Jedna od velikih kolijevki borilačkih umijeća jest i dre­vna Indija. Već u najstarijim indijskim epovima, Ramayani i Mahabharati, čitamo da se od mladih ljudi očekivalo da budu dobro upućeni i vješti u vojnoj strategiji, u rukovanju lukom i strijelom, hrvanju i drugim obli­cima ovih umijeća.

Tako se u Mahabharati pripovijeda: Dva su Dronina učenika, Duryodhana i Bhima, postali nenadmašni borci kijačom i stalni suparnici. Asvatthaman je sve njih nadmašio u poznavanju tajni o oružju, a blizanci Nakula i Sahadeva sve nadbiše u mačevanju. Yudhištira je postao najbolji među strijelcima s bojnih kola. Arjuna bijaše u svemu najbolji. Sve je nadvisio oštrim umom, pribranošću, snagom i poletom. Ime mu se pročulo širom svijeta i slovio je za strijelca prvoga među prvima. Ne bijaše mu ravna ni po vladanju oružjem, a ni po pažnji i ljubavi prema učitelju.

Umijeće borbe i ratovanja na sanskrtu se naziva danurveda, što dolazi od riječi dhanushya – luk i veda – znanje. Izvorno, danurveda je označavala umijeće rukovanja lukom i strijelom, a danas se pod tim podrazumijevaju borilačke vještine općenito.

Poznato je da su hrvanje, mačevanje, plivanje i trčanje bili iznimno popularni među polaznicima čuvenih staroindijskih sveučilišta Nalanda i Taxila. Stari izvori prenose da je i car Krišna Deva Raya bio prvak u hrvanju i jahanju. Mogulski carevi bili su gorljivi pokrovitelji borilačkih vještina, posebno hrvanja. Čuvena palača mogulskog šaha Jahana u starom Delhiju, tzv. Crvena tvrđava, u XVII. je stoljeću bila poznata i po natjecanjima u hrvanju.

Stranci koji su boravili i putovali Indijom, poput kineskih putopisaca Hsuan Tsanga i Fa Hsiena te jednog portugalskog ambasadora iz XVI. stoljeća, svojim nam zapisima govore o raširenosti borilačkih vještina u to doba.

Spomenute su vještine ugla­vnom povezane uz ratnička i takti­čka umijeća, pa je logično da su ih u najvećoj mjeri prakticirali ra­tnici (kšatrije). Međutim, i pripa­dnici svećeničke kaste (brahmani) također su njegovali različite oblike borilačkih vještina. Predaja kaže da je i sam Sidharta Gautama, da bi zaprosio ruku svoje buduće supruge, morao dokazati i svoju fizičku snagu i izdržljivost kroz atletske vještine, hrvanje, te rukovanje lukom i strijelom.

U najčuvenije, ujedno i naj­starije borilačke vještine stare Indije spadaju kalarippayattu, thang-ta te vajramushti.

KalarippayattuKalarippayattu

Usmena tradicija kao i stari indijski spisi spominju drevnog ratnika po imenu Parashurama kao prvog učitelja ove vještine. Predaja kaže da je Parashurama podučavao četvoricu ili više brahmana koji su zatim tajne ove vještine prenijeli svojim učenicima; među njima su odabrali dvadeset jednog najvještijeg koji su pak utvrdili dvadeset jedan oblik ove vještine da bi zaštitili zemlju i očuvali mir. Kalarippayattu ima sličnosti s karateom i akrobatskim plesom, ali se u borbi koriste bodeži. Osobito je raširena u južnoj Indiji, u Kerali i Tamil Naduu.

Čini se da je kalarippayattu putovala iz Indije u zemlje Dalekog istoka zajedno s budističkom religijom. Moguće je da su budistički svećenici, koji su putovali bosonogi i nenaoružani da bi pronosili Buddhino učenje, prihvatili ovo umijeće i prilagodili ga filozofiji nenasilja, umirivši njegov izvorno nasilan karakter.

Thang-TaThang-Ta

Ovo “umijeće sablje i koplja” dio je velike herojske tradicije Manipura. Pravo ime za thang-ta je huyen lallong, “metoda samočuvanja”. Kao što ime nagoviješta, “metoda samočuvanja” je više od borilačke vještine. To je cjelovit sustav fizičke kulture koji sadrži metode disanja, meditacije i različite obrede. Tako su neke od vježbi sabljom i kopljem čisto obredne i izvode se samo u posebnim prilikama ili pod posebnim okolnostima, primjerice, prilikom pogreba.

