Intervju povodom objavljivanja knjige Filozofija nahuatl

Miguel León-Portilla (1926.), meksički antropolog i povjesničar, najpoznatiji je autoritet za nahuatlešku kulturu, dominantnu kulturu prethispanske Amerike, a njegova Filozofija náhuatl nezaobilazno je djelo za njeno bolje po­znavanje.

Nahue je zajednički naziv za različite narode nastanjene u Dolini Meksika i njenoj okolici, a koje je povezivao zajednički jezik – náhuatl. Osim Azteka, najslavnijih predstavnika nahuatleške kulture, u Nahue se ubrajaju Tezcocanci, Cholulteci, Tlaxcalteci i mnogi drugi narodi.

IMG_7510Govoriti o filozofiji kod Azteka može se u prvi mah činiti ambicio­zno, kad ih naše ograničeno gledanje vidi isključivo kroz prizmu krvavih obreda. Međutim, ako je filozofija uistinu pokušaj da se objasne i shva­te najdublji problemi postojanja, onda svaki čovjek filozofira i svaka kultura ima svoj autentičan način sagledavanja svijeta, viđenja same sebe i onoga što nadilazi svijet i nju samu. León-Portilla dokumentirano dokazuje, oslanjajući se na autentične izvore, da su Azteci, osim mistično-ratničke kozmovizije prema kojoj je potrebna krv da bi Sunce nastavilo sjati, imali i jedan potpuno drugačiji odgovor na spomenuta pitanja – nahuatleški mudraci, tlamatiniji, stvorili su duboku, čisto filozofsku doktrinu koja svojom svježinom inspirira i danas.

León-Portilla je napisao više od četrdeset knjiga, od kojih su najpoznatije: La filosofía nahuatl estudiada en sus fuentes (Filozofija náhuatl proučavana na njenim izvorima, 1956.), La visión de los venci­dos (Vizija pobijeđenih, 1959.), Los antiguos mexicanos a través de sus crónicas y cantares (Drevni Meksikanci kroz njihove priče i pjesme, 1961.).

Proučavanje, ali i neumorno nastojanje na očuvanju autohtonih kultura i jezika Meksika njegova su cjeloživotna preokupacija. Posebno ga veseli što je za milijun i pol govornika jezika náhuatl koji danas žive u Meksiku postigao uvođenje dvojezičnog obrazovanja.

Povodom izlaska hrvatskog prijevoda Filozofije náhuatl u izdanju Nove Akropole, prof. León-Portilla je dao intervju za naš časopis.

Što je u Vama probudilo zanimanje za prethispanske kulture?

Kad sam bio jako mlad, čitao sam knjige kao što su Drevna povijest Meksika Francisca Javiera Clavijera, isusovca iz XIII. stoljeća. Njegova su djela prevedena na talijanski, francuski i njemački jezik. Također sam već kao dječak posjećivao različita arheološka nalazišta zaje­dno s doktorom Manuelom Gamiom (ujak prof. León-Portille – op. u.), začetnikom moderne antropologije u Meksiku. Tako su me već od mladosti privlačile drevne domorodačke kulture te potomci ovih naroda – stva­ratelja jedne civilizacije. Manuel Gamio mi je rekao: Ne misli samo na mrtvog, nego i na živog Indijanca.

Untrašnje dvorište Nacionalnog antropološkog muzeja u Mexico Cityju.

Untrašnje dvorište Nacionalnog antropološkog muzeja u Mexico Cityju.

Coatlicue ("Suknja od zmije") Majka bogova, božica zemlje, života i smrti Antropološki muzej, Mexico City

Coatlicue (“Suknja od zmije”)
Majka bogova, božica zemlje, života i smrti
Antropološki muzej, Mexico City

Što Vas je potaklo na istraživanje filozofske misli među Nahuama?

Čitao sam neke nahuatl tekstove u prijevodu Ángela Maríje Garibaya, mog drugog velikog učitelja. Pojavljivala su se pitanja i dvojbe kao što su: Možemo li izreći istinske riječi na zemlji? Što se nalazi iza smrti? Zašto se krije Davatelj života? Je li moguće prepustiti se srcu na zemlji? Ovakva su me pitanja podsjećala na pitanja nekih predklasičnih filozofa. Garibaya sam čitao dok sam studirao u Kaliforniji, gdje sam magistrirao na temu djela Henrija Bergsona Dva izvora morala i religije. To je izvanredna knjiga, podjednako filozofska i poetska.

