Dok sam polako i usredotočeno koračao zelenom hrastovom šumom ovoga jutra, blistavo narančasto-crveno Sunce izlazilo je na obzoru. U meni je probudilo sjećanja na Indiju gdje se nekoliko nas priključilo Thichu Nhatu Hanhu godinu dana prije nego što smo počeli obilaziti mjesta na kojima je poučavao Buddha. Na šetnji prema špilji u blizini Bodh Gaye zaustavili smo se u polju okruženom nasadima riže i počeli recitirati ove stihove:

Mir je svaki korak.
Blistavo crveno Sunce moje je srce.
Svaki se cvijet smiješi sa mnom.
Kako zeleno, kako svježe sve raste.
Kako hladno puše vjetar.
Mir je svaki korak.
Vodi nas beskrajnim putem radosti.

Ovi stihovi iskazuju bit Thich Nhat Hanhove poruke – da mir nije nešto vanjsko za čime treba tragati ili to dostići. Živjeti usredotočeno, usporavajući i uživajući u svakom koraku i svakom udisaju, posve je dovoljno. Mir je u svakom koraku i, ako koračamo ovim putem, cvjetovi će procvasti pokraj naših stopala na svakom koraku. Cvjetovi će nam se stvarno smiješiti dok budemo koračali svojim putem.

Ovo su uvodne riječi Arnolda Kotlera, učenika Thicha Nhata Hanha, u knjigu Mir je svaki korak. To je zbirka Thichovih predavanja, zapisa i razgovora koju je priredila skupina njegovih prijatelja. U predgovoru knjige Njegova Svetost Dalaj-Lama XIV. napisao je da nam ta knjiga može biti vodičem na putovanju životom jer govori o svim dobrobitima sabranosti i usredotočenosti koje nam pomažu u preoblikovanju i iscjeljenju poljuljanog stanja naše svijesti, te da slijeđenje savjeta iz te dragocjene knjige može promijeniti naš vlastiti život i život cijele zajednice.

put-usredotocenosti-redovnikNo, knjiga neće u nama ostaviti tako duboki dojam ako ne upoznamo, barem onoliko koliko možemo, njezinog autora i njegov život koji je mnogo bogatiji i poučniji od bilo kakvih riječi.

Thich Nhat Hanh (prijašnjeg imena Nguyen Xuan Bao), zen-budistički redovnik i učitelj rođen je u središnjem Vijetnamu 1926. godine. U dobi od 16 godina stupio je u budistički samostan gdje je prošao obuku iz thien-budizma, vijetnamskog oblika zen-budizma, i mahayana-budizma. Osam godina nakon zaređenja postao je suosnivačem jednog budističkog centra iz kojeg je danas nastalo najuglednije središte budističkih studija u Južnom Vijetnamu, budistički institut An Quang. Diplomirao je na vijetnamskoj budističkoj akademiji, a učiteljem i majstorom thien-budizma postao je 1966. godine. Njegovi učenici zovu ga kratko i od milja, ali s velikim poštovanjem Thay, što na vijetnamskom znači učitelj.

Pritiješnjen ratnim zbivanjima u svojoj domovini, 1961. godine prihvatio je ponudu Alfreda Hasslera, voditelja mirotvorne organizacije koja mu je dodijelila stipendiju za komparativni studij religija na Sveučilištu Princeton, a nakon toga postaje predavačem budizma na Sveučilištu Columbia u New Yorku. No, glavna svrha njegova putovanja u SAD bilo je zalaganje za mir u Vijetnamu. Dvije godine kasnije, njegovi prijatelji, budistički redovnici pozvali su ga da se žurno vrati u domovinu da im se pridruži u pomaganju sunarodnjacima koje je zahvatio rat. Nastala situacija suočila je redovnike s pitanjem trebaju li ostati u samostanima i hramovima posvećeni meditaciji i molitvi ili konkretno pomagati onima koji pate zbog ratnih stradanja. Thich Nhat Hanh odabrao je jedno i drugo unatoč protivljenju u hijerarhiji budističke zajednice Vijetnama, te je osnovao pokret takozvanog angažiranog budizma utemeljen na principima nenasilja i milosrđa. Njegov je život od tada bio posvećen dobrobiti ugroženih sunarodnjaka, pružanju konkretne pomoći te podizanju njihova samopouzdanja govorima i člancima. Godine 1965. osnovao je Školu mladih za socijalnu službu čija je svrha bila osposobiti ljude u praktičnoj pomoći pogođenima ratnim razaranjima. Okupio je oko 10000 volontera koji su radili na obnovi razrušenih i spaljenih sela, pružanju liječničke pomoći, preseljenjima obitelji bez domova, organiziranju poljoprivrednih zadruga, izgradnji škola i držanju školskih poduka. Unatoč negodovanju vlade, Hanh je uspio osnovati budističko sveučilište, nakladničku kuću i utjecajan časopis mirovnih aktivista u Južnom Vijetnamu.