Kroz meke pokrete usklađene s ritmom disanja, thang-ta u sebi spaja upotrebu raznih oružja (sablje, koplja, noža i sl.), no srce vještine thang-ta je sablja. Postoje stotine različitih vježbi sabljom za uvježbavanje osnovnih koraka i udaraca. Mnoge su predviđene za vježbanje u paru, no druge se, barem u početku, mogu vježbati samostalno. Thang-ta je danas gotovo potpuno nepoznat izvan Manipura. No poznato je da su tri ratnika, Paona Naol Singh, Ningthoukhongja Poila te Loukrakpam Sana Mityeng, svaki zasebno, osnovali različite stilove unutar vještine thang-ta. Paona je poginuo u borbi protiv Britanaca i proglašen je manipurskim herojem.

VajramushtiVajramushti

Vajramushti na sanskrtskom znači “dijamantna pesnica” i u Ramayani se veže uz Indrino ime. To je drevna hrvačka vještina goloruke borbe, s elementima boksa, koja se razlikuje od modernog hrvanja po tome što vježbači nose boksere na desnoj ruci da bi povećali snagu udaraca.

Ovo oružje, danas općepoznato kao bokser, obično je načinjeno od bivoljeg roga ili slonovače. Ima otvore za prste kako bi se moglo pričvrstiti za ruku. Oružje slično ovom upotrebljavalo se i u staroj Grčkoj i Rimu. Koristili su ga boksači i pankracionisti, a kod Rimljana je bio poznat pod nazivom cestus. Bio je to prsten, obično načinjen od bronce, nošen oko zglobova kako bi dodao snagu udarcu.

Zbog toga su borci vajramushtija vježbali kako imobilizirati ruku protivnika koja je držala oružje. Takvi su se zahvati izvodili rukama i nogama. Također su se koristili koljena i laktovi, a udarci oružjem u bilo koji dio tijela ispod prsa bili su zabranjeni.

Hrvanje se odigravalo u akhadi, obično kružnom ili četverokutnom borilištu promjera desetak metara, ispunjenom mekom zemljom. Zemlja u hrvalištu u koju se doda­vala mineralna boja oker održavala se mekom stalnim rahljenjem i dodatkom ulja ili mlaćenice, a po površini se redovito prskala i voda.

Mallapurana, zapis iz 1731. godine, vjerojatno prijepis iz drugog daleko starijeg izvora, opisuje u osamnaest poglavlja različite elemente borilačkih umijeća, s posebnim naglaskom na vajramushti hrvanju, od načina ishrane i vježbi do položaja u borbi. U tom se zapisu vezano uz vajramu­shti spominje i klan boraca jyesthimalla ili jyesthi. Izraz jyesthi prevodi se kao najbolji, a dolazi od riječi jyestha koja znači najstariji ili najistaknutiji. U Gujaratu i danas postoji izreka “Jestimalci se bore” kad se želi opisati ozbiljan obračun. Jestimalci se spominju u zapisima iz XII. i XIII. stoljeća kao pripadnici brahmanske kaste koji nose oružje. Tijekom mnogih stoljeća oni su imali ulogu čuvara na svadbama, pod pokroviteljstvom kraljeva, prinčeva i vladara. Jestimalci i danas žive u indijskoj državi Gujarat, nešto manje u Mysoreu, Hyderabadu i Rajastanu. Njihovo je drevno umijeće prije par desetljeća gotovo izumrlo, no zanimljivo je da se očuvalo ponajviše zahvaljujući zanimanju zapadnjaka.

Vrijedi napora zagledati se u prošlost i istražiti ova umijeća drevnih kultura. Jer, bez obzira na njihovu izvanjsku formu, sva ona naglašavaju potrebu postizanja sklada između duhovnih i fizičkih aspekata čovjeka. Postignuti sklad otvara čovjeku be­skrajne mogućnosti razvitka, i ako ovim umijećima pristupimo otvorena srca, mnogo toga i danas može biti korisno za uspostavu harmonije unutar nas samih.

Autor: Damir Krivdić