Damon i Pitija, upućenici u svetu pitagorejsku mudrost, sklopili su međusobno tako vjerno prijateljstvo da kad je Dionizije, vladar Sirakuze, odlučio smaknuti jednog od njih, a ovaj zatražio dopuštenje da se vrati kući i sredi svoje stvari prije smrti, drugi nije oklijevao dati sebe u zalog prijateljevog povratka. Onaj kome je mač visio nad glavom, sada je bio slobodan, a onom koji je mogao živjeti u sigurnosti, sada je prijetila smrt. Tako da su se svi, a ponajprije Dionizije, pitali kakav će biti ishod ove još neviđene i neizvjesne situacije.
Kad je zakazani dan konačno osvanuo, a on se još nije vratio, svi su onoga koji je ostao kao zalog proglasili glupim i nepromišljenim. Ali on nije gubio vjeru u svog prijatelja. I doista, u sat i tren koje je Dionizije odredio, onaj koji je dobio dopuštenje da ode, vratio se. Tiranin, zadivljen hrabrošću obojice, povukao je presudu koja se pokazala velikim ispitom njihove međusobne odanosti, i pritom ih zamolio da mu dopuste biti dijelom njihova prijateljstva, rekavši da će svoje mjesto trećeg u njihovoj međusobnoj predanosti zaslužiti svojim najvećim zalaganjem i trudom. Takve su snage prijateljstva: gajiti prezir prema smrti, nadvladati slatku želju za životom, vratiti okrutnosti ljudsko lice, preobratiti mržnju u ljubav, zamijeniti kaznu velikodušnošću. Takve snage zaslužuju gotovo jednako poštovanje kao i besmrtni bogovi. Jer ako u rukama bogova leži sudbina čitavog naroda, sreća svakog pojedinca ovisi o ovim snagama. I kao što su hramovi sveta prebivališta bogova, tako su i odana srca ljudi prebivališta ovih snaga, poput svetišta posvećenih svetim duhom.
Priredio: Robert Čokor