Godine 1966. pozvan je na Sveučilište Cornell gdje je održao niz govora o ratnim stradanjima vijetnamskog naroda s ciljem zaustavljanja rata i pomirenja. Alfred Hassler omogućio mu je susrete s uglednim ličnostima, između ostalog i s Martinom Lutherom Kingom koji je javno osudio američko sudjelovanje u ratu u Vijetnamu. No, vijetnamska je strana poprijeko gledala na njegove istupe za pomirenje suprotstavljenih ideologija Sjevernog i Južnog Vijetnama, tako da mu je zabranjen povratak u domovinu.

Rukopisi njegovih knjiga nastavili su pod pseudonimima i dalje ilegalno kružiti cijelim Vijetnamom. Thich Nhat Hanh od tada živi u egzilu i posvećuje se misiji širenja budističkog učenja širom svijeta, osniva brojne centre i samostane u Sjevernoj Americi, Europi, Australiji i Aziji, kao i prvi europski Institut za primijenjeni budizam u Njemačkoj, gdje uče i prakticiraju ono što uče ljudi različitih nacionalnosti i religija. Naglasak je na svjesnoj brizi i pomoći ljudima, Zemlji i svim ostalim živim bićima, temeljenima na učenjima budizma o usredotočenosti u sadašnjem trenutku i zahvalnosti za život.

Martin Luther King, mlađi, bio je toliko dirnut njegovim govorima i radom da ga je 1967. godine nominirao za Nobelovu nagradu za mir uz riječi: Ne znam ni za koga tko je dostojniji Nobelove nagrade za mir od ovog blagog redovnika iz Vijetnama. No, te godine Nobelova nagrada nikome nije bila dodijeljena.

Rat je završio 1975. godine pobjedom Sjevernog Vijetnama, a njemu je odbijena molba da se vrati u domovinu. Thich nije stao s humanitarnim radom pa je tako, između ostalog, vodio akciju spašavanja vijetnamskih izbjeglica – brodolomaca u Tajlandu, te slao pomoć izbjeglima u Maleziji i Hong Kongu.

put-usredotocenosti-redovnik2

Godine 1982. sa zen-majstorom Chan Khongom osnovao je budistički centar i samostan Plum Village na jugu Francuske gdje nastavlja svoj rad. Tek od 2005. godine dopušteno mu je posjetiti domovinu.

Napisao je stotinjak knjiga, među kojima izdvajamo: Sunce je moje srce, Srce Buddhinih poučavanja, Budite slobodni tamo gdje jeste, Nema smrti, nema straha, dnevnik Mirisni palmini listovi te kod nas prevedene knjige: Umijeće komunikacije, Posao – kako pronaći smisao i radost u svakodnevnim obavezama, Biti mir, Čudesna pažnja i Mir je svaki korak – put usredotočenosti u svakodnevnom životu.

U svom dnevniku Mirisni palmini listovi, Thay je zapisao:

