Vijesti u kojima su središnja tema maloljetnici i njihove rastuće poteškoće u prihvaćanju autoriteta, potiču nas na pitanja o njihovom odgoju i obrazovanju. Kako smo se našli u ovoj situaciji i što trebamo preispitati?

Prisjetimo se 1968. godine i prekretnice koja je nastala uvođenjem dijametralno suprotnog pristupa od dotad pretjerano rigidnog i autoritativnog odgoja i obrazovanja kojima se dijete sputavalo. Desetljećima kasnije suočavamo se s činjenicom da se dijete, uzdignuto na pijedestal, pretvorilo u malog tiranina, dok je roditeljski i obrazovni autoritet nestao.

Ne baš sasvim pozitivan odgoj

Nastali problemi naveli su stručnjake da preispitaju djelotvornost pozitivnog odgoja i obrazovanja koji se temeljio na smjernicama Celestina Freineta i Marije Montessori te psihoanalitičarke Francoise Dolto. Ovaj pristup odgoju i obrazovanju, nazvan “pozitivan”, prilagođeniji je ritmu djeteta te odbacuje svaki vid nasilja i/ili prisile. Naglasak je na optimističnom, blagom i brižnom pristupu dobrobiti djeteta te bezuvjetnom osluškivanju njegovih emocionalnih potreba. Ovakav odgojno-obrazovni pristup omogućio je pozitivne promjene neophodne za razvoj djece, ali je pokazao i određene nedostatke. Zbog toga se sve češće ističu njegova ograničenja pa i opasnosti s obzirom na to da djetetu otežava bilo kakvu prosudbu i suočavanje s problemima.

U potrazi za izgubljenim autoritetom

Caroline Goldman1 ukazuje na problem “poricanja generacijske razlike”, odnosno problem doživljavanja roditelja i djece kao ravnopravnih subjekata. Ukidanjem generacijske razlike, dijete postaje punopravni društveni sudionik poput odrasle osobe, što je nerealno jer kako “odgajati” dijete ako smo na istoj razini odgovornosti?

Didier Pleux2, pak, ukazuje na individualistički pristup kojim se dijete precjenjuje i prezaštićuje, a sve u želji da ga se poštedi boli ili frustracije. Sprječavajući suočenje djeteta s ograničenjima i nedaćama, onemogućujemo mu da osnažuje u borbi sa životnim proble­ mima. Baš kao što dječje bolesti jačaju imunološki sustav, zdravo suočavanje pomaže formiranju djeteta, dok ga izbjegavanje problema čini krhkim.

Otrovno okruženje

U današnjem promjenjivom svijetu, u kojem su orijentiri nejasni i gdje svatko postavlja svoje vlastite standarde, određivanje bilo kakvih odgojnih pravila često se tumači kao nasilje. Zbog nedostatka afirmacije, pozitivnih uzora i podrške, roditelji ili odgojitelji su gotovo prisiljeni pregovarati, a ne zahtijevati. Nastojeći zadobiti djetetovu ljubav, popuštaju hirovima birajući liniju manjeg otpora umjesto moralne jasnoće. Ova nesposobnost rješavanja sukoba onemogućuje djetetu da nauči nadvladati nastupe nasilja, ljutnje i straha, kako vlastite, tako i tuđe. I to upravo sada kada je, u prosjeku, već s dvanaest godina izloženo agresivnom svijetu s ekrana.

Pozitivna disciplina

Zbog toga mnogobrojni pedagozi smatraju da je poštivanje autoriteta i discipline neophodno u odgoju djeteta te prizivaju njihov povratak.

Neki, poput Haima Ginotta3, zagovaraju vraćanje primjerene kazne, tvrdeći da je ispravno odabrana kazna ključna za razvoj samopoštovanja i samopouzdanja. Ginott smatra da takvo ispravljanje omogućuje pronalaženje puta za poboljšanje i napredak te prepoznavanje dobro obavljene dužnosti.

Prema Jane Nilsen4, preduvjet za to je izgradnja odnosa međusobnog povjerenja, što je temelj slušanja s razumijevanjem, te razvoj osjećaja pripadnosti kako bi se dijete osjećalo prepoznato i prihvaćeno. Tek tada može prijeći u fazu razumijevanja i prihvaćanja onoga što se od njega traži. “Pozitivan odgoj” zamjenjuje se, dakle, “pozitivnom disciplinom”.

Kao što je govorila Delia Steinberg Guzmán, “bilo bi ispravno od samog početka učiti djecu da su došla u svijet koji od njih puno očekuje te da se odmah moraju prihvatiti malih obaveza koje im nitko ne može oduzeti, ali ni odraditi umjesto njih”.5

Škola za roditelje?

Možda nam je, prije svega, neophodna škola za roditelje. Koji kriteriji, koja zajednička pravila, kakva ponašanja mogu poslužiti kao primjer uspješnog odgoja?

Biti roditelj nije improvizacija, već se uči, jer ljubav jednostavno nije dovoljna. Da bi se stekli poštovanje i ljubav djece, mora se čvrsto stajati iza svojih zahtjeva i svoje podrške, dajući im male zadatke koji će im pomoći pobijediti same sebe. Npr. umjesto da ih se sprječava da se približe vodi, treba ih naučiti plivati kako bi pobijedili strah od vode. Potrebno je prihvatiti odmjereni rizik i ostaviti mjesta za avanturu kako bi se osnažili za izazovna vremena koja ih čekaju.

Smisao moralnog odgoja

Kant u svojoj Pedagogiji ističe: “Čovjek samo odgojem može postati čovjekom. On nije ništa drugo do ono što od njega načini odgoj. Važno je primijetiti da čovjeka odgajaju i obrazuju samo ljudi i to ljudi koje je također netko obrazovao… Roditelji obično odgajaju djecu tako da se prilagode sadašnjem svijetu, pa makar on bi iskvaren! Međutim, oni ih trebaju odgajati za jedan bolji, budući svijet.” Svijet u kojem će moći dati najbolje od sebe, razvijati svoju slobodu prihvaćajući ograničenja i graditi društvo u kojem se svatko može osjećati sudionikom.

1 Francuska doktorica kliničke psihopatologije, specijalizirana za dječju i adolescentnu psihologiju.
2 Didier Pleux, kognitivni psiholog, L’éducation bienveillante, ça suffit! [Dosta s mekim obrazovanjem!], 2023.
3 Haim Ginott, psiholog, psihoterapeut, odgojitelj
4 Jane Nelsen, psihologinja, obiteljska terapeutkinja, autorica knjige Pozitivna disciplina
5 Delia Steinberg Guzmán, Filozofija za život

Autor: Sylvianne Carrié
S francuskog prevela: Vesna Perhat