Padmasambhava je jedan od onih ljudi čiji je život zaogrnut velom tajni i legendi. U Tibetu je poznat i kao Lopon Rinpoche (“Dragocjeni dragulj”), a nerijetko ga se naziva i “drugim Buddhom”.

Ne može se sa sigurnošću ustvrditi kada se budizam pojavio u Tibetu, budući da najstariji povijesni zapisi iz 7. stoljeća već govore o sukobu budizma i tradicionalne religije bon (od bon – svećenik, vrač). Prema legendi, njegovo pojavljivanje seže u 4. stoljeće i pripisuje se kralju Songtsenu Gampu, prvom velikom poznatom vladaru, osnivaču grada Lhase. Kralj se oženio dvjema kraljevnama, jednom nepalskom, drugom kineskom. Obje odgojene u budističkoj tradiciji, pre­obratile su ga, zbog čega su ih kasnije štovali kao dvojnu inkarnaciju božice Tare, zaštitnice Tibeta.

Sve do dolaska kralja Trisonga Detsena na vlast (758.-797.), budizam je živio samo na dvoru. On je u Samyeu pokraj Lhase odlučio izgraditi prvi budistički samostan u Tibetu. Ovdje su se obrazovali prvi budistički svećenici koji su ova učenja potom prenosili narodu. Povijesni izvori kažu da je Padmasambhava stigao u Tibet sredinom 8. stoljeća upravo na poziv kralja Trisonga Detsena. Jedna od priča iz Padmasambhavina života, koja ujedno govori i o razlozima njegova dolaska u Tibet, kaže da samostan nikada ne bi bio izgrađen bez njegove pomoći.

…Kralj Trisong Detsen pokušao ga je sagraditi, ali mjesto nije bilo prikladno posvećeno i uz to su zli duhovi priječili gradnju; zid koji bi za dana bio podignut, sljedeće bi noći bio srušen. Neki su kraljevi svećenici izjavili da samo svećenik obdaren nadnaravnim moćima može izaći na kraj zlodusima. Jedan veliki pandit, pozvan iz Indije, nije ih mogao pobijediti te je savjetovao kralju da pozove Padmasambhavu kao jedinog koji bi zloduhe mogao pokoriti. Doista, čim je došao u Samye, Padmasambhava je bacio blaga u jezera kako bi odobrovoljio duhove. Malo-pomalo, on pokori bogove, božice i demone tako da svi oni prionuše izgradnji hrama koji su prije uništavali. Ljudi su radili danju, a duhovna bića noću. Tako je samostan ubrzo bio završen.

Božansko rođenje

Samo rođenje Padmasambhave smješta se u zemlju Urgyen koja se nalazi između Afganistana i Kašmira (današnji Pakistan). Predaja govori da su u to doba ljudi Urgyena bili poznati po magičnim moćima i tajnim formulama pomoću kojih su stjecali sposobnost vladanja prirodnim silama. Legenda o Padmasambhavinom podrijetlu i rođenju još je i danas živa i govori o neizmjerno bogatom i moćnom kralju Indrabodiju koji je živio u Smaragdnoj palači, u gradu Jatumatiju. Imao je jednog sina i nasljednika, no dogodi se da mu sin jedinac umre. Nesretni je kralj usrdno molio i prinosio žrtve bogovima te je, ne bi li dobio nasljednika, razdijelio svoje bogatstvo narodu kao milostinju. Kako unatoč tome njegove molitve nisu bile uslišane, izgubio je svaku vjeru pa naredi da se unište slike i kipovi božanstava te sveti spisi. Božanstva i duhovi zaštitnici razjariše se i poslaše strašno nevrijeme u obliku silnog vjetra, grada i krvi. Sažalivši se nad napaćenim narodom, Avalokiteshvara se obrati Amitabhi, zaštitniku čovječanstva, moleći pomoć za narod Urgyena. Amitabha razmisli i odluči da će se u liku Padmasambhave roditi iz cvijeta lotosa, usred jezera Dhanakosha. Otud će kasnije dobiti ime: Padmasam­bhava – “Iz Cvijeta Lotosa Rođen”.

Kralju Indrabodiju je ovo rođenje bilo objavljeno u molitvi, uz nalog da prihvati dijete za svoga nasljednika i pruži mu zaštitu. I doista, kada je kralj u pratnji svog ministra stigao do jezera Dhanakosha, ugledali su veliki lotosov cvijet u kojem je sjedio divan dječak. Kralj mu se poklonio i upitao ga bi li krenuo s njim, na što mu dječak odgovori: “Idem s tobom jer sam na ovaj svijet došao da bih koristio svim živim bićima, da bih nadjačao zlo i širio učenje Buddhe.”