Zanimljivo je koliko naše okruženje utječe na naše osjećaje. Naše radosti i tuge, ono što volimo ili ne volimo, toliko su obojeni onime što nas okružuje da često dopuštamo našem okruženju da određuje naš put. Puštamo da nas vode “javni” osjećaji sve dok više ni sami ne znamo čemu zapravo težimo. Postajemo stranci samima sebi, potpuno ukalupljeni u društvo. Naši prijatelji u Phuong Boiju uvijek su se suprotstavljali društvenom konformizmu i opirali društvom nametnutim kalupima. Naravno, susretali smo se s otporom, i nutarnjim i vanjskim. Ponekad se osjećam uhvaćenim između dva suprotstavljena ja – društvom nametnutog “lažnog ja” i onog kojeg bih nazvao “pravim ja”. Koliko često ih pomiješamo i prihvatimo društvom nametnuti kalup kao naše pravo ja. Bitke između naša dva ja rijetko završavaju mirnom pomirbom. Naš um postaje bojno polje na kojem je pet skandi – oblik, osjet, opažanje, mentalna stanja i svijest – razbacano poput krhotina u uraganu. Stabla padaju, grane pucaju, kuće se ruše. To su naši najsamotniji trenuci. A opet svaki put kad preživimo takvu oluju, malo narastemo. Bez takvih oluja ne bih bio onaj tko sam danas.

Da bismo živjeli, moramo umrijeti u svakom trenutku. Moramo stalno iznova ginuti u olujama koje čine život mogućim. (…) Moramo nastaviti rasti. Kao dijete uvijek bih prerastao odjeću koju bi mi majka sašila. Te odjevne predmete, koji mirišu na dječju nevinost i ljubav moje majke, mogu čuvati u kovčegu radi sjećanja. Ali sada mi treba nova i drugačija odjeća koja će pristajati onome tko sam postao. Moramo šivati vlastitu odjeću, a ne samo prihvaćati gotova odijela koja nam je namijenilo društvo. Odjeća koju izrađujem za sebe možda neće biti u modi ili čak prihvaćena. Ali ne radi se samo o odjeći. Radi se o tome tko sam ja kao osoba. Odbijam prihvatiti mjerilo po kojemu me drugi prosuđuju. Ja koristim svoje vlastito mjerilo, ono koje sam sam otkrio, pa čak i kada to znači da se ne slažem s javnim mišljenjem. Moram biti onaj koji jesam. Ne mogu se vratiti u čahuru iz koje sam se netom oslobodio.

Hanhove pouke i savjeti samo su drevna učenja izvornog praktičnog mahayana i zen-budizma o ispravnom življenju, prenesena na jednostavan i pristupačan način običnom čovjeku koji nema većeg predznanja o toj religiji i filozofiji. Mogu se činiti toliko jednostavnima da ih možemo lako previdjeti kao nešto uobičajeno i nevažno, uz nevjericu da bi njihova primjena mogla izazvati bilo kakvu promjenu u nama, a kamoli učiniti nas sretnijima. No, ono najjednostavnije i najprirodnije može biti i najteže ako nam nedostaje razumijevanje, ali može biti i najveće blago ako ga svjesno primjenjujemo. Brojni njegovi učenici, stariji i mlađi, svjedoče o praktičnosti njegovih pouka u svom životu. Thich se želio približiti svakom čovjeku i svakom narodu, bez obzira na njihova uvjerenja i vjeru. Nikada nije isticao budizam iznad drugih religija i filozofija, već je samo želio prenijeti ono što je sam naučio i iskusio, a što mu je pomoglo da bude sretan i miran čovjek.

Za svoju malu, ali dragocjenu knjigu, Mir je svaki korak kaže da je zvono usredotočenosti i smirenosti koje podsjeća da je sreća moguća samo u sadašnjem trenutku.

Knjigu započinje, poput Marka Aurelija u knjizi Samome sebi, riječima o važnosti i ljepoti svakog novog dana koji je pred nama kao dragocjeni dar kojim možemo drugima i sebi donijeti mir, radost i sreću: “Svakog jutra, kad se probudite…” I to buđenje svakog jutra toliko je jednostavna i uobičajena stvar u našem životu da nismo svjesni koliko je važna za naše blagostanje i zdravlje, jer način na koji se budimo i kako započinjemo dan može odrediti kvalitetu cijelog našeg novog dana, a zbrajanjem dana – i kvalitetu cijelog života. U priči o novom danu, buđenju i ustajanju moglo bi se sažeti duboko učenje budizma o važnosti zahvalnosti, svjesnosti i usredotočenosti te o važnosti namjere da dan učinimo sretnim, mirnim i radosnim sebi i drugima. Jer mir je, kako kaže Thich, ovdje i sada, u nama i u svemu što činimo i vidimo. Uviđa koliko smo vješti u pripremanju za život, ali nismo dovoljno spretni u samom življenju. Teško nam je sjetiti se da smo živi sada, u jedinom trenutku koji nam je dan na volju da bismo živjeli. (…) Jedino što moramo učiniti jest to da budemo budni i živi u sadašnjem trenutku.

