljavale su naše pionire renesanse da više djeluju u inozemstvu, najviše u Italiji, pa su tako i ostali zapamćeni po svojim talijaniziranim imenima. Umjetnici Franjo Vranjanin, Andrija Medulić, Ivan Duknović, Julije Klović, Juraj Dalmatinac, Andrija Aleši i Nikola Firentinac tek su poznatiji među njima.

Ovoj skupini treba pribrojiti i književnike na čelu s najpoznatijim, Markom Marulićem, kao i koliko tragičnu toliko i zanimljivu figuru Markantuna de Dominisa, prvotno biskupa senjskog zatim nadbiskupa splitskog i konačno dekana windsorskog. Uz sv. Jeronima i Josipa Jurja Strossmayera u povijesti Crkve nema značajnije figure s ovih naših prostora. No, Dominis se također istaknuo i kao fizičar koji je djelovao na samom početku oslobođenja znanosti od okova crkvenih dogmi, koji je razvijao znanstvene metode i bavio se eksperimentiranjem.

Rođen je 1560. godine na otoku Rabu. U Italiji završava isusovačku školu i studije, ulazi u isusovački red, predaje matematiku, logiku, filozofiju i retoriku u Veroni, Padovi i Bresciji. Napušta isusovački red da bi postao administrator senjske biskupije, a za biskupa je imenovan 1600. godine. Na biskupskoj stolici u Senju istaknuo se kao posrednik u sukobu Mlečana i Uskoka te je njegovim zalaganjem sklopljeno primirje, a on stekao uvažavanje samog Pape i Habsburškog dvora.

Splitskim nadbiskupom postaje 1602. godine kao prvi Dalmatinac nakon dvjestogodišnjeg biskupovanja stranaca. Kao čovjek obdaren snažnim intelektom, sjajna duha i visoka morala, izabran je privolom svih kaptola, grada, Venecije i naravno Pape.

U Split dolazi u vrijeme kad se grad počinje lagano oporavljati od teških posljedica turskog zaposjedanja neposredne splitske okolice. Istovremeno je grad pohodila i teška kuga koja svodi stanovništvo na nekoliko tisuća, odnosno na trećinu prijeratnog broja. Ipak, grad se ne predaje. Splićani, potpomognuti Poljičanima, u žestokoj navali preotimaju Turcima Klis, važnu utvrdu u blizini grada, ali je Mlečani vraćaju Turcima u želji da sačuvaju kakav takav mir. Tako će i ostati sve do početka Kandijskog rata 1648. godine.

Preuzevši nadbiskupiju, Mar­kantun de Dominis se vrlo savjesno i energično prima posla, sam predaje sjemeništarcima, pokušava popraviti položaj nižeg svećenstva što ga dovodi u sukob s nadbiskupskim kaptolom i drugim biskupima.

AntonioDeDominis_title_mJoš kao lektor matematike u Padovi pokazuje interes za prirodne znanosti. Piše dvije rasprave: o optici te o plimi i oseci. Raspolaže velikom intuicijom, a shvaća i značaj eksperimenta u fizici. Dominis je shvatio bit refleksije i loma svje­tlosti, on točno zaključuje da se promjenom vidnog kuta mijenja i veličina slike. (De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride. Tractatus. Venetiis 1611. Marcus Antonius de Dominis). Ovo je ka­snije matematički egzaktno uobličio Descartes. Sam Isaac Newton visoko je cijenio Dominisova istraživanja svjetla. U svojoj Optici Newton se poziva na Dominisovo tumačenje duge kao svjetlosne pojave: To je među novijima potpunije rasvijetlio i obimnije objasnio glasoviti Marko Antun de Dominis, nadbiskup splitski, u svojoj knjizi O gledanju i svjetlosnim zracima… U toj knjizi objašnjava slavni čovjek kako se unutrašnji luk stvara dvostrukim prelamanjima i je­dnostrukim odbijanjima, koja se pojavljuju među tim prelamanjima u okru­glim kapljicama, a vanjski luk nastaje uslijed dvostrukih prelamanja i među njima ubačenih tako isto dvostrukih odbijanja u sličnim kapljicama vode. Isti je način tumačenja dao i Descartes u svojim Meteorima.