Padmasambhavin put

Padmasambhava je, poput Buddhe, odgajan u kraljevskoj palači, okružen svim blagodatima koje kraljevski život nosi sa sobom. Međutim, iako je već i sam postao kraljem, napušta raskošni dvorski život. Putuje sjevernom Indijom i uči od mnogih učitelja dok, na kraju, i sam nije postao poznat kao “Putujući učitelj”.

Tibetanci vjeruju da se Padmasambhava pojavio kao nova inkarnacija samoga Buddhe kako bi svijetu izložio mogućnost življenja Vajrayane (od vajra na sanskrtu – munja, dijamant), Puta munje ili Puta dijamanta. Legenda kaže da je Buddha Sakyamuni u tajnosti prenio učenje Vajrayane osamdesetčetirima mahasiddhasima (“onima koji posjeduju veliku moć”) i prije svoje smrti prorekao Padmasambhavino rođenje riječima

Nakon moje smrti, doci će jedan drugi Buddha
jedan s većom snagom od mene
jedan sa snagom da prenese učenja Vajrayane u svijet.

Vajrayana – Put munje, Put dijamanta, a naziva se još i “Izravni put” – temelji se na učenju da je moguće postići oslobođenje iz kruga neprekidnog rađanja i umiranja tijekom jedne inkarnacije. Takav put, međutim, posut je velikim zamkama jer “putnik” u jednoj inkarnaciji nailazi na kušnje s kojima bi se inače susretao u više njih. Zbog toga je Padmasambhava isticao iznimnu važnost učitelja kao voditelja na Putu, onoga koji je Put već prošao i zato ga može pokazati drugima. Bez takvog učitelja (sanskrtski guru; tibetanski bla-ma, od čega dolazi lama) nije moguće krenuti putem Vajrayane. Ovo učenje razlog je što se u Tibetu velika važnost pridaje štovanju lame, a tibetanski se budizam naziva još i lamaizam.

Smatra se da je Padmasambhava u Tibetu boravio pedesetak godina šireći Buddhino učenje. Njegovo je djelovanje bilo od velike važnosti za razvoj tibetanskog budizma. Naime, iako je Buddhino učenje još u 4. stoljeću bilo prisutno u Tibetu, Padmasambhava je prvi uspostavio sustav učenja u koji je utkao i neka od lokalnih tibetanskih vjerovanja. Jedna od kasnije ustanovljenih škola tibetanskog budizma, a koja se zasniva na učenjima Padmasambhave, je Nyingma škola. Učenje koje ona prenosi temelji se na tri izvora: “Usmenoj predaji”, “Čistom viđenju” i “Tekstovima riznica”.

“Usmena predaja” predstavlja sve ono što je Padmasambhava otvoreno poučavao u vrijeme svog boravka u Tibetu. “Čisto viđenje” su sakupljena iskustva kasnijih učitelja, to jest njegovih učenika, dok su “Tekstovi riznica” učenja koja je Padmasambhava sakrio. Naime, uvidjevši nepogodnost vremena za otkrivanje svih učenja, sklonio je stotine njih u obliku tekstova, slika ili obrednih predmeta kako bi bili od koristi budućim naraštajima. Tijekom progona budizma od strane kralja Langdarme početkom 9. stoljeća brojni su tekstovi iz tog najranijeg razdoblja tibetanskog budizma bili sakriveni pod stijene, u pećine i na druga mjesta kako bi se spriječilo njihovo uništenje. Mnogi od njih bili su otkriveni tijekom sljedećih stoljeća. Nazivaju se Terme, naziv koji potječe od tibetanske riječi gter u značenju “riznica”. Otuda i naziv “Tekstovi riznica”. Jedan od tih tekstova je i Bardo Thödol, danas poznatiji kao “Tibetanska knjiga mrtvih”.

Smatra se da je od 7. stoljeća pa sve do kineske okupacije Tibeta 1950. godine budizam bio taj koji je ponajviše oblikovao i nadahnjivao svakodnevni život ljudi “Zemlje snijega”, a glavna zasluga za to pripada velikom učitelju Padmasambhavi.

1 „Onaj koji je sklon svijetu”, zaštitno božanstvo Tibeta (tib. Chenrezi).
2 „Beskrajni bljesak”, „Beskrajna mudrost” . Jedan od Buddha koji su se odrekli nirvane. Za njih se u Tibetu vjeruje da neprestano motre na sva bića i, kada je potrebno, utjelovljuju se kako bi im pomogli na putu evolucije.

Autor: Lada Ilić Puharić