U jednoj oazi u pustinji stari je Elijahu klečao na koljenima pokraj palmi s datuljama. Njegov susjed, imućan trgovac Hakim, zaustavio se u oazi da napoji deve, kad li ugleda Elijahua kako se znoji kopajući u pijesku.
– Kako si, starče? Mir s tobom!
– I s tobom – odgovori Elijahu ne prekidajući posao.
– Što radiš?
– Sadim datulje.
– Datulje? Vrućina ti je udarila u glavu, dragi prijatelju, dođi da popijemo čaj u mome šatoru.
– Ne, moram dovršiti sadnju. Poslije…
– Reci mi, prijatelju, koliko ti je godina?
– Ne znam, šezdeset, sedamdeset, osamdeset, zar je bitno?
– Slušaj, prijatelju, datulje rastu pedeset godina, i tek kad narastu u velike palme moći će davati plodove. Ne želim ti zlo, znaš. Nadam se da ćeš doživjeti stotu ali, znaš, teško ćeš moći ubirati plodove ovog što sad sadiš. Ostavi to, pođi sa mnom.
– Slušaj, Hakime, ja sam jeo datulje koje je posadio drugi, koji također nije sanjao da će jesti baš te datulje. Ja sadim danas da drugi sutra mogu jesti. I makar to samo bilo u čast nekog neznanca, moj posao vrijedi truda.
– Dao si mi veliku poduku, Elijahu. Dopusti da ti to čemu si me podučio platim vrećicom zlatnika.
Jorge Bucay, Ispričat ću ti priču
Odabrala Linda Cvitanić
