Prvi opisi Španjolaca koji su u potrazi za El Doradom došli na područje amazonskog grada Manausa 1542. godine opisuju brojno stanovništvo i izobilje uzgojenog voća i povrća. Njihova svjedočanstva, međutim, ubrzo padaju u zaborav, a desetljećima kasnije znanstvenici će s nevjericom tvrditi kako džungla i iznimno neplodno kiselo tlo Amazonije nisu mogli hraniti velike legendarne gradove. Tom stavu pridonijela su i antropološka istraživanja malih plemenskih zajednica priprostog načina života koja na ovom području prevladavaju od kraja XVI. stoljeća.
No, najnovija istraživanja pokazuju da je ovo područje nastanjeno više od devet tisuća godina tijekom kojih su postojala razdoblja procvata visokih kultura koje su mijenjale okoliš i prilagođavale ga svojim potrebama. Potvrda tome je i terra preta, tlo crne boje koje se na području Amazonije prostire na oko dvadeset tisuća kvadratnih kilometara do dubine od dva metra. Sam postupak njegova stvaranja nije poznat. Ne poznaju ga niti današnje plemenske zajednice, iako na terri preti uzgajaju voće i povrće koje čak i danas ima do tri prinosa godišnje. Ova plodna crnica ocijenjena je kao najstabilnija poznata vrsta tla, pH je gotovo neutralan, a sastoji se od mješavine siromašnog amazonskog tla, razbijene keramike, drvenog ugljena, komposta, životinjskih i ribljih kostiju. Dio keramike iz tla datira od V. st. pr.Kr. do XV. st. Tlo je bogato mikroorganizmima, fosforom, magnezijem, manganom, cinkom, dušikom, kalcijem i kalijem, a uzgojena biomasa je do 45% veća bez dodatne prihrane.
Slična tla otkrivena su u posljednjih deset godina i na području Ekvadora, Perua, Zapadne Afrike i Velike Britanije, no njihova istraživanja na samom su početku i tek nam predstoji razotkriti ove lijepe primjere kultura koje oplemenjuju svoj okoliš, mijenjajući ga i prilagođavajući vlastitim potrebama, ali bez narušavanja ekološke ravnoteže.
Autor: Ivančica Krivdić