Često se govori i piše da živimo u vremenu tehnologije i pritom se ne zaboravljaju naglasiti prednosti koje tehnologija donosi.

Sve su aktivnosti sistematizirane; kompjutorizacija obuhvaća sve pore života; dan za danom strojevi sve više zamjenjuju ljudski rad; sredstva komunikacije skraćuju udaljenosti i vrijeme. Izgleda kao da se nalazimo nadohvat toliko sanjanog raja: dana s mnogo slobodnog vremena, tjedna s nekoliko neradnih dana…

Međutim, na mnoge paradokse sadašnjeg trenutka nadovezuje se još jedan, dovoljno važan da mu posvetimo potrebnu pažnju. U svijetu tehnologije pokušalo se olakšati sve aspekte materijalnog života, ali ništa nije napravljeno za dobrobit psihološkog, mentalnog i duhovnog života. Ovi subjektivni svjetovi ostali su jednako dezorganizirani kao i u vrijeme špiljskog čovjeka.

Psihologija i njene pomoćne znanosti kategorizirale su ljude na tipove i time olakšale raspoznavanje određenih karakteristika te u slučaju bolesti, njihovo liječenje. To je istina, ali kategoriziranje tipova ljudi u knjigama i grafičkim prikazima nipošto ne rješava praktični problem ljudskog bića, bespomoćnog pred samim sobom. Treba shvatiti da to što netko zna da je pretjerano stidljiv, ne znači istovremeno i nadvladavanje stidljivosti; znati da posjedujemo neobuzdanu maštu, nije isto što i njome vladati.

Danas čovjek može upravljati velikim brojem različitih strojeva, ali je nesposoban upravljati depresijom, obuzdati svoje nagone, suzdržati bijes ili probuditi svoju duhovnost. To ne znači da on sve to ne želi postići; čovjek to mnogo puta poželi, ali ne može. Ne zna kako. Tehnologiju ne zanimaju ovi problemi, a nije moguće ni izumiti neki sustav koji bi omogućio rad s tim nemjerljivim subjektivnim datostima nutarnjeg čovjeka.

Kao rezultat toga, dok znanost i tehnika napreduju u osvajanju rada, stvarajući sve veće mogućnosti materijalne udobnosti, čovjek sve dublje uranja u beznađe svog nezadovoljnog “ja”. Što ima više slobodnog vremena, čovjek osjeća sve veći strah jer ne zna ostati nasamo sa samim sobom niti shvaća tajne onog čudnog sudruga s kojim svakodnevno živi, svog unutarnjeg Ja.

Umjesto da služe svrsi zbog koje su stvoreni, strojevi su uzurpirali ljudske snage i zarobili čovjeka kojeg naizgled oslobađaju. Više se gotovo ni ne može zamisliti život bez telefona, električnih uređaja, dizala, pomičnih stepenica ili televizijskih prijemnika. A čovjek se skutrio, nemoćan pred tehnologijom koju je sam stvorio:

  • govorimo o sistematizaciji podataka, a ne možemo organizirati unutrašnji život;
  • govorimo o borbi protiv zagađenja, a ne možemo izbjeći loše misli i osjećaje;
  • govorimo o nadzvučnim avionima, ali ne možemo ubrzati razumijevanje stvari;
  • govorimo o miru i ljubavi, o ljudskim pravima, a ne znamo ni voljeti ni živjeti u miru; ne shvaćamo ljudska prava jednostavno zato što ne shvaćamo ni čovjeka.

Tehnologija? Oslobađanje? Kontrola nad životom? Ostavimo se paradoksa i shvatimo jednom zauvijek da samo čovjek koji zna koliko je težak i čudesan put upoznavanja samoga sebe može dati vrijednost slobodi i životu, može upotrijebiti znanost i tehnologiju za dobrobit čovječanstva.

Započnimo zato novo vrijeme sa starom znanošću: “Upoznaj samoga sebe.”

Autor: Delia Steinberg Guzmán