Kao što se događalo, a vjerojatno će se i dalje događati, jedna se riječ iznenada pojavljuje na obzoru naših života i raste sve dok on čitav nije obojan njenim stvarnim, pretpostavljenim ili izmanipuliranim značenjem. Nije da se ta riječ pojavljuje tek tako, bez razloga. Nije da se njeno značenje ne odnosi na konkretne radnje. Događa se to da radnje i razlozi prelaze u prvi, preuveličani plan i kao kad u kinu sjedimo u prvom redu, slike se izobličuju i zauzimaju čitavo vidno polje.

Korupcija… Danas je sve korupcija i ovaj se izraz može pri­mijeniti na bilo koju aktivnost, skupinu ljudi ili osobu u bezbroj značenja. Čini se kao da se cijeli svijet raspada i kao da postoji posebna vrsta ljudi kojima je zadatak ukazati na to propadanje i osuditi ga.

Stvari su otišle toliko daleko da netko, kako bi bio primijećen ili se istaknuo u svijetu poznatih ili priznatih, mora u svoje osobne podatke uvrstiti poneki korupcij­ski element, kako bi bio u skladu s onim što je već steklo “status”, jasno, u okviru dozvoljenog.

marionetaTko su korumpirani?

Danas nitko od toga nije pošteđen. Ljudi manje ili više nepoznati, manje ili više istaknuti, bilo u politici, ekonomiji, znanosti, umje­tnosti, religiji, obrazovanju, trgovini… Ustanove, od jednostavnih lokalnih zajednica, do sindikata, političkih stranki, crkvi, vladinih ureda, država…

Zašto su korumpirani?

Zato što njihovo djelovanje – bilo individualno, bilo kolektiv­no – nije čisto, nije jasno, nije pošteno. Zato što se stalno pri­mjenjuje ono “cilj opravdava sredstvo” i zato što nije sigurno da postoje jasno određeni ciljevi, jer oni kojima se služi uvijek su proturječni.

Zato što se sve kupuje i prodaje, što je i logično u jednom potrošačkom društvu kao što je naše, no tužno je što i ljudi, uključujući i njihovu moralnost, imaju svoju cijenu.

Zato što postoje brojni načini ucjene koji nas prisiljavaju pri­hvatiti ono što inače nikada ne bi­smo prihvatili. Čak nije potrebno niti nositi neku sramotnu mrlju ili neki tajni grijeh da bi nas se ucijenilo: dovoljno je imati obitelj, neko drago biće, neko zanimanje ili neku drugu težnju na koju ne­tko ili nešto može primijeniti pritisak, dovodeći u opasnost ono što ­volimo.

Zato što nas prljave i skandalozne stvari više privlače od onih jednostavnih i normalnih. Zato što je teško, ako ne i nemoguće, definirati ono što je “normalno”. Zato što sve, kako bi bilo vjerodostojno, mora imati mračnu i degradirajuću nijansu.

Zato što se čini kako nikoga više ništa ne zanima osim ­onog što je neposredno i opipljivo, trenutni užitak, osobna korist, pretjerano bogatstvo i moć da se stekne još veće bogatstvo.
Zato što se, u konačnici, ni­gdje ne vide valjani ciljevi i principi, a onoga tko ih posjeduje pokopa val korupcije koji uništava i muljem prekriva sve što dotakne.

Tako, vratimo li se našoj prvotnoj tvrdnji, nitko nije pošteđen, jer onaj tko je korumpiran jest takav, a onaj koji nije korumpiran takvim se čini, budući da oni korumpirani ne mogu zamisliti ništa izvan onog što svakodnevno čine. Zato što onaj tko je korumpiran to pretpostavlja i kod drugih, i nije lako umaći tim kandžama. Teško je ostati netaknut u jednom toliko izmanipuliranom sustavu.

Korumpirani su, dakle, oni koji korumpiraju sebe i koji korumpiraju druge, prisiljavajući ih da sudjeluju u jednoj shemi koja pritišće i zarobljava.

Ruth Ellen Brosseau;Ima li doista toliko korupcije koliko se čini?

