Dobrota je možda jedna od etičkih vrijednosti koju najviše cijenimo kod drugih i kojom bismo najradije bili okruženi. Tko ne bi volio biti okružen ljudima koji su dobri, susretljivi, pažljivi, sretni, obzirni, puni poštovanja, velikodušni…?
Kao i sve ljudske vrline, dobrota se iskazuje djelima. Svi znamo prepoznati dobru osobu čak i ako ne znamo definirati pojam dobrote. Ona se izražava na bezbroj načina.
Dobrota je dio našeg svakodnevnog života daleko više nego što to svjesno priznajemo, premda se ponekad može činiti suprotnim. Ona je osnova svega dobrog što dijelimo, ona je ta koja omogućuje suživot, civilizacijska postignuća i kulturu, velikodušnost i predanost u potrazi za općim dobrom koje nas čini ljudima. Upravo odsutnost dobrote, odnosno krajnja sebičnost, uništava tkiva koja spajaju i ujedinjuju život.
Dobrota je unutarnji motor koji traži dobro u drugima, u svom okruženju, pa i u sebi samome. To stalno nagnuće dobru, briga za potrebe drugih, očituje se kroz misli, osjećaje i postupke te osobu pretvara u “svjetionik” koji zrači radošću, sigurnošću i povjerenjem. Njezina prisutnost osvjetljava, a ne zasjenjuje. Onaj koji širi dobrotu ne djeluje s dilemom “ti ili ja”, već djeluje s “mi”. Stoga dobrotu možemo poistovjetiti s ljubavlju.
Teško je zamisliti istinsku dobrotu, a da u njoj ne prepoznamo skromnost, jednostavnost i poštovanje tuđeg dostojanstva. Dobrota nije bahatost ili tutorstvo koje se iz arogancije pretvara da čini i zna što je dobro. Suprotno tome, ljubaznost ima puno veze sa strpljenjem (ono je često i stavlja na kušnju). Dobar čovjek je, općenito govoreći, strpljiv u svojim očekivanjima, te drugima daje slobodu i ostavlja mogućnost pogreške koja nam svima treba u životu. Iz dubokog smisla života rađa se čovjekova nutarnja sigurnost i samopouzdanje.
Ta dobrota dubokog korijenja ide ruku pod ruku s laganim osmijehom, ljubaznošću i nježnošću. Ona iz empatije i velikodušnosti nastoji širiti radost.
Ovo zračenje radosti i spokoja plod je neupadanja u zamku površnosti, i uvažavanje ljudi i svega onoga što nas čini ljudskima bez obzira na zahtjeve i potrebe života. Zato ljubaznost, pažnja, obzirnost i ugodan karakter koji takva osoba pokazuje čine suživot s njom tako jednostavnim.
Mogli bismo se usprotiviti tvrdeći kako slijepa dobrota ponekad izaziva kaos, posebno kada inzistiramo na pomaganju ne znajući posljedice ili ne uzimajući u obzir stvarnost ili slobodu drugoga. Koliko je zla počinjeno uz riječi: “To je za tvoje dobro, činim to jer te volim!” Zbog toga se dobrota nadopunjuje razlučivanjem, a to dvoje zajedno rađa mudrost. U tom procesu dobrota ne gubi svoje osobine, već stječe nove unoseći svjetlost u svoju prirodnu toplinu.
Ponekad smo suočeni s dilemom odabira između biti dobar ili pravedan. Iako ćemo se pitanjem pravde pozabaviti nekom drugom prilikom (ona svakoj osobi treba dati ono što joj odgovara u skladu s njezinom prirodom i postupcima), zašto bismo ta dva pojma razdvajali zasjenjujući pravdu odsutnošću dobrote i obrnuto?
Ljubav čini volju nježnijom i daje joj lijepe i ugodne oblike, uz to što je usmjerava prema dobrom cilju. Dobrota humanizira pravdu podsjećajući nas da smo svi ljudi i da je u konačnici Dobro svrha pravde. Čini se da dobrota i pravda ne samo da mogu koegzistirati, već moraju. Oduvijek me nadahnjivala ideja razvoja, poput npr. razvoja pravednog, dobrog i mudrog ljudskog bića. I pitam se mogu li se ti atributi zaista razviti u potpunosti ako egzistiraju odvojeno.
I na kraju, možemo se zapitati: rađamo li se dobri ili postajemo dobri?
Moderna neuroznanstvena istraživanja govore nam sve više o očitoj sklonosti čovjeka prema brizi za dobrobit drugih kao o nečemu urođenom, ukorijenjenom čak i u našoj biologiji. Istina je da u nama postoje i mnoge druge tendencije (prema animalnom preživljavanju) koje bi ih mogle poništiti, jer u našoj prirodi koegzistiraju impulsi svih vrsta. Kompleksnost života prirodna je činjenica koja zahtijeva usmjeravanje i usklađivanje koje će ga kanalizirati. Ali dobrota nas čini humanijima.
Kao i sve ostalo, možemo njegovati dobrotu, čiji korijen postoji u svim bićima, ili je možemo pustiti da izblijedi pod težinom sebičnosti; hraniti ono što nas čini humanijima ili ono što nas čini animalnijima (uz dužno poštovanje životinja).
Osobno vjerujem da će nam se, u mjeri u kojoj osnažujemo sjemenke dobrote u sebi kroz naše postupke i stavove, u životu otvoriti cvjetovi te nam donijeti još više vedrine i sreće. Kao što je Platon rekao: “Tražeći dobro svojih bližnjih, mi pronalazimo svoje.”
Autor: Miguel Ángel Padilla
Sa španjolskog prevela: Marina Miletić
