Clara Schumann jedna je od najutjecajnijih žena u povijesti klasične glazbe. Ova izvanredna pijanistica i skladateljica svojim je radom ostavila neizbrisiv trag ne samo u svijetu umjetnosti nego i šire. Clarin život i karijera primjer su golemog talenta, ali i nepokolebljive odanosti glazbi i postojanosti u suočavanju s brojnim životnim izazovima.

Rođena je 13. rujna 1819. u Leipzigu, u Njemačkoj, u glazbenoj obitelji Wieck. Majka joj je bila tada poznata glazbenica, a otac pijanist i istaknuti pedagog Friedrich Wieck. Pokazala je iznimnu sklonost glazbi već od vrlo rane dobi. Prepoznavši njezin dar, otac ju je odmalena počeo podučavati. Pod njegovim strogim vodstvom Clara se razvila u virtuoznu pijanisticu, zadivljujući sve vještinom i emocionalnom dubinom svojih izvedbi.
Puna predanosti i discipline, Clara je rano krenula na koncertne turneje diljem Europe, osvajajući publiku i dobivajući pohvale glazbenika i skladatelja svog vremena, uključujući Franza Liszta. Bila je izuzetno vješta u izvedbi djela velikih skladatelja kao što su Ludwig van Beethoven i Wolfgang Amadeus Mozart.

Osim što je bila vrhunska, međunarodno priznata pijanistica, Clara je bila i vrsna skladateljica. Skladala je od rane mladosti, no kao žena 19. stoljeća bila je sputana društvenim normama i obiteljskim obavezama koje su uključivale i brigu za osmero djece. Međutim, njezina ljubav prema glazbi bila je jača od svih ograničenja i ništa nije moglo umanjiti njezinu kreativnu genijalnost. Skladbe joj odražavaju romantičarski stil 19. stoljeća, s bogatim harmonijama i lirskim melodijama. Njezina klavirska glazba, poput Klavirskog koncerta u a-molu, posebno je poznata po svojim tehničkim izazovima i ekspresivnosti. Cijenjene su i njezine pjesme i komorna glazba. Unatoč relativno malom opusu od samo dvadeset tri objavljena djela, Clara je ostavila zavidan trag na glazbenoj sceni 19. stoljeća.

Veliku prekretnicu u njezinom skladateljskom radu označio je brak s Robertom Schumannom, tada mladim skladateljem kojeg je njezin otac podučavao klaviru. Unatoč otporu njezina oca prema toj vezi, Clara i Robert su se zaručili i vjenčali 1840. godine. Njihov je brak unio veliku promjenu u njihovom glazbenom opusu.

Jedno drugome su bili najveća potpora u procesu skladanja. U mnogim djelima Robert je izravno uključio dijelove Clarine glazbe, a što točno, znali su samo oni. Njihova je glazba toliko duboko povezana da se u suštini ne može odvojiti jedna od druge. Od samih početaka svoje veze bili su gotovo kao jedno biće, uvijek su slušali djela jedan drugog, koristili iste glazbene dionice, savjetovali se i surađivali. Može se reći da sva Robertova glazba nosi Clarin pečat, a sva Clarina Robertov.

Rijetko je u povijesti glazbe dvoje skladatelja skladalo zajedno u takvoj harmoniji, u toliko dubokom razumijevanju. Schumann joj je bio poput vjetra u leđa, najveći ljubitelj njenog opusa i najodaniji štovatelj, od prvog do zadnjeg trenutka i obratno.

Ipak, zbog Clarine želje da se “Robert potpuno preda glazbi i da nijedna briga ne remeti njegovo umjetničko stvaralaštvo”, njegov je skladateljski rad došao u prvi plan, dok mu se ona zbog obiteljskih obaveza nije mogla posvetiti. Clara se, pak, zbog financijskih problema u kojima se obitelj nalazila, vratila koncertima na kojima je izvodila i popularizirala njegova djela.

Clara je skladala niz malih djela koja pokazuju glazbenu i tankoćutnu genijalnost kakvu nikada prije nije postigla. Ali imati djecu i muža koji uvijek živi u svijetu mašte, ne ide uz skladanje. Ona ne može redovito raditi na tome i često me uznemiravaju misli koliko je dubokih ideja izgubljeno jer ih ona ne stigne razraditi. ~ Robert Schumann

Na njihovo skladno bračno i umjetničko partnerstvo sjenu je bacala Robertova stalna borba s nestabilnim mentalnim zdravljem, koja je u konačnici završila njegovom institucionalizacijom. Bilo je to izuzetno teško razdoblje za Claru; postala je jedina skrbnica djece i morala se pomiriti s činjenicom da ona i Robert više nikad neće skladati zajedno. Tijekom tog razdoblja, zbrinula je djecu kod obitelji, prijatelja i u internate te krenula na turneje, od čega je samo u Engleskoj nastupila devetnaest puta, pokazujući izuzetnu snagu i izdržljivost.

Nakon Robertove smrti 1856. godine, kada je njemu bilo četrdeset šest, a njoj samo trideset sedam godina, Clara je prestala skladati. Ostatak života je posvetila održavanju pijanističkih koncerata te uređivanju glazbene ostavštine svoga muža. Postala je vrlo tražena profesorica klavira, a 1787. postaje “prva profesorica klavira” na Konzervatoriju u Frankfurtu. Oblikovala je karijere mnogih mladih glazbenika te je dala doprinos razvoju klavirske pedagogije i izvedbene prakse. Clara je uvelike utjecala i na Johannesa Brahmsa, jednog od najpoznatijih skladatelja 19. stoljeća, koji je bio odan prijatelj Schumannovih, spreman pružiti pomoć i podršku kad god je to trebalo.

Clara Schumann umrla je 1896. godine u Frankfurtu. Njezin značaj kao pijanistice i skladateljice i danas se slavi i poštuje, što je čini istinskom ikonom u povijesti glazbe.

Autor: Stela Zorić