Sigurno je ima puno više nego što se vidi i što se govori u medijima. No, također je sigurno da prava korupcija ostaje dobro zaštićena i nije nimalo lako doći do njenih korijena. Kad se korupcija udruži s krivo shvaćenom moći, brižno se pazi da to ne bude vidljivo izvana, a pritom se pronalaze formulacije, prividno časne, kojima se upozorava na ono što je nečasno.

Ono što boli i brine jest da se korupciju priželjkuje posvuda, u izmišljenim pričama, u zapletima koji se stvaraju zbog publiciteta, u osobama koje se neumoljivo proganja da bi se došlo do sočnih vijesti. Nalazimo se pred jednim nesmiljenim “lovom na vještice” jer potrebno je ispuniti stranice novina i časopisa, vijesti na radiju i televiziji. Skandal se prodaje i potrebno je doći do njega, nije važno kako.

Jedan je fotograf, primjerice, spreman proći tisuću prepreka kako bi neku osobu snimio bez odjeće i u nekom smiješnom položaju, ili kako kupuje cigarete tako da izgleda kao običan ovisnik. Novinar vjeran geslu da istina ne smije pokvariti dobru priču, iskoristit će fotografiju i začiniti je, uvećavajući neku je­dnostavnu izjavu dok ne postane serijal u nastavcima, proganjajući svoj “plijen” dok ga ne natjera u očaj – da bi se taj očaj kasnije prikazao kao nesumnjiv dokaz korupcije.

Nisu svi novinari takvi?! Daj Bože. Ovdje govorimo samo o lovci­ma na korupciju, o onima koji, logično, od nje ni sami ne mogu biti pošteđeni.

Nažalost, silna želja da se pronađe i ukaže na korumpirano, uništava poput najezde skakavaca. Važno je pronaći nešto što odgova­ra uspostavljenom modelu, a ako se takvo što ne pronađe, kopa se koliko je god potrebno da bi počelo poprimati obrise skandala.

Diskreditiranje je postalo norma moralnog vrednovanja. Nitko se ne zadržava na pozitivnim idejama i djelima; potrebno je pronaći neku ljubavnu avanturu koja je završila prije puno godina ili neki posao koji je propao u mladosti. I već imamo korumpiranog na naslovnicama, nekog tko je zanemarivo ili nimalo takav, ili je u određenoj mjeri nekad davno bio, no koji ima mučan zadatak da prikrije one koji to doista jesu, a čije ime ne smije dospjeti u javnost.

65410-mara-carfagnaTko prokazuje korupciju?

Kad je sve korupcija, nešto ili netko, kako se čini, ostaje po strani: to su oni ko­ji prokazuju korupciju. Ne ­smijemo vjerovati da su isključivo me­di­­ji, i oni koji u njima rade, razotkrivači i objavljivači lošeg. I mediji su sredstvo koje se više ili manje vješto koristi za širenje skandala.

Zanimljivo je vidjeti tko upravlja medijima i od korupcije pravi posao. Zanimljivo je da prokazivači nisu oslobođeni od korupcije: upravo suprotno, u puno slučajeva upravljaju njome kako bi skrenuli pažnju javnosti na neke manje važne stvari, iako su ove zapravo napuhane, kako bi stekli pozitivno mišljenje pretvarajući se u borce protiv poročnosti, a sve u svrhu uništenja političkih, religijskih ili gospodarskih protivnika, kako bi korupcija jednih zasjenila još veću korupciju drugih…

No iza sve te farse ne posto­ji moralna volja niti želja za po­boljšanjem društva. Moral nije vrijednost u porastu, i ako ima još imalo sumnje, oni koji kritiziraju to što se općenito smatra neprihvatljivim ponašanjem, nekoliko dana ili sati kasnije žustro brane slobodu izražavanja u svim njenim oblicima, pravo na konzumiranje droga, zarađivanje na onima kojima je potrebna psihološka ili financij­ska pomoć, nasilje koje je rezultat nasilja, prljavi rat kao odgovor na zahtjeve grupa i grupica… Da, brane isto ono što poslije napadaju kao korupciju, kad im to odgovara.

Uz takvo stanje stvari, pitamo se: kojim se kriterijem mjeri korupcija kad ne postoji konkretna moralna referenca koja bi bila polazište?