Goethe o ovom njegovom radu piše: Ovim je djelom nevelika opsega Antun de Dominis postao čuvenim među istraživačima prirode, i to s pravom: tá tu se prepoznaje rad obaviještena čovjeka, dobro upućena u matematiku i fiziku, štoviše, izvornog motri­telja…

Dok Galileo pod utjecajem Kopernika plimu i oseku izvodi isključivo iz rotacije Zemlje, Dominis, naprotiv, ispravno zaključuje da je to najvećim dijelom posljedica privlačne sile Mjeseca.

Iako je njegovo djelovanje na području fizike izuzetno značajno, pa ga Ivan Supek uz Boškovića i Teslu svrstava među tri najznačajnija ­znanstvenika s područja Hrvatske, on ipak svoje najbolje godine posvećuje ostvarenju svog životnog cilja – izmirenju zaraćenih kršćanskih frakcija Europe.

Naime, krvavi ratovi izazvani sukobom papinstva i reformacije, kao izraza potrebe za duhovnom i strukturnom promjenom unutar Crkve, ponovno vraćaju Europu u ponor srednjeg vijeka. Dominis, kao istinski kršćanin ulaže sve svoje intelektualne snage da to spriječi. U svom djelu De republica ecclesiastica, po mnogima najlucidnijem djelu svog vremena, istupa kao preteča ekumenizma: Od prvih godina svog klerikata gajio sam u sebi gotovo urođenu želju da vidim jedinstvo svih Kristovih crkvi. Odvajanje Zapada od Istoka, Juga od Sjevera u vjerskim pitanjima nisam nikada mogao ravnodušno podnositi. Živo sam želio upoznati uzrok tako brojnih i tako velikih raskola i razmotriti bi li se mogao pronaći kakav put da se sve Kristove crkve združe u pravo staro jedinstvo. … U bitnome i temeljnome vjera je jedna te ista. I jednoj i drugoj upravitelj i gospodin jest isti Krist, isto im je krštenje, utemeljene su od istih apostola, slijede i opslužuju isto Evanđelje…

Zahtijeva povratak izvornom kršćanstvu kao temelju općeg pomirenja i jedinstva kršćanskih crkvi bez primata Pape, koji je za njega samo jedan od biskupa. Također ističe da Crkva treba biti isključivo upućena na duhovne ciljeve. Treba je osloboditi utjecaja na svjetovne poslove jer pohlepa za svjetovnom vlašću, za svjetovnim dobrima i užicima koja je ovladala hijerarhijama svih kršćanskih crkvi, onemogućavala je ostvarenje osnovnog cilja. Smatra da bi Crkvom trebali upravljati međusobno ravnopravni biskupi kao zakoniti nasljednici apostola. U svom djelu dalje apelira na europske vladare da se klone međusobnih sporova i ­ratova.

Početkom XVII. stoljeća dolazi do napetosti u odnosima između Venecije i papinske kurije i to zbog namjera Inkvizicije da djeluje na području mletačke države samo­stalno i time ugrozi mletački suverenitet. Dominis, vjeran svom stavu o nemiješanju Crkve u poslove države, odlučno staje na mletačku stranu, i piše: Pogubne zablude rimske kurije upropašćuju duše i krše snagu crkve.

Svoje stavove iznosi javno te biva optužen za herezu pa ozlojeđen napušta nadbiskupski položaj. Osjećajući da je pod prismotrom, a znajući dobro da će zbog svojih stavova doći pod udar Inkvizicije, odlazi u Englesku. Godine 1616. dolazi u London gdje ga srdačno i uz počasti prima sam kralj James zajedno s najvišim crkvenim i svje­tovnim dostojanstvenicima. U pismu koje je prethodilo njegovom dolasku, engleskom kralju piše da inzistira na povezivanju crkvi, o uzajamnoj snošljivosti…. Naravno, pritom misli na odnose između rimokatoličke i anglikanske crkve. U Engleskoj je imenovan i windsorskim dekanom, što je odgova­ralo položaju kraljevog savjetnika za vanjske poslove, uživa velike časti i raspolaže dobrim prihodima.

Dvorac Windsor

Dvorac Windsor

Pronašavši utočište pred Inkvizicijom, 1617. godine izdaje svoje najznačajnije djelo De republica ecclesiastica (Crkvena država) u deset svezaka, na 1689 stranica, u kojem se zalaže za prvobitno kršćanstvo. De republica ecclesiastica je tada bila smatrana ključnim djelom reformacije.