Koje elemente nahuatl filozofije biste istaknuli kao vrijedne i korisne i za današnjeg čovjeka i vrijeme u kojem živimo?

Mislim da tumačenje života kao ostvarenja cvijeta i pjesme, koje se dakle temelji na poetskoj viziji svijeta, ima trajno značenje sve do danas. Postoje brojni tekstovi o svemu što se tiče Huehuehtlahtollija, svjedočanstva o drevnoj riječi, koji nose ideje koje su jednako relevantne za današnje ljude. Prisjetit ću se jedne: Jesmo li na zemlju došli samo da bismo patili? Što je to što nas može učiniti sretnima? Drevni su govorili: Da ne bismo patili, Darovatelj života dao nam je smijeh, snagu, hranu, san i tjelesni čin kojim se narodi šire na zemlji. Sve je to utjeha za čovjeka. Međutim, čak i ako puno toga završi loše, ne treba zbog toga stalno plakati. Traži se žena, traži se muž, postoje orlovi i jaguari.

Vaša knjiga Filozofija nahuatl nepobitno dokazuje da su u prethispanskoj Americi cvje­tale kulture koje ni po čemu ne zaostaju za kulturama Starogsvijeta. Jesu li današnji potomci drevnih Nahua svjesni vlastite kulturne baštine?

Potomci drevnih domorodačkih naroda godinama se nalaze u jednoj istinski dramatičnoj situaciji. Tek je prije nekoliko desetljeća nekima od njih omogućen pristup sveučilištima i drugim visokoškolskim ustanovama. Danas i oni sami također sudjeluju u spašavanju svojih kultura.

Napisali ste mnoga djela. Koja Vam je od Vaših knjiga najdraža i zašto?

Moje knjige za koje mi­slim da bi mogle biti zanimljive uključuju: Filozofija náhuatl, Vizija pobijeđenih, Drevni Me­ksikanci kroz njihove priče i pje­sme, Toltecáyotl: aspekti kulture náhuatl i Tonantzin Guadalupe. Čini mi se da bi mogle biti zani­mljive jer nam otkrivaju vrlo vrijedne aspekte duhovne kulture drevnih Meksikanaca.

Poznato je da ste angažirani na očuvanju kulturnog nasljeđa na širem području američkog kontinenta. Možete li nam reći nešto o tome?

Uistinu sam posvećen nasljeđu domorodačkih naroda i aktualnoj situaciji u kojoj se nalaze njihovi potomci. Oni su najdublji korijen u kulturnom biću Meksika. Još nas i danas imaju mnogo čemu podučiti po pitanju svog odnosa prema prirodi, svog osjećaja za zajednicu, svoje ljubavi prema obitelji, bez želje za materijalnim bogatstvima, i zato što se sa životom nose s osmijehom usprkos svim nepravdama i patnjama.

Biste li htjeli što poručiti čitateljima u Hrvatskoj?

Hrvatska i Meksiko imaju uspo­stavljene odnose barem od kraja XVII. stoljeća, a poslije, u XVIII. stoljeću, ti se odnosi intenziviraju. Do toga je došlo dolaskom hrvatskih misionara, isusovaca, koji su radili među indijanskim narodima na sjeveroistoku Meksika. Spomenut ću najslavnijeg, Ferdinanda Konščaka (1703. – 1759.), rođenog u Vara­ždinu. Dugo godina je istraživao meksički poluotok Kalifornija i Kalifornijski zaljev tako da jedna granitna hrid danas nosi njegovo ime Roca Consag (njegovo meksičko ime bilo je Fernando Consag). Također je pisao razna djela, jedno i o otkriću istočne obale poluotoka Kalifornija. Od prije nekoliko godina u Kaliforniji slavimo mnoga od njegovih velikih postignuća. Mislim da je dobro da za to znaju i Meksikanci i Hrvati.q[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]