Govori nam o važnosti osmijeha, pa kaže: Kada se dijete smiješi, kada se odrastao čovjek smiješi, to je vrlo značajno. Ako se u svakidašnjem životu možemo smiješiti, ako smo u stanju biti spokojni i sretni, bit će to dobrobit ne samo za nas same, nego i za sve druge. Ako zaista znamo kako živjeti, ima li boljeg načina da započnemo dan negoli s osmijehom? Naš je osmijeh potvrda naše svjesnosti i odlučnosti da živimo u miru i radosti. Probuđeni um izvorište je iskrenog osmijeha. I tako ćemo se nasmiješiti, kako kaže Thich, istoga trena kad ujutro začujemo pjev ptice ili ugledamo sunčanu zraku kako se prosipa kroz naš prozor i kročit ćemo u dan s blagošću i razumijevanjem.

mladi-redovnici-u-that-luang

Upućuje nas da bismo trebali biti pažljivi u biranju svojih koraka u životu i pažljivi u tome kakve ćemo emocije izražavati jer naša svijest egzistira na dvije razine – kao sjemenka i kao manifestacija te sjemenke. Svaki put kad je sjemenka u mogućnosti da nikne, ona proizvodi novu sjemenku iste vrste. Ako smo, na primjer, ljuti samo pet minuta, nova sjemenka ljutnje stvorit će se u tlu našeg nesvjesnog uma. Kad se smijemo, pojavi se nova sjemenka smijeha i veselja. Svaki put kad vježbamo prisebno živjeti, sadimo zdravu sjemenku i jačamo već postojeće zdrave sjemenke u nama… Svatko od nas treba rezervu lijepih i zdravih sjemenki, dovoljno snažnih da nam pomognu u teškim trenucima.

Mi, također, previše razmišljamo i time se opterećujemo. Razmišljanje je važno, kaže Thich, ali dobar dio našeg razmišljanja zapravo je beskoristan.

Ponekad se u mnoštvu ljudi osjećamo umorno, hladno i usamljeno. Tada se poželimo povući i biti sami sa sobom te iznova osjetiti toplinu… Naša su osjetila prozori u svijet, a ponekad vjetar puše kroz njih i uznemiri sve u nama. Poneki od nas ostavljaju prozore uvijek otvorenima, dopuštajući da ih prizori i zvuci svijeta preplave, obuzmu i prepuste na milost i nemilost njihovo žalobno i uznemireno ja… Ne poželite li zatvoriti svoje prozore? Bojite li se usamljenosti i praznine koju biste mogli otkriti kada biste se suočili sami sa sobom? Toliko smo ponekad usamljeni, lijeni ili nam je dosadno da smo zaboravili sami stvarati vlastiti život. Uključimo televizor i ostavljamo program koji nas ne zanima dopuštajući nekome drugome da nas vodi, oblikuje i uništava…

Možda ćete poželjeti napustiti grad i krenuti u prirodu kako biste sami sebi pomogli zatvoriti prozore koji toliko uznemiruju vaš duh. U prirodi možemo postati jedno s mirnom šumom te iznova otkriti i obnoviti sami sebe, a da nas pritom ne pokoleba kaos “vanjskog svijeta”. Zelena i tiha stabla pomoći će nam da održimo usredotočenost… Bilo da smo u gradu, u prirodi ili divljini, valja nam okrijepiti vlastiti duh brižljivim odabirom okoline i njegovanjem vlastite svijesti u svakom trenutku.

put-usredotocenosti-redovnik4Kada živimo odvojeni od prirode, osjećamo se bolesno.

Ako ste planinar ili uživate u prirodi, šumama, znate da su one naša pluća izvan našeg tijela kao što je Sunce naše srce izvan našeg tijela… Zarobljeni smo sami u sebi i razmišljamo kako si osigurati udobne uvjete za ovo malo sebe, dok istodobno uništavamo svoje veliko sebe. Trebamo iskreno biti svoji. To znači da trebamo biti u stanju da budemo rijeka, šuma, Sunce… Zbog toga trebamo, s vremena na vrijeme, izaći van i biti u prirodi. To je vrlo važno. Mi i naša djeca trebamo ponovno ostvariti dodir sa Zemljom. U mnogim gradovima ne možemo vidjeti drveće – zelene boje nema u našem vidokrugu…

I svaki naš zalogaj, upućuje nas Thich, sadrži život Sunca i Zemlje. O nama ovisi u kojoj mjeri nam se hrana otkriva. Možemo vidjeti i okusiti cijeli svemir u kriški kruha.