Iako ga neki svrstavaju među protestante, on sam to odlučno niječe. Po stavovima i ponašanju bliži je češkom reformatoru Janu Husu, kojeg spominje s poštovanjem, a koji je zahtijevao skromniju Crkvu te osuđivao razuzdan život klera. Husovo se djelo nadovezuje se na najbolju tradiciju katoličkog univerzalizma i nadilazi uskogrudnost ondašnje reformacije kao antipapinstva. Nasuprot tome, Dominis ističe ljudsku odgovornost i slobodu. Evanđelje ostaje za njega zajednička kršćanska osnovica, ali to dopušta slobodu pojedincu i narodima u njihovom svjetovnom djelovanju.

Kroz šest godina boravka na engleskom dvoru imao je priliku neposredno se upoznati i sa stanjem u anglikanskoj crkvi. Koliko god da je bio žestoki kritičar rimske crkve, jednako je postao protivnikom i engleske crkve. Odluku da napusti Englesku obrazlaže: Kako boraveći među vama nisam mogao odveć promicati slogu i jedinstvo, možda ću sada, kad više nisam s vama, promicati bolje. Neću naime odustati, dokle god budem živio i gdje god budem bio, od tako velikog i bogougodnog rada za ujedinjenje.

Nažalost, njegove ideale nije prepoznala ni rimska, a niti angli­kanska crkva. Vraća se u Rim, središte kršćanstva, u kojem se prividno, kao i Galileo, odriče svojih stavova. No, kako nakon ­smrti pape Grgura XV. Dominis gubi zaštitnika. Inkvizicija ga optužuje da se u svojoj duši vratio herezi. Iako formalno pokajnik, tijekom saslušanja Dominis izražava svoje prave stavove. Umire u zatvoru u rimskoj tvrđavi Sant’Angelo 1624. godine, a tijelo mu je, zajedno sa spisima, spaljeno na kobnoj poljani Campo dei Fiori na kojoj je spaljen i Giordano Bruno.

Zanimljivo je da je ranije te iste 1624. godine u Rimu Dominis objavio svoje djelo Euripus seu de fluxu et refluxu maris (Eurip ili o plimi i oseci mora). Fizika je tako obilježila početak i kraj njegova djelovanja, ona je za njega bila ­ostvarenje mladenačke radoznalosti i staračka razbibriga.

I dok je talijanski liberalni nacionalizam podigao Giordana Bruna na razinu nacionalnog heroja i tamo gdje je on tako hrabro prkosio zabludama vremena danas stoji njegov spomenik, hrvatski pak nacionalni romantizam, kroz pero Augusta Šenoe u djelu Čuvaj se senjske ruke, odbacuje Dominisa proglašavajući ga mletačkim plaćenikom. Svećenici, povjesničari i književnici, osim Račkog i Ljubića, ignoriraju njegovo stvaralaštvo. Šutnja pokapa veliko djelo sve do naših dana kad se 2002. godine u Splitu konačno u dva sveska tiskaju njegovi izabrani radovi.

Tvrđava Sant' Angelo, izvorno Hadrijanov mauzolej.

Tvrđava Sant’ Angelo, izvorno Hadrijanov mauzolej.

Malo je, međutim, poznato da je akademik Ivan Supek kroz dugi niz godina istraživao njegov život i rad, pa je između ostalog o njemu zapisao: … nije na hrvatskim osta­cima ostataka izrasla sintetičnija ličnost od ovog nadarenog fizičara i kršćanskog moralista, splitskog nadbiskupa i windsorskog dekana. Njegova je veličina bila europska u punom smislu te riječi. Što je on snivao, nije bilo ništa manje nego ujedinjena i pacifizirana Europa na principima uzajamne tolerancije i poštivanja tradicionalnih razlika…

On mu je posvetio i roman Heretik u kojem ga predstavlja kao tragičan lik, budući da je njegov ideal, a to je nastojanje da izmiri zavađene strane unutar Crkve i vrati ih temeljnim načelima Kristova učenja, za ono vrijeme bio neoprostiv grijeh.

Danas, tri i pol stoljeća nakon njegove smrti, naziva ga se teologom pomirenja i pretečom ekumenista. No, mora mu se odati i još jedno priznanje – da se u opasno vrijeme usudio glasno izložiti i do kraja ustrajati na svojim plemenitim idealima, te za njih žrtvovati i vlastiti život.

Autor: Joško Dvornik