Je li korupcija moderna pojava?

Iako smo na ovim stranicama mnogo puta objasnili očigledne simpto­me dekadencije takozvane zapadne civilizacije, ne vjerujemo da je ovo što se sada događa presedan u povijesti. Bilo je puno trenutaka u kojima je korupcija bila više ili manje masovna pojava, a što se podudaralo s razdobljima očiglednog civilizacijskog propadanja.

Kad bilo koji organizam umire, njegovi se dijelovi počnu raspadati i trunuti. To je trenutak u kojem na scenu stupaju oni korumpirani, oni koji znaju i posljednju mrvicu osiromašenog morala pretvoriti u isplativ posao.

To nije neka nova pojava, jer ljudska iskvarenost nije nova, ako pod iskvarenošću podrazumijevamo neznanje o neumoljivim zakonima prirode. U skladu s tradicionalnim filozofijama, u našem objektivnom svijetu sve je podređeno zakonu uzroka i posljedice, akcije i reakcije. Prema tome, ne postoji iskvarenost za koju, prije ili kasnije, nema od­govarajućeg odgovora. Samo nezna­lice misle da se može izbjeći kazna.

Ono što je novo kod korupcije danas jest brzina kojom se ona širi, sposobnost da se kao vijest pre­nese s jednog kraja zemlje na drugi, neposredna mogućnost da se okrivi nevine i oprosti grešnicima, moć da prokaže, obznani i uništi nepovratno.

No danas, kao i prije, ova vrsta korupcije ne podrazumijeva brzo i jednostavno rješenje.

novac-korupcijaŠto možemo učiniti?

Postoje praktična i brza rješenja, no ona su relativno površna i kratkog su vijeka. Mogu se razotkrivati – slijedeći isti trend onih koji prokazuju – svi oblici korupcije, kako oni koji se vide tako i oni koji se smjerno kriju iza fasade moralnosti.

Mogu se objaviti, ukoliko to omoguće mediji, svi sekundarni – iako možda najsnažniji – potporni sustavi koji se kriju u korupciji tako da se diskreditira jedne a revalorizira druge.

Možemo strgnuti maske, no najvažnije je doći do uzroka koji dovodi do korištenja maski. Dok god se ne promiče stvarna ljudska transformacija i aktivno buđenje više i uravnotežene svijesti, korupcija će i dalje postojati. To je težak, složen i dugoročan posao koji zahtijeva puno strpljenja, jer radi se o formiranju svakog pojedinog člana društva kako bi se dobili zdravi ljudi, potpomognuti stabilnim i pozitivnim moralnim vrijednostima.

Ne radi se o nametanju kazni ili o izazivanju straha: potrebno je otkriti stvarnost i njene zakone i djelovati u skladu s njima.

Sigurno je da kao ljudska bića nismo savršeni i da puno griješimo, no iza nesavršenosti i pogrešaka nalazi se želja za savršenstvom i skladom. Ako se umjesto sla­vljenja i propagiranja pogrešaka dade važnost ispravnim kriterijima i zdravom razumu te minimalnim standardima humanosti, bit će puno jednostavnije izaći iz ponora u kojem se gložimo i ugledati malo svjetla.

Takav zadatak podrazumijeva cijeli proces formativnog odgoja i ­obrazovanja koji počinje s prvim danima dolaska nekog bića na svijet.

Korupcija bi se tako zaustavila pred jednom prirodnom preprekom: primjerom većine, onih koji ne truju niti se daju otrovati, onih koji ne potkupljuju niti se daju potkupiti. Prokazivanje više ne bi bilo potre­bno, samo neodobravajuća šutnja onih koji ne sudjeluju u korupciji, a ne bi bila potrebna niti veća kazna od one da korumpirani ne dobije pomoć i suradnju u destrukciji.

Moguće je da ova rješenja ne poluče uspjeh u kratkom roku, no nema sumnje da su neophodan početak kako bi željeni uspjeh je­dnog dana postao stvarnost.

Autor: Delia Steinberg Guzmán
Predsjednica Međunarodne organizacije Nova Akropola

Sa španjolskog prevela Branka Žaja