Imati mogućnost sjediti sa svojom obitelji i prijateljima i uživati u predivnoj hrani nešto je dragocjeno, nešto što nema svatko. Mnogo je gladnih ljudi u svijetu. Kada držim zdjelicu riže ili komad kruha u ruci, znam da sam sretan i suosjećam sa svima koji nemaju što jesti i koji su bez obitelji i prijatelja. To je vrlo duboka vježba. Ne trebamo ići u hram kako bismo to vježbali.

Mislimo da je pranje posuđa neugodan posao, ali neugodan je samo onda kada to ne radimo, kaže nam Thich. Svaka misao, svaka radnja obasjana sviješću postaje sveta.

Usredotočenost u hodu služi nam za obnovu energije i da bismo uživali u samoj šetnji, sami ili s prijateljima. Mi ne hodamo da bismo nekamo stigli, nego zato da bismo hodali. Svrha je biti u sadašnjem trenutku i da, svjesni disanja i hodanja, uživamo u svakom koraku. Pritom se moramo osloboditi svih briga i tjeskoba, ne razmišljati ni o prošlosti ni o budućnosti, samo biti sada. Koračamo kao da smo najsretnije osobe na svijetu. Iako stalno hodamo, naše hodanje obično više nalikuje trčanju. Kada tako hodamo, utiskujemo tjeskobu i tugu u zemlju. Moramo hodati tako da u zemlju utiskujemo mir i vedrinu… Hodajte kao da prstima ljubite zemlju.

put-usredotocenosti-redovnik3Često osjećamo da je u nama zrakoprazan prostor, kaže nam Thich, a ne želimo mu se suprotstaviti. Ne sviđa nam se što moramo biti tako užurbani, ali svaki put kada nađemo trenutak slobodnog vremena, bojimo se biti sami sa sobom. Želimo pobjeći. Uključimo televizor, telefoniramo, čitamo roman, izađemo s prijateljem ili jednostavno uzmemo automobil i nekuda se odvezemo. Naša nas civilizacija uči da tako postupamo te nam nudi mnogo stvari koje možemo upotrebljavati kako bismo izgubili dodir sa sobom. Ali, kamo god da odemo, naš “ja” bit će uz nas – ne možemo mu pobjeći.

Na Zapadu smo orijentirani prema cilju. Znamo kamo želimo ići i vrlo smo usmjereni prema tom odredištu. To može biti korisno, no često zaboravljamo uživati tijekom puta… Smisao je u tome da ne stavljate ništa ispred sebe da biste potom trčali za tim, jer sve je već ovdje, u vama…

Već nam je postalo navikom, također nas podsjeća Thich, da svijet promatramo pragmatično nastojeći što bolje procijeniti kako da iz svake situacije izvučemo korist.

Jedan me umjetnik pitao: “Na koji način da promatram cvijet da bih od njega dobio najviše za svoju umjetnost?” Odgovorio sam: “Ako razmišljaš na taj način, ne možeš biti u dodiru s cvijetom. Zaboravi sve svoje projekte tako da možeš biti s cvijetom bez namjere da ga iskoristiš ili dobiješ nešto od njega.”

Trebamo savladati umjetnost zaustavljanja da bismo zaista bili s prijateljem ili s cvijetom.

Sve što radimo djelo je poezije ili slikarstva ako to radimo usredotočeno. Uzgajati salatu je poezija… i svaka je minuta našega života umjetničko djelo. Dovoljno je da djelujemo sabrano i potpuno i naša će umjetnost cvjetati tako da o njoj uopće ne moramo govoriti. Kada znamo kako biti mir, shvatit ćemo da je umjetnost divan način da podijelimo spokoj.

