Jedan od mnogih paradoksa u kojima živimo jest da u vrijeme masovnih i brzih komunikacija mi ljudi imamo sve više problema u komunikaciji.

Danas u nekoliko sati, ponekad u nekoliko minuta, možemo sa­znati što se događa na drugom kraju zemlje. Vijesti stižu punom brzinom; radio, televizija, časopisi i novine trude se da prenesu vijesti o malim i velikim događajima, dajući im svoju željenu boju. A mi stojimo po strani, razgovarajući s drugima manje negoli s ekranom televizora, radijom, pričajući s nekoliko tiskanih stranica u boji gdje se pojavljuju slavna lica.

Ipak, znamo malo i ništa o onome što se događa u duši naših prijatelja i rođaka, nismo sigurni u ono što mi sami osjećamo i mislimo, i ono što je najgore, teško nam je istinski komunicirati s drugima.

DSG_Komunikacija_KlinciLjudi vjeruju da vole i vjeruju da misle, ali nisu sigurni u autentičnost niti svojih osjećaja niti svojih misli. Dokaz je tome brzina kojom mnogi mijenjaju mišljenje ili partnere… Roditeljske i bratske veze održavaju se ponekad zbog potrebe ili konvencionalizma, ali nedostaje istinska ljubav i prirodan izraz te ljubavi. Nedostaju riječi i spontane geste koje ukazuju na postojanje osjećajnih veza.

Ostavimo uobičajene čestitke i mrmljanja, namještene riječi za razne okolnosti i razgovore.

I umjesto malo iskrenijih riječi, ljudski kontakt se svodi na emocionalne impulse koji dolaze i odlaze, pojavljuju se i nestaju s istom nestabilnošću kao i ti impulsi.

Ideje o životu i njegovim brojnim socijalnim, političkim, ekonomskim, kulturnim, religij­skim i drugim aspektima, ovise o promjenjivoj modi, a kako nitko ne želi biti označen kao “čudan”, prilagođava se modi, mijenjajući mišljenje u skladu s trendovima.

Također ne možemo jasno i rječito izraziti naš način mišljenja, jer stvarno ne mislimo, a ono malo što mislimo nije dio nas.

Tako ostajemo izolirani u svijetu komunikacija. Informativni mediji steriliziraju nas i u njima započinje i završava naš društveni život. Sati provedeni u toj često umjetnoj zauzetosti sprečavaju nas da posvetimo nekoliko trenutaka mira komunikaciji s onima koji nas okružuju.

Toliko često čujemo riječi ljubavi koje izgovaraju likovi na ekranu da više ne osjećamo potrebu da ih kažemo onima koje volimo. Osim toga, snaga fikcije čini fikcijom naše moguće, ali neizgo­vorene riječi.

Što se dakle događa?

Postoje dva problema: nedo­statak ideja i osjećaja – jer nas ni­tko nije podučavao niti pripremao da ih razvijamo – i nemogućnost da izrazimo ono što ne posjedujemo u sebi ili posjedujemo, ali vrlo nejasno i neodređeno.

Neuspjesi velikih i malih ideologija, svakodnevni sentimentalni neuspjesi, znaci su koji upozoravaju na nestabilnost osjećaja i ideja koji nemaju niti čvrsti temelj niti su dobro oblikovani.

Nedostatak komunikacije pro­izlazi iz nesigurnosti da se kaže ili čini ono što nam nije jasno ni u nama samima ni u drugima.

Mislim da je potrebno preispitati naše osjećaje i prepoznati one pozitivne kako bismo im dali ulogu koju mogu i trebaju odigrati u našem životu. Na nama je da kontroliramo i izbjegavamo štetne emocije, a ojačati one koje su korisne. Ali potrebno je preispitati i sposobnost mišljenja, analize, izbora, odlučivanja i djelovanja u skladu s odlukom; prije svega, potrebno je naučiti rasuđivati samostalno i ne dozvoliti da na nas utječe ono što prihvaćaju ili ne prihvaćaju struje mišljenja.

Odavde do ispravnih riječi potreban je samo jedan korak. Nemoguće je istinski osjećati, a ne izraziti to, baš kao što je nemoguće misliti, a ne djelovati u skladu s tim idejama. Svijetu komunikacija treba dodati komunikaciju među ljudima koji znaju što treba prenijeti.

Autor: Delia Steinberg Guzmán
Predsjednica Međunarodne organizacije Nova Akropola