Prvi opisi Španjolaca koji su u potrazi za El Doradom došli na područje amazonskog grada Manausa 1542. godine opisuju brojno stanovništvo i izobilje uzgojenog voća i povrća. Njihova svjedočanstva, međutim, ubrzo padaju u zaborav, a deset­ljećima kasnije znanstvenici će s nevjericom tvrditi kako džungla i iznimno neplodno kiselo tlo Amazonije nisu mogli hraniti velike legendarne gradove. Tom stavu pridonijela su i antropološka istraživanja malih plemenskih zajednica priprostog načina života koja na ovom području prevladavaju od kraja XVI. stoljeća.

No, najnovija istraživanja pokazuju da je ovo područje na­stanjeno više od devet tisuća godina tijekom kojih su postojala razdoblja pro­cvata visokih kultura koje su mijenjale okoliš i prilagođavale ga svojim potrebama. Potvrda tome je i terra preta, tlo crne boje koje se na području Amazonije prostire na oko dvadeset tisuća kvadratnih kilometara do dubine od dva metra. Sam postupak njegova stvara­nja nije poznat. Ne poznaju ga niti današnje plemenske zajednice, iako na terri preti uzgajaju voće i povrće koje čak i danas ima do tri prinosa godišnje. Ova plodna crni­ca ocijenjena je kao najstabilnija poznata vrsta tla, pH je gotovo neutralan, a sastoji se od mješavine siromašnog amazonskog tla, razbijene keramike, drvenog ugljena, komposta, životinjskih i ribljih kostiju. Dio keramike iz tla datira od V. st. pr.Kr. do XV. st. Tlo je bogato mikroorganizmima, fosforom, magnezijem, manganom, cinkom, dušikom, kalcijem i kalijem, a uzgojena biomasa je do 45% veća bez dodatne prihrane.

Slična tla otkrivena su u posljednjih deset godina i na području Ekvadora, Perua, Zapadne Afrike i Velike Britanije, no njihova istraživanja na samom su početku i tek nam predstoji razotkriti ove lijepe primjere kultura koje oplemenjuju svoj okoliš, mijenjajući ga i prilagođavajući vlastitim potrebama, ali bez narušavanja ekološke ravnoteže.

Autor: Ivančica Krivdić