Zapadna civilizacija, primjećuje Thich, previše ističe ideju nade. Nada je važna jer nam može omogućiti da lakše podnosimo sadašnji trenutak. Ako vjerujemo da će sutra biti bolje, danas ćemo lakše podnijeti probleme. Međutim, to je najviše što nada može učiniti za nas – olakšati nam poteškoće. Budući da se držimo nade za budućnost, ne usredotočujemo svoju energiju i mogućnosti na sadašnji trenutak. Mi se koristimo nadom da bismo vjerovali da će se nešto bolje dogoditi u budućnosti. Nada tako postaje vrsta prepreke jer ne vidimo radost koja je već ovdje.

Osviještenost, mir i veselje neće nam donijeti netko drugi. Bunar je u nama. Ako kopamo dovoljno duboko u sadašnjem trenutku, voda će poteći.

Razumijevanje i ljubav nisu dvoje, nego jedno… Kada razumijete, ne možete ništa drugo nego voljeti. Ne možete se naljutiti. Da biste razvili razumijevanje, trebate gledati sva živa bića očima suosjećanja… Ako mislimo samo na sebe, ako poznajemo samo svoje potrebe, a zanemarimo tuđe, ne možemo voljeti… Uz razumijevanje, osoba koju volimo sigurno će procvasti.

Zvuk i svjetlo imaju sposobnost prodiranja bilo gdje, kao što to mogu i ljubav i suosjećanje. Ako je ljubav stvarna, to će biti očito u našem svakodnevnom životu, u načinu na koji se odnosimo prema ljudima i svijetu… Ako je ljubav u našem srcu, svaka misao, riječ i djelo mogu napraviti čudo.

Kada sadite salatu, a ona ne izraste dobro, vi ne krivite salatu. Tražite razlog zašto nije uspjelo. Možda treba gnojivo ili više vode, ili više sunca. No, ako imamo problema s prijateljima ili u obitelji, krivimo drugu osobu. No, ako se znamo pobrinuti za njih, oni će napredovati dobro, poput salate. Okrivljavanje nema nikakvog pozitivnog učinka. To je moje iskustvo. Nema krivnje, nema zaključivanja, nema argumenata, samo razumijevanje. Ako razumijete i pokažete to razumijevanje, ako možete voljeti, i situacija će se promijeniti.

Volio bih s vama podijeliti jednu lijepu pjesmu koju je napisao moj prijatelj koji je umro u Saigonu prije 30 godina, u dvadeset i osmoj godini…

Stojeći tiho uz ogradu
Ti se smiješiš svojim prekrasnim osmijehom.
Ostajem bez riječi, ispunjenih osjeta
Zbog zvukova tvoje lijepe pjesme,
Bez početka i bez kraja.
Duboko ti se klanjam.

zalazak-sunca-selo-put-usredotocenosti

“Ti” se odnosi na cvijet, daliju. Možda ćete pomisliti da je pjesnik bio tajanstven, jer je ovakav način gledanja i viđenja stvari vrlo dubok. No, on je bio samo osoba poput svih nas… Upravo je to način na koji vježbamo sabranost. Nastojimo biti u dodiru sa životom i duboko se u nj zagledati – dok pijemo čaj, hodamo, sjedimo ili slažemo cvijeće. Tajna uspjeha je da budete zaista svoji, a kada ste zaista svoji, možete doživjeti život…

Thich Nhat Hanh, skromni i vedri redovnik i učitelj, danas je u dobi od 90 godina. U studenome 2014. doživio je teški moždani udar, a u rujnu 2015. godine izgovorio je ponovno svoje prve riječi. Danas se u miru oporavlja uz brižnu pažnju svojih brojnih učenika.

Ovo tijelo nisam ja; nisam uhvaćen ovim tijelom, ja sam život bez granica, nikad nisam rođen i nikad nisam umro. Tamo je široki ocean i nebo s mnogim galaksijama. Sve se manifestira iz osnove svijesti. Od početka vremena uvijek sam bio slobodan. Rođenje i smrt samo su vrata kroz koja ulazimo i izlazimo. Rođenje i smrt samo su igra skrivača. Stoga se smiješi i uzmi me za ruku i mahni mi na pozdrav. Sutra ćemo se ponovno sresti, ili čak prije. Uvijek ćemo se sretati na istinskom izvoru. Uvijek ćemo se ponovno susretati na bezbrojnim putevima života.

Autor: Vesna Bosnar